VUČIĆEV ZASTUPNIK PONOVNO PROVOCIRA: ‘Tihi progon Srba u Hrvatskoj je već tri desetljeća državna politika!’

Kolaž: Dnevno, Foto: Facebook

“U srijedu, 4. kolovoza, na godišnjicu početka zločinačke akcije ‘Oluja’, koja se završila okupacijom Republike Srpske Krajine i progonom 220.000 Srba u bijeli svet, popeo sam se na planinu Dinaru i na njenom najvišem vrhu Troglavu (1913) razvio srpsku zastavu.

Kao što sam je u poslednje tri godine razvijao na desetinama vrhova i drugih mjesta širom bivše Jugoslavije i Balkana. Bez ijedne neugodnosti”, počinje svoju novu objavu Dušan Marić, srpski političar i Vučićev zastupnik, koji je dan prije obilježavanja Oluje postavio srpsku zastavu na vrhu Dinare.

U nastavku poduljeg teksta nastavlja s optužbama kako je dobio puno negativnih komentara, prijetnji, pa i prijetnji smrću te kako su se u komentarima veličale ustaše. Marić navodi kako je njegova ‘sporna’ objava ispod fotografija na vrhu Dinare uz srpsku zastavu bila “krajnje pomirljiv tekst”.


“Zapanjuje to što se među autorima ovakvih komentara nalaze i visokoobrazovani ljudi, od kojih neki, sudeći po podacima na njihovim Fejsbuk profilima, rade u Vladi Hrvatske”, napisao je među ostalim.

Dalje piše o navodnim zločinima Hrvata nad Srbima i čudi se negativnim komentarima, a na kraju navodi i zgodu kako se, kada je prošle godine postavio srpsku zastavu na planini Čvrsnica u zapadnoj Hercegovini, družio s bivšim pripadnicima HVO-a, koji su ga, kako kaže, počastili večerom.



Kako doznajemo, Dušan Marić nije običan građanin, već srpski političar koji se 1995. godine doselio s Kupresa u Srbiju. Osim toga, radio je od 1983. kao urednik časopisa ‘Velika Srbija’ te je bio član Srpske radikalne stranke. Od 1991. do 1995. bio je zapovjednik u Armiji Republike Srpske, dok je danas zastupnik u srpskom parlamentu i član SNS-a, Vučićeve stranke.

Njegov osvrt prenosimo u cijelosti.

“Fotografije s najveće srpske i hrvatske planine objavio sam na svom Fejsbuk profilu i na portalu ‘Srbija danas’. Uz fotografije objavio sam i krajnje pomirljiv tekst, u kojem sam podsjetio da je Dinara podjednako srpska koliko i hrvatska.

Također, podsjetio sam da su Srbi i Hrvati braća, na nespornu povijesnu činjenicu da je većina Hrvata u Dalmaciji i Kninskoj krajini srpskog etničkog porijekla, da pobjeda nad bratom ne može biti pobjeda, da je poraz srpskog naroda u Hrvatskoj 1995. godine ujedno i poraz hrvatskog naroda, da su Krajina, Dalmacija i drugi dijelovi bivše RSK ostali bez stanovništva, kako bez Srba, tako i Hrvata, te da u skladu s tim nema razloga za slavljenje ‘Oluje’.

Ubrzo je moj profil na Fejsbuku bio zatrpan komentarima na stotine Hrvata, iz svih krajeva Hrvatske ali i BiH, koji su mene, srpski narod i Srbiju zasuli lavinom vulgarnosti, uvreda i prijetnji. Za samo dva dana ispod moje objave naredalo se više od 1.700 komentara. U desetinama njih, kao i u privatnim porukama koje mi stižu, otvoreno se veličaju ustaše, prijeti mi se ubojstvom ali i ubojstvima Srba povratnika u Hrvatsku.

Ilustracije radi, navest ću samo jedan od nekoliko morbidnih komentara izvjesnog gospodina (ime poznato autoru teksta) ‘Ovom objavom već si osudio nekoliko srpske djece u Grahovu i Kninu na smrt! Smrt Srbima!’ Jasnije da ne može biti. Hoće li javno tužiteljstvo u Hrvatskoj reagirati zbog ovakvih prijetnji? Naravno da neće. Nažalost, tihi progon Srba u Hrvatskoj je već tri desetljeća državna politika.

Zahtjevi hrvatskih ‘patriota’ sežu od pokliča da budem premlaćen i ubijen i zahtjeva da mi se zabrani ulazak u Hrvatsku ili da po ulasku u nju budem uhapšen i osuđen na robiju, do zahtjeva da se protjera ambasador Srbije iz Zagreba i prekinu diplomatski odnosi sa Srbijom. A ima i ‘pravnika’ koji upozoravaju hrvatsku vladu da je srpska zastava na Dinari ustvari objava rata Hrvatskoj, te da je neophodno izvesti još jednu ‘Oluju’. Zapanjuje to što se među autorima ovakvih komentara nalaze i visokoobrazovani ljudi, od kojih neki, sudeći po podacima na njihovim Fejsbuk profilima, rade u Vladi Hrvatske.

Nakon čitanja svih tih komentara, veličanja ‘Oluje’, ali i ustaških zločina i prijetnji novim zločinima, mnogo lakše se može razumjeti kako je bilo moguće da u 20. stoljeću Hrvati u zločinu genocida pobiju stotine tisuća svojih komšija Srba. Kako su bili mogući Jasenovac i drugi logori, kako je bilo moguće da Hrvati osnuju logor za djecu u Jastrebarskom ili kako je bilo moguće da u Livanjskom polju ispod Dinare samo na Ognjenu Mariju 1941. godine od strane prvih komšija, dojučerašnjih prijatelja, školskih drugova, pa i rođaka, bude zaklano i u jame bačeno 1.600 srpskih civila, među njima i stotine djece.

Ili da sto kilometara dalje, u Drakuliću, Motikama i Šargovcu, predgrađima Banjaluke za jedan dan, 7. veljače 1942. bez ispaljenog metka, klanjem, sjekirom i maljem, bude ubijeno 2.300 srpskih civila, među kojima i 551 dijete, a da koljače predvodi katolički svećenik? Ili da dan kasnije u crkvi u Glini bude ritualno zaklano najmanje 260 nesretnika.

Ili da između 6. i 11. kolovoza 1941. godine Hrvati u Prebilovcima u Hercegovini ubiju 826 od ukupno 994 stanovnika tog sela. A o kakvom zločinu se radi da se naslutiti iz pisma koje je fašistički general Aleksandro Luzano uputio Benitu Musoliniju:

‘U velikoj školskoj učionici zatekao sam zaklanu učiteljicu i 120 njenih učenika. Nijedno dijete nije bilo starije od 12 godina. Mnogima su odsjekli glave. Iz rasporenih utroba ustaše su izvukle crijeva i, kao novogodišnje vrpce, rastegli ih ispod plafona i čavlima ukucali u zidove. Primijetio sam načetu vreću soli u kutu i zgranut ustanovio da su ih klali polako, soleći im vratove. I taman kad smo odlazili u zadnjoj klupi se začulo dječje krkljanje. Iznijeli su jednog dječaka, disao je s napola presečenim grkljanom. Svojim kolima odvezem to jadno dijete u našu vojnu bolnicu, povratimo ga svijesti i od njega saznamo punu istinu o tragediji. Zločinci su najprije na smjenu silovali učiteljicu Stanu Arnautović i onda je pred djecom ubili. Silovali su i djevojčice od osam godina. Za to vrijeme pjevao je silom dovedeni orkestar Cigana i udarao u tambure’ – piše talijanski oficir.

Ogromna većina Hrvata, koji su se zapjenušanim komentarima oglasili na mom Fejsbuk profilu, smatra da je isticanje srpske zastave na Troglavu i Dinari povreda teritorijalnog suvereniteta Hrvatske i – provokacija. Što je obična budalaština. Kao i u većini slučajeva kad su u pitanju povijest i srpsko-hrvatski odnosi, Hrvati su i ovom slučaju zanemarili činjenice.

Prvo, jest da se Dinara proteže duž granice Hrvatske ali se vrh Troglav, na kojem sam razvio srpsku zastavu, uopće ne nalazi na teritoriju Hrvatske, već u BiH. Drugo, kamen na vrhu planine je već godinama obojen u boje šahovnice, hrvatske zastave. Sa sve četiri strane. Pa se samo od sebe nameće pitanje: kako to da hrvatska zastava na vrhu planine u suverenoj državi BiH, koja tu stoji godinama, nije provokacija, a razvijanje srpske zastave na istom mjestu, u trajanju od desetak minuta, jest provokacija? Zbog koje bi trebalo ubijati, hapsiti, protjerivati ambasadora, prekidati diplomatske odnose i sl.

Podsjećam, Srbi su konstitutivni narod u BiH, na cijelom njenom teritoriju, koji ima prava na isticanje svojih nacionalnih obilježja na javnim mjestima. Gdje hoće i kad hoće. A ja sam pripadnik tog naroda i državljanin BiH.

Ne samo što Troglav nije u Hrvatskoj, nego je Dinara vjekovima unazad planina na kojoj i oko koje se nalaze sela u kojima Srbi predstavljaju apsolutnu većinu stanovništva. Privatne livade i pašnjaci po planini su katastarski uglavnom u srpskom posjedu.

Treće, čak i da je Troglav kojim slučajem u Hrvatskoj, kako to da proslava ubojstva 2.000 Srba, protjerivanja 220.000 Srba, spaljivanje 40.000 srpskih kuća i drugih objekata i pljačka srpske imovine vrijedne nekoliko desetina milijardi eura, u srpskom Kninu, u kojem su Srbi oduvijek bili većina, pod prozorom preplašenih Srba, nije provokacija, a razvijanje srpske zastave na vrhu puste planine, iznad srpskih sela Sajkovići, Provo, Gubin i Čeprazlije, jest?

Stotine sličnih, prijetećih i morbidnih komentara, mogu se pročitati i ispod tekstova koje su o isticanju zastave na Dinari objavili vodeći hrvatski mediji i internet portali. Čitajući ih, čovjek mora da se zapita: kako je moguća tolika netolerancija i mržnja? Kako je moguća takva promocija ustaških ideja i zločina. Ali ako se ima u vidu činjenica da su i ove godine Kninom nesmetano defilirale proustaške paravojne formacije i, u prisustvu predsjednika i premijera Hrvatske, klicale ustaški pozdrav „za dom spremni“, nema mjesta ni pitanju, ni čuđenju.

Međutim, za razliku od mržnjom zadojene svjetine, u tekstovima hrvatskih medija nema ni jedne riječi uvrede ili mržnje. Svi oni su razvijanje srpske zastave na Dinari opisali krajnje profesionalno i objektivno. Vrhunac tog profesionalizma predstavlja činjenica da je većina njih ne samo citirala veći dio mog teksta napisanog na Dinari, već i u cjelini prenijela moju objavu na Fejsbuku. Što je, ako ništa drugo, stotinama tisuća Hrvata omogućilo da pročitaju činjenice zbog kojih proslave ‘Oluje’, na ovakav način, uz ustašku ikonografiju i bez spominjanja stradanja srpskog naroda a kamoli suosjećanja zbog tog stradanja, ne služe na čast ni Hrvatskoj, ni hrvatskom narodu.

Smatram da na kraju ovog osvrta trebam spomenuti i jedan drugačiji primjer. Na sreću, ne i jedini. Koji može poslužiti na čast svakom dobronamjernom Hrvatu.

Prošle godine, na pravoslavnu Veliku Gospojinu, moj prijatelj Dejan Pavković, vlasnik motela „Krnjevo“ kod Velike Plane i ja otišli smo u Zapadnu Hercegovinu, popeli se na planinu Čvrsnicu (2229) i na njenom vrhu razvili srpsku zastavu. Sa razvijenom zastavom slikali su nas planinari, nekadašnji pripadnici HVO iz Posušja, protiv kojih sam 1992. godine ratovao na Kupreškoj visoravni. Nažalost, u tim borbama bilo je mrtvih na obje strane.

Ne samo što su nas slikali, ne samo što smo na vrhu planine, uz šumadijsku šljivovicu i Karlovačko pivo, evocirali ratne uspomene, sporeći se oko mnogih stvari u vezi posljednjeg rata, ne samo što su nas častili večerom u motelu „Hajdučke vrleti“ i prenoćištem u domu kraj lijepog katoličkog samostana Masna Luka u podnožju Čvrsnice, već nisu dozvolili da sa planine siđemo pješke, nego su na vrh planine po nas dvojicu poslali terensko vozilo.

Na kraju posjete, naši domaćini su izrazili želju da nas ponovo ugoste, s punim autobusom ljudi iz Velike Plane. Naravno, poziv smo prihvatili”, napisao je Dušan Marić u osvrtu koji je objavio portal Srbija danas.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI