Kada je po prvi put najavljen kao projekt, stanovnici juga Hrvatske znali su da će na Pelješki most čekati malo dulje, odnosno nitko nije mislio da će biti gotov ‘dogodine’, no nisu mislili niti da će iščekivanje povezivanja krajnjeg juga s ostatkom Hrvatske ući u treće desetljeće.
Izmijenile su se razne vlade i premijeri. Od najave, pa do same realizacije velikog i skupog projekta, gradnja je bila zaustavljana, otkazivana, pa ponovno započinjana, da bi se opet zaustavila, dok na kraju Kinezi nisu preuzeli i odradili posao.
No, sada kad je konačno projekt gotov, kada je hrvatski teritorij konačno cjelovit i neprekinut, sada imamo drugi problem. Kako ćemo nazvati most?
Iako logika nalaže da ga zovemo točno onako kako ga nazivamo ovih 20 i nešto godina, otkad je najavljena gradnja, dakle Pelješkim mostom, pojavile su se, naravno, i drugi prijedlozi i opcije, a mnogi od njih zapravo su, po mnogome dobre, prigodne i podobne ideje za ime. Tako je zaživjela i ideja s imenom Olivera Dragojevića, koji je glasom povezivao cijelu Hrvatsku. U obzir su došli i povijesni velikani, poput kralja Tomislava, Zrinskog i Frankopana, ali i imena poput Marka Pola, Nikole Tesle, Fausta Vrančića i slično. Čulo se i za prijedloge kao što su Europski most, Most jedinstvene Hrvatske, Most domovine, Most jedinstvene domovine, Croatica, a pojavila su se i imena mnogih junaka Domovinskog rata, poput Blage Zadre, Janka Bobetka, Petra Stipetiću i slično.
No, jedna od ideja koja je bljesnula jače od ostalih je ona generala Ante Gotovine, koji je predložio da se most zove Libertas, što je na nekoliko načina prijedlog koji zvuči uistinu prigodno. Naime, pokriva povijesni, simbolički, ali i međunarodni kontekst, o čemu je Dnevno porazgovaralo s političkim analitičarom Tomislavom Stipićem koji je objasnio zbog čega je to sjajan prijedlog, međutim, bez obzira na to, ne smatra i da bi se most trebao tako zvati.
“Otkad je Gotovina došao iz Haaga, on se zapravo prometnuo u mirotvorca. S obzirom na to da se sjećamo svi što je izjavio kad je došao iz Haaga, da je rat gotov, da pripada povijesti i da se moramo okrenuti budućnosti i on nastavlja u tom tonu. On mene s tim prijedlogom nije ni iznenadio, ni razočarao, dapače. Iskreno, prijedlog mi se dopada, baš zbog ovog momenta s Dubrovačkom Republikom, koja je zapravo zaslužna što hrvatski teritorij nije cjelovit. Sad je zanimljivo kada Gotovina predlaže da se taj most zove Libertas, praktički je to jedna simbolička poruka da se cijelo Dubrovačko primorje i grad Dubrovnik vraćaju pod teritorijalnu cjelovitost Hrvatske. Posebno je zanimljivo i zato što je Ante Gotovina bio i zapovjednik Zbornog područja Split, pod koje je spadalo i dubrovačko ratište, a znamo kakva je dole bila situacija, tako da s te strane taj prijedlog ima rezona i mogao bi poslati jednu lijepu simboličku poruku”, rekao je Stipić.
Gotovina je prijedlog iznio dok je odgovarao na pitanje o tome što bi poručio hrvatskom narodu uoči obilježavanja obljetnice vojno-redarstvene operacije OIuja koja se održava 5. kolovoza.
“Kao što vidite, tradicija je nešto što moramo čuvati. Sigurnost i sloboda su potreba svakog dana, za one koji se brinu o tome. To su naš Sustav nacionalne sigurnosti i naše Hrvatske oružane snage. A ovo ostalo – trebamo raditi i raditi. Puno strateških projekata, puno strateških ciljeva postigli smo od kraja Domovinskog rata. Ostvarili smo puno strateških projekata. Jedan od tih je sada i spajanje krajnjeg juga Hrvatske s ostalom Hrvatskom preko Pelješca, taj famozni most. I kako na jednoj zastavi grada Dubrovnika piše – Libertas! Lijepo bi bilo da taj most zovu Libertas. Jer on i je sloboda”, rekao je Gotovina.
I doista, bilo bi. Pogotovo ako se pitaju stari Dubrovčani. Upravo je Libertas (Sloboda) ono što su najviše cijenili, ono što nisu bili spremni prodati ‘ni za svo zlato’. Naime, slogan i jedna od najvećih životnih vrijednosti bila je utkana u život i djelovanje Dubrovačke Republike. Libertas. Dubrovački književnik Ivan Gundulić opjevao je himnu slobodi u pastoralnoj drami “Dubravka”: “O lijepa, o draga, o slatka slobodo”, a jedna od zastava Dubrovačke Republike imala je na sebi natpis “libertas”. Danas se ta zastava koristi prilikom otvorenja Dubrovačkih ljetnih igara, kada se podiže na Orlandov stup.
“Non bene pro toto libertas venditur auro”, što u prijevodu s latinskog znači “Sloboda se ne prodaje za svo zlato”, uklesano je u tvrđavu Lovrijenac.
I upravo je ta famozna dubrovačka sloboda postala i sam razlog zašto smo uopće morali graditi Pelješki most. Razlog star više od 300 godina. Naime, Dubrovačkoj je Republici nakon Morejskog rata, koji je završio 1699. turskim porazom i mirom u Srijemskim Karlovcima, očajnički trebalo fizičko teritorijalno odvajanje od Mletačke republike. Mlečani su dobili značajna teritorijalna proširenja u Dalmaciji, što je razlog zašto je Neum danas u Bosni i Hercegovini.
“Međutim, postoji jedan problem. Problem zapravo tehničke prirode, odnosno dojma, jer je ime Pelješki most već ušlo u mentalnu svijest kompletne javnosti i sad bi bilo teško umjetno nametati neko drugo ime, samo zbog simbolike. Prijedlog kao takav je puno bolja opcija od ostalih koje sam čuo, kao što su most Olivera Dragojevića, iako i to ima neki rezon s obzirom na to da će sada i Korčulani lakše dolaziti do kopna”, objašnjava Stipić.
Dodaje i kako prijedlog da se most zove Faust Vrančić, isto ima podlogu, budući da je on napravio nacrte visećih mostova.
“Međutim, pitanje je koliko će ljudi kada budu išli preko mosta i kažu da su išli, reći ‘Išli smo preko mosta Libertas’. Ili išli smo preko mosta Olivera Dragojevića ili Fausta Vrančića. Bojim se da bi svejedno svi rekli da su išli preko Pelješkog mosta”, ističe Stipić.
Mletačka Republika je na pragu 18. stoljeća iskoristila momentalnu slabost Turaka i krenula osvajati Dalmaciju sve do Mostara, ali i Trebinje te Popovo polje u dubrovačkom zaleđu. Na taj su način spojili svoj teritorij s već osvojenom Bokom Kotorskom koja je danas u Crnoj Gori te tako okružili zapravo Dubrovačku Republiku i njezinu trgovinu odsjekli teritorijalno od Turske. Republika se našla pred teškom dvojbom: pripasti Turcima ili zadržati neutralnost no uz ustupak Turskoj u vidu teritorija Neuma. Dubrovačka diplomacija odradila je svoje i zahtijevali da njihov teritorij bude odvojen i na sjeveru i jugu od teritorija Mletačke Republike.
Tako su Turci na sjeveru dobili izlaz na more na području između Neuma i Kleka, ali isto su dobili i na jugu, u Sutorini, u blizini Igala i Herceg Novog. Međutim, novim mirovnim sporazumom u Požarevcu 1718. godine, na kojeg su morali pristati i Mlečani, intervencijom Dubrovčana, morali su Turcima vratiti dubrovačko zaleđe, pa je njihov teritorij kod Kleka proširen. Turci su oba dobivena područja zadržali sve do Austro-Ugarske okupacije Bosne i Hercegovine koja se dogodila 1878. godine.
1908. godine Turskoj kao naknadu za aneksiju BiH, Austro-Ugarska plaća 2,5 milijuna turskih funta ili 54 milijuna austro-ugarskih kruna u zlatu, čime to područje i službeno postaje austrijsko. Po završetku Drugog svjetskog rata stvaraju se federacije država, a Neum postaje sastavni dio Socijalističke Republike BiH, dok suterenski izlaz na more 1946. postaje dio Crne Gore.
“Možda bi se ime Libertas moglo najprije uvriježiti kod stanovnika Dubrovačko-neretvanske županije. Zato što je to direktna poveznica s Dubrovnikom. Naime, Dubrovačka je Republika požarevačkim mirom zakuhala taj Neum, jer je htjela biti fizički odvojena od svog neprijatelja, Mletačke republike i sada se zapravo to sve vraća natrag. To bi imalo jednu lijepu poruku, u njoj nema ništa niti ratoborno, taj prijedlog je na ovoj liniji Gotovine praktički otkad se on vratio iz Haaga, a znamo i kakvo je bilo njegovo ponašanje u ratu, u skladu sa svim pravilima ratovanja, po svim etičkim normama i tako dalje. Prema tome, lijepo bi to bilo, samo ne znam koliko bi zaživjelo”, iskren je Stipić.
“I nisam siguran da nakon svih tih godina u kojima se pričalo o tom mostu, ne zaboravimo da je priča o mostu počela još 1998. kad ju je na neki način inaugurirao bivši SDP-ov župan Šprlje. Sad HDZ-ovci naknadnom pameću dolaze do nekih novih spoznaja, jer naravno, sve u Hrvatskoj mora biti njihovo, jer bez njih bi sve propalo. No, Šprlje je tu prvi put izrazio želju i nadu”, kaže Stipić.
Dodaje kako se više od 20 godina govori o Pelješkom mostu te da je ime stvarno ušlo u mentalni sklop i tok misli stanovnika.
“Mislim da je od svih prijedloga Gotovinin prijedlog najpogodniji, a na kraju krajeva, time bi se dodatno populariziralo to dubrovačko poimanje slobode, a i mi smo se u ovom ratu također borili za slobodu, tako da sve to ima neke pozitivne konotacije. Međutim, usprkos svemu tome mislim da je nepotrebno davati bilo koje drugo ime osim Pelješkog mosta”, jasan je.
Priča o Pelješkom mostu doista jest započela zapravo davne 1997. godine, kada je prvi put u eter unio pokojni SDP-ov župan dubrovačko-neretvanski Ivan Šprlje, prvi put javno spomenuvši izgradnju Pelješkog mosta. No, Luka Bebić je tvrdio kako je ideja bila HDZ-ova.
“Izgradnja mosta Pelješac kopno za nas u Dubrovačko-neretvanskoj županiji nikad nije imala cijene. Ne samo da ćemo spojiti županiju Dubrovačko neretvansku u jednu cjelinu, već ćemo povezati i Republiku Hrvatsku”, rekao je Ivan Šprlje, bivši dubrovačko-neretvanski župan (SDP).
“Ideja je bila županijskog odbora HDZ-a dubrovačko-neretvanske županije i Kluba zastupnika HDZ u Saboru i to je prva istina ostalo su se kasnije nadovezali što im mi zahvaljujemo, rekao je Luka Bebić, bivši predsjednik Sabora (HDZ).
Papirnati trag pak pokazuje da je most 2000. ušao u prostorni plan Dubrovačko-neretvanske županije. No tek u studenom 2005. počinje politički igrokaz o gradnji Pelješkog mosta. Iako bez natječaja, tadašnji premijer Ivo Sanader svečano obilježava početak pripremnih radova. Obećao je da će se most početi graditi 2006., a radovi trajati samo 18 mjeseci. Velikog pomaka u gradnji nije bilo, no javne polemike o cijeni i prioritetima jest, javlja HRT.
No, Stipić napominje kako ovo nije prvi put da imamo ovakav slučaj, odnosno da dajemo ime nečemu što već ima ime koje se uvriježilo. On kaže kako se na kraju krajeva, ime mosta može dati i na odluku građanima, no i da je u svim anketama vidio da je Pelješki most definitivno prvi izbor čitatelja.
“Mislim da bismo nekim drugim imenom samo dobili to da most ima dva imena.”
Naime, takav slučaj već postoji, i to upravo u Dubrovniku, gdje most preko rijeke Omble nosi dva imena: Most Dubrovnik i most dr. Franja Tuđmana.
“Da, HDZ-ovci ga najčešće nazivaju mostom dr. Franje Tuđmana, sad su već počeli i građani. Već je prošlo određeno vrijeme, međutim možemo povući paralelu i s Krčkim mostom. Naime, on je nosio ime Titov most, ali prema onome što znam, malo ljudi ga je zvalo tako. To je uvijek kolokvijalno bio Krčki most. Jer je spojio Krk s kopnom i naravno da je ljudima on bio Krčki”, objašnjava Stipić.
Usporedio je situaciju s imenom Pelješkog mosta s pomutnjom koja se stvorila svojevremeno oko Dana državnosti te istaknuo kako mi Hrvati volimo raditi takve stvari na silu.
“Ima jedan dobra usporedba kad se ide nešto na silu raditi. Imali smo Dan državnosti 30. svibnja, sve do 2001. godine. Onda je Račanova vlada izmijenila te datume, oni su imali svoje razloge u koje ne ulazim. No, kada je Dan državnosti postao 25. lipnja, mnogi više nisu znali, naravno jer ih nije previše ni interesiralo, kada je Dan državnosti. Nego bi se reklo: ‘Ma to su oni nešto mijenjali’. I dan danas je tako, iako se vratilo na staro, ljudi su naprosto zaboravili. Na kraju krajeva, došle su i neke nove generacije koje su znale da je Dan državnosti 25. lipnja. Za njih opet više nije”, podsjeća Stipić.
“Mi volimo stvari raditi na silu, i u tom se očituje naša nezrelost, volimo ih raditi preko koljena i volimo robovati toj nekoj simbolici nauštrb praksi i logici”, rekao je.
Pita se i što ćemo mi sada dobiti ako idemo davati neko drugo ime mostu za koji se zna otpočetka da je Pelješki?
“I vjerojatno će ostati Pelješki, bez obzira na to što mi se ovaj prijedlog Ante Gotovine od sviju čini najboljim, najlogičnijim i najsimboličnijim”, ocjenjuje.
Govori i kako mu je drago što jedan takav prijedlog dolazi upravo od Gotovine.
“Ono što je zanimljivo u vezi te njegove izjave je ono njegovo: ‘Domovinski rat je zatvoreno poglavlje i Bogu hvala da je tako’. To je Ante Gotovina. Za razliku od mnogih drugih koji i dan danas rat koriste kao monetu za potkusurivanje, mogli bi se svi ugledati na njega”, zaključio je Stipić.