Zašto Linić, Jurčić i Crkvenac, a sada i Dalić, šute o prvoj SDP-ovoj prodaji INE Mađarima?

Sanjin Strukic/PIXSELL

Već se dulje vrijeme u javnosti, ali i u brojnim medijima, provlači teza da je prva privatizacija INE 2003. godine, koju je provela Račanova vlada pod dirigentskom palicom tadašnjeg potpredsjednika Vlade i predsjednika NO INE Slavka Linića, te ministra gospodarstva Ljube Jurčića, ministra financija Mate Crkvenca i sada već pokojnog dr. Velimira Rajkovića bila, zapravo, nacionalna izdaja, te da su se Mađari za sitan novac (505 milijuna dolara), dočepali zlatne koke koja je vrijedila i nekoliko desetaka puta više

Nakon što je na Božić iz Ženeve stigla obavijest  da je Hrvatska izgubila arbitražni spor s MOL-om, na kojem je tako strastveno inzistirao čelnik Mosta Božo Petrov, hrvatski premijer Andrej Plenković ekspresno je sazvao konferenciju za tisak,  te objavio urbi et orbi da će država ići u otkup cjelokupnog paketa INE koji je u vlasništvu Mađara. A kada je premijer Plenković pojasnio i na koji način želi otkupiti mađarski dio INE – privatizacijom 25 posto dionica HEP-a – znatan dio javnosti se uskomešao, a vodeći sindikalci HEP-a počeli su i prijetiti da će u slučaju da tu političku odluku Vlada i progura, početi isključivati struju hrvatskom građanstvu.

I kada su se razišli prvi “oblaci prašine” nastali nakon objave da smo izgubili arbitražni spor s Mađarima, sasvim je razvidno da se premijer Plenković trebao ozbiljnije i temeljitije pripremiti, prije nego li je obznanio da će hrvatska država otkupiti cjelokupni paket Ine koji je u vlasništvu mađarskog MOL-a. Vlada je morala pripremiti jedan ozbiljan Due Diligence, što je  jedan od ključnih koraka u procesu kupovine nekog društva. Due Diligence podrazumijeva procjenu ugovaranja s komercijalnog, financijskog i pravnog stajališta. Provodi se interdisciplinarno sa svrhom što boljeg uvida u razne aspekte poslovanja trgovačkog društva prije njegove prodaje, radi izbjegavanja neizvjesnih stanja i eventualnih sporova.

I umjesto da premijer Plenković postupi upravo na taj način, on je s najbližim suradnicima zaduženim za tu problematiku, izašao pred hrvatsku javnost i onako “ofrlje” obznanio da će država otkupiti mađarski dio INE. Njegovim stopama potom je krenula i  potpredsjedica Vlade i ministrica gospodarstva Martina Dalić koja, gostujući u emisiji “Otvoreno” na HRT-u, nije znala adekvatno odgovoriti na stalne nasrtaje SDP-ovca Ive Jelušića i bivšeg SDP-ova potpredsjednika Vlade zaduženog za gospodarska pitanja, notornog Branka Grčića, koji su za sve što je “trulo u INI”, optuživali HDZ-a, prije svega bivšeg premijera Ivu Sanadera.

Martina Dalić nije se sjetila odgovoriti vrlim SDP-ovcima da je “slučaj Sanader” samo posljedica svega onoga što je  prije njega napravila SDP-ova vlada na čelu s tadašnjim premijerom Ivicom Račanom.

SDP-ova privatizacija Ine 2003. –  nacionalna izdaja?



Tim prije, što se već dulje vrijeme u javnosti, ali i u brojnim medijima, provlači teza da je prva privatizacija Ine 2003. godine koju je provela Račanova vlada pod dirigentskom palicom tadašnjeg potpredsjednika Vlade i predsjednika NO INE, Slavka Linića, te ministra gospodarstva Ljube Jurčića, ministra financija Mate Crkvenca i sada već pokojnog dr. Velimira Rajkovića bila, zapravo, nacionalna izdaja, te da su se Mađari za sitan novac (505 milijuna dolara), dočepali zlatne koke koja je vrijedila i nekoliko desetaka puta više.

Zbog toga su kritičari tadašnje Vlade govorili da je Hrvatska za Inu dobila iznos kolikim se moglo kupiti poznate “Kraševe” bombone “505 sa crtom”. A nakon što je, svojedobno, Vrhovni sud potvrdio prvostupanjsku presudu bivšem premijeru Ivi Sanaderu za uzimanje 10 milijuna eura mita u aferi INA – MOL, u medijima su isplivali i nepoznati dokumenti o, kako je napisano, “mračnoj tajni prodaje INE 2003. godine” za vrijeme Račanove vlade.

U usporedbi sa Sanaderovim uzimanjem mita, po njihovu mišljenju, to je mačji kašalj, jer je još od ranije bilo poznato da je OMV bio spreman ponuditi više od  505 milijuna dolara za 25 posto plus jednu dionicu, nego li MOL. No, Račanova vlada, iz samo njoj znanih razloga, na to nije odgovorila.

A Martina Dalić nije znala ili nije htjela poentirati nasrtljivim SDP-ovcima da upravo u tom grmu i leži zec, odnosno puna istina o prvoj privatizaciji INE prije 14 godina, za koju upućeni tvrde da je nakon toga MOL-u omogućeno da, usprkos manjinskom udjelu, operativno upravlja kompanijom. Dakle, iako se u javnosti nameće zaključak da je MOL nesrazmjerni udio u upravljanju INA-om dobio 2009. godine, kada je potpisan Dodatak međudioničarskom ugovoru, to ne odgovara činjenicama.

Treba se vratiti na početak – u 2003. godinu

Da bi se cijela stvar oko hrvatsko-mađarskog upravljanja INA-om razmrsila, treba se vratiti u 2003. godinu, kada je realiziran plan o privatizaciji INE i namjeri da se strateškom partneru proda 25 posto plus jedna dionica nacionalne naftne kompanije. Međudioničarskim ugovorom utvrđeno je da strateški ulagač, dakle MOL, ima pravo predložiti dva člana ININE uprave – jednog za financije, dok se zadaća drugog člana trebala naknadno utvrditi. Time se Mađarima još 2003. omogućilo, da usprkos manjinskom udjelu, operativno upravljaju kompanijom. To je bio izričit zahtjev Mađara, kojeg su hrvatski pregovarači prihvatili.

Dakle, već tada je omogućeno da se u Budimpešti, a ne u Zagrebu, kroji financijska i poslovna politika INE. Dobro je to znala i aktualna potpredsjednica u Plenkovićevoj  vladi, Martina Dalić, ali se prilično nemušto branila od Jelušićevih nesuvislih verbalnih nasrtaja i Grčićeva uobičajena grcanja prigodom svakog njegova istupa u javnosti.

Podsjetimo, međudioničarski ugovor između hrvatske Vlade i MOL-a potpisan je 17. srpnja 2003. godine. Mađarski MOL je tada za četvrtinu vlasništva INE plus jednu dionicu, platio 505 milijuna dolara. Taj ugovor je odmah izazvao kontroverze koje ni do danas nisu razjašnjene. HDZ-ova parlamentarna većina je taj ugovor 2010. godine proglasila štetnim i lošim za Hrvatsku. No, on nikad nije bio predmetom sudskih postupaka, pa je i dalje pravno valjan i nije suspektan.

Linić pravdao prodaju INE teškom gospodarskom situacijom

A na  sve te javne kritike o prvoj prodaji INE, tadašnji potpredsjednik Vlade i predsjednik Nadzornog odbora naše naftne kompanije Slavko Linić je odgovarao, da je Račanova vlada to morala učiniti, jer je bila suočena s teškom gospodarskom situacijom. Tadašnji ministar gospodarstva Ljubo Jurčić je bio je i onda, a i danas je uporan u tvrdnjama da je prodaja INE mađarskom MOL-u bila – najbolja opcija.

Inače, Jurčić je u to doba, kao ministar gospodarstva u Račanovoj vladi, bio jedan od glavnih ljudi za privatizaciju INE. Međutim, na sjednici saborskog povjerenstva 2010. godine, Jurčić je, ipak, priznao da prvim ponudama nije bio zadovoljan. Tvrdio je da su bile neusporedive, te da su ponuđači nudili između 80 i nešto više od 300 milijuna dolara za 25 posto plus jednu dionicu INE.

Primjerice, mađarski MOL je tada ponudio 353 milijuna dolara. Na Jurčićev prijedlog, Savjet je tada odlučio da se napravi prijedlog međudioničarskog ugovora za ponuđače, na koji će oni imati pravo davati prijedloge i primjedbe. Oba ponuđača dali su primjedbe i podigli vrijednost ponude. MOL je nudio 505 milijuna, a OMV 420 milijuna dolara. Predsjednik Uprave OMV-a, Wolfgang Ruttenstorfer, je 11. srpnja 2003. poslao ministru Jurčiću dopis u kojem je naveo da je njegova kompanija spremna ponuditi više od 505 milijuna dolara, koliko je ponudio MOL. No, iz Zagreba mu nije odgovoreno. Zašto? To je pitanje koje se neminovno ponovno mora postaviti…

Zapravo, to pitanje je već u emisiji “Otvoreno” trebala i morala postaviti Martina Dalić, a misterij prve prodaje INE u režiji SDP-a, konačno bi morale  razriješiti i nadležne institucije. Tim prije, što su se već od ranije pojavile i otvorene sumnje, o čemu je naš tjednik svojedobno prvi  pisao, kako je netko za prvu privatizaciju INE, kojom je Hrvatska, de facto, opljačkana, dobio veliku proviziju, odnosno mito. U tom kontekstu spominjala su se imena brojnih osoba koje su se od privatizacije INE okoristile i više nego i sam Sanader, pa je na nadležnim institucijama da to što prije i istraže. 

U cijelom kolopletu “čudnih ljudi” u velikoj i kompleksnoj priči oko prodaje INE Mađarima, zasigurno jedno ime “para uši i bode oči” nepristranoj hrvatskoj javnosti. Riječ je o dr. Žarku Primorcu, nekadašnjem ekonomskom moćniku iz “olovnih vremena” CK SKBiH, koji je “iznebuha” 2012. godine imenovan članom NO MOL-a. Takvu odluku mađarske MOL grupe, mediji su odmah uzdigli do zvijezda, te napisali da će imenovanje dotičnog “ropotarnog stručnjaka”, još više učvrstiti energetsku suradnju između Hrvatske i Mađarske i njihove dvije strateške kompanije.

A dr. Primorac bio je samo izdanak ekonomskog stručnjaka iz komunističkih vremena, te je kao takav, najvjerojatnije i imenovan u NO MOL-a, kao još jedan poslušni aparatčik za ostvarivanje nekih tuđih interesa. 

I ‘naš’ Jakša glasovao za Mađare

Baš kao što ovih dana izlazi u javnost i prava istina o ulozi profesora Jakše Barbića u arbitraži između Hrvatske i MOL-a, koju je naša država izgubila zahvaljujući, između ostalog, i njegovu glasu kao “našem” članu arbitražne komisije. Dakle, napokon je sazrelo vrijeme da se svedu svi računi oko toga tko je sustavno uništavao našu najveću naftnu kompaniju, jer ne može samo i uvijek HDZ biti na optuženičkoj klupi i talac “slučaja Sanader” kojem, uzgred rečeno, do dana današnjeg još ništa nije dokazano, pa bivši premijer nema ni jednu pravomoćnu presudu. 

Zašto je o svemu tome šutjela Martina Dalić i zašto nije jasno progovorila da je konačno došlo vrijeme da država treba zakonom regulirati odnose s MOL-om, te donijeti zakon o koncesiji i zakon o eksploataciji nafte iz Jadrana. Sada je i laiku jasno, a kako tek ne bi bilo ministrici gospodarstva Martini Dalić, da je dionički kapital države u INI obezvrijeđen upravo nepoštivanjem ugovora. A oni koji su trebali kontrolirati izvršenje ugovora, a to su uprave, nadzorni odbori i resorni ministry, zbog toga bi morali i kazneno odgovarati.

Hrvatska vlada, odnosno odgovorni ministri, trebali bi također objasniti hrvatskim građanima što Hrvatska dobiva preuzimanjem mađarskog dijela Ine, pogotovo u kontekstu  promjena u naftnom biznisu, do kojih je došlo u zadnje vrijeme. Sada se na mjestu nalazišta nafte podižu male rafinerije, a više je nego evidentno da Hrvatska nema dovoljno vlastite nafte za rafinerije u Rijeci i Sisku. 

Sve odgovorne pred lice pravde

Drugo je pak pitanje, zašto MOL nije koristio sisačku rafineriju za preradu tuše nafte, nego je sve to radio u Mađarskoj? Upućeni tvrde da su to činili kako bi u stalnom reketu mogli držati hrvatsku Vladu, kako bi bila ovisna o mađarski rafinerijama. JANAF je to na vrijeme shvatio, pa je kao vlasnik velikih skladišta uspio privući najveće svjetske trejdere, među kojima i nizozemsku  Vitol grupu, jednog od vodećih svjetskih energetskih trgovaca. Primjerice, Vitol ima duplo veći promet i od ruskog diva Gasproma. U svemu tome kristalno je jasno da za dobre rezultate i uspješno vođenje tvrtke treba imati sposobnog menadžera, kakav je nesumnjivo čelnik JANAF-a, Dragan Kovačević.

Dakle, mi moramo napokon  forsirati uspješne tvrtke, među koje nesumnjivo spada i HEP, koji se ovih dana spominje u kontekstu otkupa MOL-ovih dionica  u INI. A što se pak INE tiče, država bi konačno morala raščistiti sa svime što se u proteklom periodu događala oko te naše najveće naftne kompanije. Za to raščišćavanje neminovno je da o svemu progovore oni koji su i “najzaslužniji” za sadašnje stanje i situaciju u kojoj se našla INA.

Tu se prije svega misli na Slavka Linića, Ljubu Jurčića i Matu Crkvenca, koji su živi svjedoci kako je došlo do prve prodaje INE. Što se pak Ljube Jurčića tiče, javna je tajna da ga je SD  “eliminirao” onoga trenutka  kada je postala sasvim jasna njegova sramotna uloga u prodaji INE. Danas se Jurčić pravi kao da ima amneziju, pa kada je riječ o INI, izjavljuje razne nesuvisle bedastoće. No, o svemu tome, zasigurno, mnogo toga zna i ministrica gospodarstva i potpredsjednica Vlade RH Martina Dalić, tim prije što joj je i suprug Niko, član Uprave INE, ali je ipak uglavnom šutjela kada su je verbalno napadali Jelušić i Grčić u emisiji “Otvoreno” na HRT-u. 

Inače, o prvoj prodaji INE puno bi toga mogli reći i tadašnji šef POA-e, Franjo Turek, te bivši Mesićev savjetnik za nacionalnu sigurnost, Željko Bagić. Ali i mnogi drugi iz redova SDP-a i HNS-a, koji danas optužuju HDZ. Dokle? E, to je pitanje za premijera Plenkovića i njegovu vladu… 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI