Isusovo preobraženje
Isusovo preobraženje je događaj iz Isusova života opisan u četiri evanđelja Novog zavjeta. Isus Krist povede apostole i učenike svoje Jakova, Petra i Ivana na goru Tabor. Isus se vraća dolinom rijeke Jordan u Galileju i s apostolima se popeo na visoku goru. Smatra se, da je to bila gora Tabor. U podnožju gore je rekao ostalim apostolima da ga pričekaju, jer se ide pomoliti. Pozvao je sa sobom Petra, Ivana i Jakova, i s njima se popeo na vrh gore. Kada su došli na vrh, Isus je potražio samotno mjesto i molio se. Apostoli su također molili, ali su tijekom molitve zaspali. Kada su se probudili ugledali su veličanstven prizor Isusova preobraženja. Isus je imao i dalje isto tijelo i lice, ali ga je obasjala nebeska svjetlost i njegovo lice je zasjalo e kao sunce. Od sjaja, odjeća mu je postala bjelija od snijega. Pokraj Isusa ukazali su se Mojsije i Ilija. Njih dvojica su glavni predstavnici Staroga zavjeta. Mojsije je oslobodio židovski narod iz egipatskog ropstva, preveo ga preko pustinje i proglasio židovski zakon, a Ilija je najveći prorok Staroga zavjeta. Isus se našao uz njih kao najveći prorok i zakonodavac Novog zavjeta. Prema kršćanskom vjerovanju, njih dvojica su u preobraženju svojim prisustvom svjedočili da je Isus Mesija koji će ispuniti židovski zakon. Petar je rekao: “Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu. (Mt 17,4)” U Svetom Pismu je dodano, da je Petar to rekao ne znajući što govori. Bio je zanesen prizorom preobraženja. Tada je i Bog progovorio apostolima iz oblaka: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga! (Mt 17,5)”. Isusovo preobraženje, Mojsije i Ilija, te glas Boga Oca imali su zadatak uvjeriti apostole da je Isus doista Sin Božji. Trojica apostola su od straha pali na zemlju i pokrili svoja lica rukama. Kada je sve već bilo gotovo, Isus im je rekao: “Ustanite i ne bojte se! (Mt 17,7)” No, tada je već Isus bio u svakidašnjem izdanju bez sjaja. Dok su se spuštali s gore Tabor, Isus im je zapovjedio da ništa nikome ne govore o tom događaju, “dok Sin Čovječji ne uskrsne od mrtvih”.
Petrova poslanica o Isusovom preobraženju
Petar je u svojoj drugoj poslanici napisao: “Ta nismo vam navijestili snagu i dolazak Gospodina našega Isusa Krista slijedeći izmudrene priče, nego kao očevici njegova veličanstva. Od Oca je doista primio čast i slavu kad mu ono od uzvišene Slave doprije ovaj glas: Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina! Taj glas, koji s neba dopiraše, čusmo mi koji bijasmo s njime na Svetoj gori.“ (2 Pt 1,16-18)”.
Raffaello Sanzio da Urbino ( talijanski ): [raffaˈɛllo ˈsantsjo da urˈbiːno] ; 28. ožujka 1483. – 6. travnja 1520.), poznat kao Raphael , bio je talijanski slikar i arhitekt visoke renesanse. Njegovom su se radu divili zbog jasnoće oblika, lakoće kompozicije i vizualnog postignuća neo platonskog ideala ljudske veličine. Zajedno s Michelangelom i Leonardom da Vincijem , on čini tradicionalno trojstvo velikih majstora tog razdoblja. Raphael je bio izuzetno produktivan umjetnik, vodio je neobično veliku radionicu, i unatoč svojoj ranoj smrti u 37. godini, ostavio je velik dio umjetničkih radova i nezavršenih djela. Mnoga njegova djela nalaze se u Vatikanskoj palači , gdje su Raphaelove sobe s freskama bile središnje i najveće djelo u njegovoj karijeri. Najpoznatije djelo je Atenska škola u Vatikanu „Stanza della Segnatura“. Nakon njegovih ranih godina u Rimu, velik dio njegovog rada izvodila je njegova radionica na osnovu njegovih crteža, uz znatan gubitak umjetničke kvalitete. U svom je životu bio izuzetno utjecajan, iako je izvan Rima njegov rad bio uglavnom poznat iz suradničke grafike .
Raffaelova slika Isusova preobraženja
Isusovo preobraženje je posljednja Rafaelova slika na kojoj je radio od 1516. do svoje smrti 1520. godine. Ona predstavlja Isusovo preobraženje, događaj iz Isusova života opisan u Novom zavjetu u kojemu su Mojsije i Ilija, te glas Boga Oca, imali zadatak uvjeriti apostole kako je Isus doista Sin Božji, makar ga čeka muka i smrt. Neobično za prikazivanje ove teme, Rafael je prikazao još jedan prizor iz Evanđelja, čudo iscjeljenja, u donjem dijelu slike. Rafaelova slika je tako alegorija promjenjive prirode prikazivanja. Sliku je naručio kardinal Giulio de Medici, kasniji papa Klement VII. (1523.–1534.), za oltar katedrale u Narbonni, Francuska. Naime, dvije figure koje kleče s lijeve strane su identificirane kao sveti Justus i Pastor koji imaju zajednički blagdan na blagdan Preobraženja, 6. kolovoza. Ti su sveci zaštitnici Medicijeve nadbiskupije i katedrale za koju je slika bila namijenjena. Nakon Rafaelove smrti 6. travnja 1520. godine, likove u donjoj desnoj pozadini dovršili su njegovi učenici Giulio Romano i Giovani Francesco. No, umjesto da sliku pošalje u Francusku, kardinal Giulio ju je 1523. postavio na oltar crkve San Pietro in Montorio u Rimu. God. 1774. Stefano Pozzi je izradio kopiju ove slike u tehnici mozaika za rimsku Baziliku sv. Petra. God. 1797., tijekom francuskih revolucionarnih ratova Napoleon Bonaparte je sliku odnio u Pariz gdje je izložena u muzeju Louvre. Tamo je snažno utjecala na neoklasicističke slikare kao što su Antoine-Jean Gros, Jacques-Louis David, te njihove učenike Girodeta i Ingresa, koji su smatrali kako Rafael utjelovljuje francuske umjetničke ideale. Slika je 1815. godine vraćena iz Pariza, i nakon toga premještena na njenu sadašnju lokaciju – Vatikanski muzeji.
Detalj s opsjednutim dječakom i njegovim ocem.
U donjem dijelu, Rafael oslikava apostole koji pokušavaju osloboditi opsjednutog dječaka od demona. No, nisu u stanju izliječiti bolesno dijete do dolaska nedavno preobraženog Krista koji izvodi čudo. Dijete više nije izmučeno od napadaja nego stoji na nogama, a usta su mu otvorena, što predstavlja odlazak demonskog duha. Jako je znakovito da je Rafael na svojoj posljednjoj slici prikazao iscjeljenje dječaka, jer njegovo ime, „Rafael”, na hebrejskom znači „Bog liječi”. Na najjednostavnijoj razini, kompozicija slike se može tumačiti kao dihotomija Kristove otkupljujuće snage, simbolizirana čistoćom i simetrijom gornje polovice slike, u kontrastu s nedostacima čovjeka, što je simbolizirano mračnim, kaotičnim prizorima u donjoj polovici slike.
Preobražavati se – promijeniti se
Metanoia je (grčki μετάνοια, metanoia – iza uma) starogrčki izraz koji znači promijeniti um, promijeniti se. U naše vrijeme se pod utjecajem snažnog sekularizma i globalističkim pritiskom ruši slika Božja o čovjeku, o obitelji, životu, čovjekovoj spolnosti, patnji i smrti. A to je očito po tome da su već parlamenti nekih država zakonski potvrdili da ne postoji samo muško i žensko, nego neki treći rod. Također usvajanje eutanazije ( smrti iz milosrđa ) dokazuju laičke države da patnja nema smisla, i da čovjek sam, ili netko drugi čovjek može u njegovo ime prekinuti nit života. Relativiziranje katoličkih vrijednosti je izazov za katoličanstvo i katolike da konstantno čine metanoju ( promjenu uma ). Promjenu ultraliberalnih propagandnih stavova u stavove nadahnute teološkim krepostima i katoličkom antropologijom. Bez konstantne osobne „ promjene uma“ na katoličke vrijednosti, katoličanstvo će biti izgurano na margine svih događanja. Korizma je divna prilika za preispitivanje naših osobnih stajališta vezano uz čovjeka, obitelj, spolnost, život, patnju i smrt. Zato iskoristimo to vrijeme za povratak katoličko moralnom vrijednosnom sustavu.
U katoličkoj teologiji riječ metanoja se koristi za kajanje
Teološka misao i prakticiranje vjere se svodi na činjenicu da smo svi grešni. Da nam je svima potrebno danomice govoriti „ Mea culpa, mea maxima culpa“. Moje grijeh, moj preveliki grijeh. I ne ostati samo na konstataciji da smo grešni i da se moramo pokajati za ono što nije dobro, te popraviti naše promašaje, mane, loše sklonosti. Korizmena poruka svima nama mogla bi se sažeti u Mažuranićevu poruku: „ Kajite se braćo, kajite, dok vremena ima.“ Nitko od nas ne zna kada će poći sa ovoga svijeta. Zato je potrebno osobnom analizom svoje osobnosti razlučiti što je u nama katoličko, a što je debelo „ inficirano“ liberalnom destrukcijom ponižavanja ljudskog dostojanstva.
Raffaelova slika preobraženja Isusova nije samo umjetničko djelo
Slikar Raffaelo Sanzio da Urbino je slikom preobraženja pokazao i dao duboku duhovnu poruku svima. Bog je taj koji liječi. Bog je taj koji daje i oduzima život. Bog je taj čijom snagom se mogu tjerati zlodusi. Zato je poanta slike preobraženja Isusova u donjem dijelu slike gdje apostoli bez Isusa ne uspijevaju osloboditi mladića opsjednutosti demonom. Da je preobraženje za slikara Raffaela bilo značajno i veliki događaj, pokazuje činjenica da je na toj slici radio temeljito čak četiri godine. I to sve do svoje smrti, i nije uspio dovršiti sliku.
Molitva za obraćenje nevjernika
Vječni Bože, stvoritelju svih stvari, spomeni se duša nevjernika, koje si stvorio na svoju sliku i priliku. Pogledaj Gospodine kako se njima napunja pakao tebi na porugu. Spomeni se da je tvoj ljubljeni Sin Isus Krist i za njih podnio najgroznije muke. Ne dopusti da se nevjernici i ubuduće stide imena tvojega Sina , nego se s njima izmiri po zagovoru svetaca i svete Crkve, koja je zaručnica tvojega presvetog Sina. Spomeni se svojega milosrđa i zaboravi na njihovu zloću i nevjeru; daj, da i oni jednom upoznaju Gospodina Isusa Krista, koga si poslao, koji je naše spasenje, naš život i naše uskrsnuće, koji nas je otkupio i izbavio. Njemu neka je čast i slava od vijeka do vijeka.
Amen.
Autor: Marko Štrok