Colm Cahill rođen je u dobroj katoličkoj obitelji koja je živjela u Jerseyju kod obale Velike Britanije. Otac mu je bio ravnatelj škole, cijenjena osoba u lokalnoj zajednici, a majka je radila kao medicinska sestra. Osim njega, roditelji su imali još četvero djece – dva sina i dvije kćeri, piše portal Dnevno.
Kada je Colm imao sedam godina, on i njegov otac su sudjelovali u prometnoj nesreći. Od tog događaja njegov se život dramatično promijenio. Ubrzo nakon nesreće dječak je doživio napad grčeva. Napadaji su se počeli ponavljati i pojačavati intenzitet. Prvo su se događali nekoliko puta tjedno, zatim svaki dan, a na kraju su trajali gotovo neprekidno. Za njega je to značilo kraj školovanja i stalne posjete bolnicama. Liječnici su, međutim, bili bespomoćni pred Colmovim slučajem. Specijalističke studije koje su proveli najbolji europski medicinski stručnjaci dopustili su samo ustvrditi da se ne radi o epilepsiji. Međutim, uzroci i stvarna priroda bolesti bili su upitni.
Dječak je rastao i jačao, ali je bolest napredovala. Tijekom napada Colm se bacao po sobi. To je bilo unatoč uzimanju gotovo trideset velikih doza psihotropnih lijekova svaki dan. Liječnici su ga savjetovali da ga smjeste u specijalizirani starački dom u Southamptonu i predvidjeli da će uskoro umrijeti jer mu srce neće izdržati te stalne napade. Colmova obitelj bila je u potpunosti uključena u brigu o dječaku. Njegova majka dala je otkaz, a njegova braća i sestre, čak i mlađi, znali su se ponašati tijekom napada.
U njegovoj župi tada je djelovao poljski svećenik Piotr Glas, koji je svake godine imao običaj hodočastiti u Međugorje. To je bila i njegova namjera u svibnju 2004. Colm je tada imao 13 godina i njegova je bolest sve više uzimala danak na cijelu njegovu obitelj. Prije odlaska u BiH otac Pjotr je posjetio dječaka i tada mu je sinulo da za njega ponudi cijelo hodočašće, po nauci Svetoga pisma: “Nosite bremena jedni druge i tako ispunite zakon Kristov” (Gal 6 : 2). Podijelio je svoju ideju s Colmom i zamolio ga da mu se pridruži u molitvi.
Posjet Međugorju protekao je po planu. Sve mise, klanjanje, križni put i postovi; sve je vlč. Piotr ponudio kao naknadu za ozdravljenje dječaka Colma. Dana 21. svibnja u 22 sata trebalo je biti ukazanje Ivanu, jednom od šestero vidioca. Otac Glas obavijestio je Colmovu rodbinu o ukazanju i zamolio ih da se za to vrijeme intenzivno mole. Za vrijeme “ukazanja” vlč. Piotr je izvadio malu sliku dječaka i molio Majku Božju riječima: “Sve sam učinio, ne mogu više ništa, sad ti učini nešto!” Već tijekom noći tog dana počele su stizati SMS poruke od Colmove majke da se nešto dogodilo. No, nije precizirala o čemu se radi.
Sutradan je vlč. Piotr dječakovu fotografiju odnio na na mjestu gdje je vlč. Slavko Barbarić preminuo (na Križevcu), i ostavio ih pod jednim kamenom. Odlazeći, osjećao se kao da ostavlja nekog dragog, ali je istovremeno bio čvrsto uvjeren da to mora učiniti.
Nakon povratka u Jersey, vlč. Piotr je saznao što se dogodilo u obitelji Cahill. Dana 21. svibnja puhao je slab vjetar i vrijeme je bilo lijepo. U 21 sat (zbog vremenske razlike) Colm je ostao sam u vrtu gdje je molio krunicu, a prethodno je zapalio deset velikih svijeća. U trenutku “ukazanja” u Međugorju vjetar je iznenada prestao i svijeće su se počele gasiti. Međutim, ne sve odjednom, već jedna po jedna. Kad je posljednji ugašena, Colm je ozdravio. Prošao je jedan dan i nije bilo grčeva, pa još jedan, pa još jedan, pa još jedan. U kolovozu, tijekom liječničkih konzultacija, odlučeno je postupno ukidanje psihotropnih lijekova. To se dogodilo na Colmov zahtjev, koji je tvrdio da je sada zdrav, da ga je Bog izliječio.
U međuvremenu je obitelj Cahill otišla na hodočašće u Lourd. Tamo, od tisuća hodočasnika koji su se gomilali oko mjesta ukazanja, stražar je pokazao samo na Colma i dopustio mu da sam uđe i pomoli se u špilji. Na povratku je obitelj prenoćila u seoskom hotelu, negdje u Normandiji. Colmovi rođaci razmatrali su sve događaje proteklih mjeseci i pitali se što dalje. Kad su nakon večere izašli iz hotela, pažnju im je privukao golem autobus s velikom slikom Gospe Međugorske zalijepljenom na vjetrobransko staklo. Ispostavilo se da je riječ o talijanskim hodočasnicima koji su bili na putu za Međugorje. Ovaj izvanredni susret s Talijanima u dalekoj i potpuno udaljenoj zemlji od BiH Cahilli su smatrali znakom, odlazak u Međugorje.
Colm je tada prvi putovao put putovao u BiH. Na hodočašće na obljetnicu ozdravljenja poveo ga je vlč. Pjotr. Kada su 21. svibnja 2005. stigli u Međugorje, dječak je iskočio iz taksija i nestao među gomilom ljudi na 20-ak minuta. Po povratku je izjavio da je ovdje njegov dom i da vrlo dobro poznaje to mjesto. Za vrijeme svete mise vlč. Piotr je svjedočio da je Colm ozdravio. Evanđelje za taj dan sadržavalo je riječi: “Jer ništa Bogu neće biti nemoguće” (Lk 1,37).
Iscjeljenje Colma bilo je od velike važnosti za produbljivanje, jačanje vjere i duhovni razvoj obitelji Cahill. Od tada redovito putuju u Međugorje. Hodočašća u BiH već organizira sam Colm. Colm je nakon nekoliko godina provedenih u Sjedinjenim Državama, u New Orleansu, prepoznao da ga Krist poziva u svećenstvo. Nakon povratka u Englesku primljen je u Bogoslovno sjemenište te trenutno studira teologiju i priprema se za svećenika. Colmovo čudesno ozdravljenje bilo je znak koji je pozivao na obraćenje. Gospodin Isus je rekao: “Ako ne vidite znakove i čudesa, nećete vjerovati” (Iv 4,48). Međutim, potrebni su poniznost i otvoreno srce kako bi se Božji znakovi mogli vidjeti i ispravno razumjeti. Colm, njegovi roditelji, obitelj, i mnogi prijatelji i poznanici prepoznali su izvanredan događaj. Shvatili su da su pozvani na obraćenje, da čovjeku treba samo Bog, koji je sam Ljubav i Milosrđe, kome se treba potpuno pouzdati, zahvaliti mu na svemu i ispuniti njegovu volju.