Božje prebivalište
Nikako se ne mogu oteti dojmu prvog čitanja protekle IV. nedjelje adventa iz Druge knjige o Samuelu. Kralj David ponosno se nastanio u dvoru od cedrovine. Libanonski cedar je stablo uvijek zelene četinjače, koje raste do 40 m u visinu, s promjerom debla do 2,5 m. Dakle, Davidov kraljevski dvor bio je izgrađen od kvalitetnog drva, a kovčeg Božji bio je pod najobičnijim šatorom. Kralja Davida počinje pomalo progoniti savjest što on stanuje u kraljevskom dvoru od raskošne cedrovine, a Božji kovčeg prebiva pod običnim šatorom. Odlučio je Bogu sagraditi bolje prebivalište te je svoju odluku izrekao Natanu. Prorok Natan, na želju kralja Davida da sagradi Bogu novo prebivalište, prvotno odgovara: „Idi i čini sve što ti je na srcu jer je Gospodin s tobom“. Ali već iste noći Natan u snu od Jahve dobiva indirektan odgovor o tome da ne treba graditi Bogu novo prebivalište. Potiče Natana i Davida da će on, Jahve, učiniti izraelski narod velikim i slavnim, u njemu prebivati i biti s njim. A Davidu će podići nakon smrti potomka u kojemu će utvrditi svoje trajno kraljevstvo. Dakako da je riječ o najavi, o proročanstvu Isusova utjelovljenja i rođenja.
Naše vizije Božjeg prebivališta
Mi smo često slični kralju Davidu i proroku Natanu. Kraj naših lijepih kuća trudimo se sagraditi što ljepšu kapelu, župnu crkvu, katedralu. I reći: „Moramo načiniti Bogu lijepo prebivalište“. Znamo biti ponosni na kapelu koju smo izgradili, čak i previše ponosni na župnu crkvu koja blista noću osvjetljena iznad našega mjesta. Pogotovo tijekom božićnog vremena. I kad sve to napravimo, opet nismo zadovoljni. Pitamo se gdje naš Bog prebiva – u hramu, kući, crkvi, katedrali? A Bog odgovara: Prebivam u narodu, u njihovoj sreći, molitvi, vapajima, teškoćama, savjestima, njihovim radosnim susretanjima. Susretanjima ispunjenim razumijevanjem, solidarnosti, mirom i ljubavi. Bogu smo mi Hrvati izgradili velebne katedrale i lijepe crkve. To su učinile generacije prije nas. A one tako brzo znaju nestati u požaru, biti izvan uporabe nakon potresa od samo 66 sekunda. Tada smo žalosni, pitamo se kako je to moguće. Ali i na to treba imati odgovor. Ništa se nama ljudima ne događa bez razloga. U svemu Bog prisutni ima svoju poruku.
Boga prisutnog biblijski likovi susreću u susretima
Promatrajući predbožićna i božićna otajstva, Blažena Djevica Marija susreće Boga preko Božjeg glasnika anđela Gabrijela. Bezgrješno Začeće događa se po susretu Blažene Djevice Marije s Duhom Svetim. Isusovo rođenje ne događa se slučajno u Betlehemu, a ne u Nazaretu. I tu je bio potreban motivacijski anđeoski i poslanički susret kako bi Blažena Djevica Marija i sveti Josip krenuli prema Betlehemu. U betlehemsku štalicu s okolnih pašnjaka silaze pastiri u svojoj jednostavnosti i poniznosti, a susreta s malenim Isusom bivaju prikraćeni oholi i bahati toga vremena. Ni to nije bilo bez razloga. Klanjaju se malom djetetu Isusu i odlaze radosni s tog susreta pjevajući i slaveći Boga. Isto se dogodilo i trojici kraljeva. Bio je nužan susret s djetetom Isusom kako bi mogli, duhovno obogaćeni susretom s Isusom, krenuti ohrabreni svojoj kući i kraljevstvu iz kojega su potekli. Susret jednostavnosti, poniznosti, radosti i sreće.
Bog prisutni ili Bog odsutni
Napast da je Bog odsutan, da nije tu, da nije s narodom, nije neko novo iskustvo. Takvo su iskustvo imali Izraelci i svi narodi u povijesti spasenja. Zbog životnih teškoća, ratova, potresa i raznih pogibelji tijekom povijesti narodi su bili frustrirani, deprimirani i sumnjičavim u Božju prisutnost. Izraelci stenju pod političkom i vojnom okupacijom rimske carske vlasti i čekaju Mesiju. Velika napast našega vremena jest sumnjati u Božju prisutnost na ovim prostorima i u ovom našem vremenu. Čini nam se da je zlo nadjačalo, da je sveprisutno, da smo okruženi samo tamom i hladnom zimom raznih zabrana, „zaključavanja“, ograničenja, strahova. Mnogi žive u strahu u sadašnjosti i zbog budućnosti koja je pred nama. Ne izlaze iz svoga doma, kuće ili stana, ne druže se, boje se svakog susreta s ljudima. Može li to postati navika? Ne bi smjela, nikako! To ne smije postati navika, jer Bog je prisutan u susretanjima. „Gospodin je pastir moj. Ni u čem ja ne oskudijevam.“ Ovoga će Božića nažalost malo ljudi moći ući u bogoštovne prostore. Ali to još ne znači da nas je Bog napustio, zaboravio, da trebamo izgubiti nadu, vjeru i ljubav.
Mi Boga doživljavamo u susretanjima
Ako su nam „novo – stare“ prilike oduzele mogućnost međuobiteljskih susreta, uobičajenog čestitanja, radosti pjevanja lijepih božićnih pjesama u prepunoj crkvi, oduzeto nam je mnogo. Neće biti standardno raspjevanih liturgijskih slavlja misa bdijenja, polnoćki. Na neki način svojevrstan šok, žalost. Svakoga tko voli vjerničku raspjevanost obuzima pomalo ili barem ponekad tuga. No, ni to nije katastrofa. Euharistija je ograničena vremenom i brojem prisutnih. Ali ni to ne znači da Bog nije s nama. Da nije prisutan. „Kad nam oduzmu sve, ostaju nam dvije ruke za molitvu“. Ništa nije kao nekad ili prije nekoliko godina. Ali Bog živi, Bog dolazi, rodit će se i ovoga Božića. Bit će Emanuel, s nama Bog. U kutku moje sobe, u praznoj crkvi, u tihoj i možda tužnoj molitvi punoj suza. Njegovu poruku moći ćemo osjetiti u dubini duše, koliko god ona bila ranjiva i ranjena. Ranjena, jer očekujemo i zaslužujemo slobodnije, opuštenije slavlje božićnih otajstava. Zato idi u susret Isusu u tihoj noći, tihoj molitvi, žalosti koja ti je možda na dušu legla. Budi jednostavan molitelj pred betlehemskom štalicom, budi hrabar i jednostavan, običan pastir. Neka bude od tebe daleko svaka umišljenost i svaka vrsta bahatosti. Ne kompliciraj, ne prosvjeduj, ne žali se. Predaj malom Isusu sebe, svoju obitelj, svoj napaćeni hrvatski narod u domovini i dijaspori. Neka ovoga Božića bude tvoja želja da svim narodima svijeta Emanuel, Isus, bude mir i veselje.
Autor: Marko Štrok