Časne sestre iz Lužnice ulažu u dvorac, koji žele pretvoriti u samoodrživo ekološko imanje. Isprva su ga mislile koristiti kao svojevrsni umirovljenički dom za starije i nemoćne sestre, zatim su ondje skrbile o siromašnoj djeci, pa su imale školu, dječji vrtić, satove glazbe i niz drugih sadržaja, piše 24sata.
Zahvaljujući njihovom angažmanu i naprednim idejama, dvorac je danas među najvećim duhovnim centrima u tom dijelu Hrvatske te je otvorenog tipa. Zbog astronomskih izdataka za dvorac u kojemu žive, ugradile su solarne kolektore i proizvode struju. Imaju i svoj plastenik, a prave i svoju tjesteninu te poznati lužnički čaj. dizalice topline rade na principu vode. “Mi smo napredne, jer nas je na to prisilila nevolja i potreba. Uz dvorac koji ima više tisuća četvornih metara, nalazi se i edukacijski centar Marijin dvor. Izdaci za struju i grijanje bili su nam astronomski, pa smo u razgovoru sa stručnjacima tražile način kako ih smanjiti. Tako smo doznale za dizalice topline, proučile njihov rad te odlučile ugraditi ih u naš objekt”, pojašnjava nam časna majka Miroslava Bradica, vrhovna poglavarica Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, koja je dugo godina provela radeći kao odgajateljica redovničkog podmlatka.
Kazala je kako dizalice topline koje su ugradile u svoj objekt rade na principu vode “Od vode koja je iz bunara cijevima dovedena do dizalica one oduzimaju nekoliko stupnjeva, kompresorima podižu temperaturu na 45 do 50 stupnjeva Celzijevih i time zagrijavaju vodu u spremnicima koja onda odlazi u radijatore i tako zagrijavaju prostor”, kaže časna majka Miroslava Bradica. U zimskim mjesecima troškovi za plin bili su im viši od 40.000 kuna na mjesec, a sada su svedeni približno na 1.000,00 kuna koje potroše za domaćinstvo. Kako bi riješile visoke troškove struje, postavile su solarne kolektore za zagrijavanje vode, a potom i fotonaponske ćelije za proizvodnju struje “Budući da smo i dvorac i Obrazovni centar opremile ekološki s ciljem zaštite okoliša od štetnih plinova kao što su CO2 i staklenički plinovi, javile smo se na natječaj koji je raspisala država kako bismo postale povlašteni proizvođači struje. Budući da smo koristile razne oblike obnovljivih izvora energije i maksimalno štitile okoliš od zagađivanja stekle smo status povlaštenog proizvođača struje. To znači da država od nas otkupljuje struju po višoj cijeni dok je mi od HEP-a kupujemo po nižoj cijeni. Na taj način stvorila se razlika koju u ljetnim mjesecima kad ima više sunca itekako osjetimo na našem računu”, nastavila je s. Bradica dodajući kako u tom periodu od države tijekom ljeta zarade i do 16.000 kuna na mjesec.
Trenutačno traže donatore koji bi im pomogli oko postavljanja sunčanih elektrana za proizvodnju vlastite struje kako bi dodatno smanjile troškove. Izdatak je to od oko 400.000,00 kuna, koji bi se kroz više godina sam isplatio.
U Lužnici trenutačno živi 13 sestara, a prosjek godina je iznad 50. Vlastitim rukama stvaraju prepoznatljive lužničke suvenire, poput nadaleko poznatog lužničkog čaja “Riječ je o mješavini ljekovitih trava. Sastoji se od 23 vrste sušenog bilja, no receptura je naša mala tajna. Čaj je izvrstan za smirenje. Pojedine biljke uzgajamo na našem imanju te ih same sušimo, dok druge naručujemo iz ostalih krajeva Hrvatske. Primjerice, među sastojcima su ružmarin i kadulja koji ipak bolju aromu imaju u mediteranskim krajevima, pa ih naručujemo od naših sestara koje imaju samostan na moru”, pojašnjava sestra Vinka Kutleša, odgajateljica koja se, također, bavi pripremom mješavine za čaj te pakiranjem vrećica.”Čaj pijemo i mi sestre u Lužnici, no rado ga kupuju i koriste naši brojni gosti. Toliko je popularan da ga ponekad u zimskim mjesecima uopće nemamo jer sve rasprodamo, s ponosom ističe sestra Mira Šašo, koja je glavna kuharica u dvorcu te skrbi o prehrani svih gostiju.
Većinu namirnica kupuju, ali ne i tjesteninu. Nju izrađuje sestra Renata Babić, po struci medicinska sestra, koja je sad u mirovini. Naše tijesto izrađujemo od oštrog brašna, krupice durum pšenice i jaja. To su jedini sastojci. Nema konzervansa ni drugih dodataka, osim ako je riječ o tijestu kojem dodajemo povrće. U tom slučaju radimo tjesteninu od vrganja, peršina, pira i drugih sastojaka. Imamo aparat tako da samo ubacimo sastojke, a on ih izmiješa i protisne kroz modlice. Ovisno o našim željama, to mogu biti široki rezanci, slova, zvjezdice ili drugi oblici. Tjestenina se suši na svježem zraku od 3 do 5 dana, a potom se pakira u ambalažu za prodaju.
Povrće za kuhinju, kao i ono koje postaje ukusnim sastojkom lužničke tjestenine, pristiže iz samostanskog plastenika “Imamo puno zemlje oko dvorca i odlučile smo je kvalitetno iskoristiti. Dio smo odvojile za sijanje pira i kukuruza, dio smo namijenile za voćnjak, a na više od 1600 četvornih metara imamo plastenike, pojašnjava časna majka. “Sadimo raznovrsno povrće. Imamo salate, matovilca, rikole, luka, češnjaka, a biti će i krastavaca, rajčice, paprike …ma sve što može rasti u plasteniku. Sva proizvodnja je ekološka i ne koristimo nikakve kemikalije, tako da mi je najveći problem ratovanje s puževima, pojašnjava Milan Plavša, domar Marijinog dvora koji brine o održavanju objekata. Otkriva kako se, osim povrćem, na imanju bavi i grlicama. Kako su se sestre u Lužnici brinule za 11 grlica, za njih je sagradio poseban grličnjak kako bi uživale na otvorenom. Sestre su željele da se na taj način omogući djeci i ostalim posjetiteljima da upoznaju i ovu vrstu ptica.
Vrijedne sestre u okviru svojih proizvoda nude i lužničku travaricu, liker od ruža i orahovac, kao i razne ljekovite kreme i meleme, koje same proizvode od ljekovitog bilja. Ipak snaga ovog centra je u duhovnoj energiji kao osnovnom pokretaču, koji motivira sestre na rad i djelovanje, a posjetitelje na ponovne dolaske. “Lužnica je veliki projekt koji ima bezbroj mogućnosti, potrebna je samo vizija. Lužnica može jako puno dati u kulturi, obrazovanju, odgoju, ljubavi prema domovini, vjeri i baštini. Kroz godinu ovim dvorcem i perivojem prođe više od 2.000 posjetitelja, a programi koje nudimo dobar su temelj za dodatno proširenje djelatnosti. Razmišljamo i o turističkom potencijalu ovog objekta koji može postati ishodište za studijske grupe koje zanima povijest ovog kraja ili crkvena baština. Lužnica je mjesto tišine, smirenja i radosti, a upravo je to ono što želimo darivati ljudima ovoga vremena”, nastavila je časna majka Miroslava.
Ove godine Družba sestara milosrdnica slavi veliki Jubilej – 175 godina od dolaska prvih šest sestara milosrdnica koje su na poziv kardinala Jurja Haulika iz Austrije 5. rujna 1845. godine doputovale u Zagreb na dvojim kolima. Danas u Družbi ima oko 650 sestara. U novije vrijeme sve je manji broj novih zvanja stoga je prosjek godina članica Družbe prilično visok. “Nije lako današnjim mladima priviknuti se na redovnički red i disciplinu, jer u društvu pa i u mnogim obiteljima toga danas gotovo i nema. Međutim, one djevojke koje zavole svoj poziv radosno ga obavljaju i čine puno dobra u ovom svijetu. Nekada smo imale vrlo širok raspon djelatnosti od odgoja i obrazovanja, preko socijalno-karitativne djelatnosti do medicinske skrbi. Danas se i taj opseg poslova znatno smanjio. Ipak, sestre još uvijek aktivno djeluju u mnogim školama, bolnicama, staračkim domovima, dječjim vrtićima i kućama za siromahe u domovini i u stranim zemljama”, kazala je s. Miroslava i dodala da sestre milosrdnice od 2011. g. djeluju i kao misionarke na dalekim Salomonskim Otocima. “Za mene je Lužnica posebna jer sam ovdje uložila puno truda u razne projekte i zadovoljstvo je gledati ih kako se ostvaruju. S druge strane, svjedočila sam brojnim situacijama u kojima su ljudi kroz razne duhovne programe i prijateljska druženja pronalazili sebe, životnu radost i smisao i snagu za novu životnu borbu. To me je neizmjerno veselilo jer upravo je to bio smisao prenamjene starog dvorca u novi Duhovni centar kojemu je geslo: ‘Susret Boga i čovjeka’ što se ovdje svakodnevno događa.”, zaključila je s. Miroslava.