Jedinstvena veza Djevice Marije i hrvatskog naroda dokazana je i gestom kojom su Hrvati, jedni od rijetkih kršćana pozdrav “Hvaljen budi, Isuse Kriste”, pretvorili u pozdrav “Hvaljen Isus i Marija”. Taj su pozdrav Hrvati učinili svojim najraširenijim pozdravom sve do današnjih dana.
Blažena Djevica Marija pomagala je našem narodu oduvijek i u zahvalnost narod je proglasio svojom “Kraljicom” te prozvao “najvjernijom odvjetnicom Hrvatske”. O razmjerima odanosti Hrvata Majci Božjoj govore i brojke: 1162 vjerska objekta i osam katedrala posvećeno je Djevici Mariji.
Uznesenju Blažene Djevice Marije (Velika Gospa) posvećene su katedrale u Zagrebu, Splitu, Puli, Dubrovniku, Varaždinu, Poreču i Krku, a Navještenju Blažene Djevice Marije posvećena je katedrala u Gospiću. Uz to, Uznesenju Djevice Marije posvećena je i konkatedrala u Senju i bivša katedrala na Rabu, Navještenju Djevice Marije posvećena je bivša katedrala u Pićanu te je Svetoj Mariji posvećena bivša katedrala u Osoru.
Zanimljive su priče iza pojedinih svetišta posvećenih Gospi u hrvatskom narodu. Marijin kip izradio je nepoznati pučki majstor po uzoru na svjetske gotičke madone. Stajao je u Marijinoj kapeli na Vinskom vrhu, blizu Marije Bistrice. Turci su 1545. godine nahrupili u kraj i doprli sve do Konjščine, a župnik Benedikt kao najveću vrijednost župe uzeo je taj kip i donio ga u crkvu sv. Petra i Pavla te ga je zakopao pod korom. Spletom okolnosti Marijin kip ostaje zakopan, a uskoro i zaboravljen. Nekoliko godina poslije, uvjeren kako je opasnost prošla, župnik je odlučio iskopati kip i vratiti ga na staro mjesto. Međutim, legenda kaže da je pao s konja i poginuo prije nego što je ikomu stigao ispričati gdje je Djevica. Otkrivena je 40 godina poslije, 1588. godine.
Tadašnji župnik Luka volio je večernje sate provoditi u crkvi gdje se u miru i tišini mogao moliti. I te večeri nije bilo ništa drugačije. Već je završio svoju molitvu i spremao se na počinak, no pogled mu je zaustavila neka čudna svjetlost pod korom. Pogledao je bolje, a u tom trenutku kao da buknula je vatra, cijelu crkvu obasjala je snažna svjetlost. Preneraženi Luka pomislio je da crkvica gori te je pritrčao kako bi počeo gasiti požar, no kad se približio nije više vidio ništa neobično. Sutradan je otišao do kora i čekićem i šipkom razbio beton. Ispod naslaga materijala iznenadio ga je pogled na crni lik Djevice Marije koja je u rukama nosila Isusa. Izvadio ga je i očistio. Postavili su ga iznad oltara, na mjesto na kojem su je svi mogli vidjeti.
Prolazile su godine i opet se turska opasnost nadvila nad krajem. Župnik iz tog razdoblja opet bojeći se za kip odlučio je zazidati ga u prozor. Bilo je to oko 1650. godine. No Marija nije mogla dugo ostati u mraku i daleko od ljudi. Župnik Petar Brezarić 1676. godine pripovijedao je da je tijekom mise iz naroda odjedanput prema njemu i oltaru došla prekrasna mlada žena u modroj haljini. Predala mu je svijeću i zatražila od njega da s narodom moli kako bi joj se vratio vid. Priča župnik da se začudio jer se činilo da žena nije slijepa i samostalno se uspela stubama do propovjedaonice. Kasnije istoga dana vidio ju je kako hoda po putu, no kada ju je dostigao, nestala je. Tada je kip koji je zazidan u zidu bio gotovo već zaboravljen.
Zagrebački biskup Martin Borković, podrijetlom iz bistričkog kraja sjetio se da je s majkom kao dječak dolazio pred kip crne Gospe i zajedno su joj se molili. Na njegovo izričito inzistiranje, uspjeli su 1684. pronaći kip.
Prilikom obnove i izgradnje crkve 1789. godine izbio je veliki požar u kojem je sve izgorjelo osim velikog oltara i kipa Majke Božje. U narodu je čudotvorno spasenje kipa bilo samo još jedan pečat koji je utvrdio moć i čudotvornu snagu kipa. Marija Bistrica do dana današnjeg broji na tisuće dokumentiranih svjedočanstava ozdravljenja, obraćenja i svih drugih milosti.
Ilača – marijansko svetište Gospe “na Vodici” u Srijemu, čije je štovanje odobrio biskup Strossmayer. Prema priči, 1865. godine pojavio se izvor. Jedan mještanin želio se njime koristiti za napajanje stoke. Te večeri, Djevica Marija, s bijelom krunom na glavi i djetetom na lijevoj ruci ukazala se jednom drugom mještaninu i poručila da je izvor namijenjen ljudima, da piju vodu i ozdravljaju. Mjesto je prozvano Gospina vodica. Bio je to prvi izvor u svijetu koji je provreo nakon Lurda, a do danas nije presušio. Kasnije je na tome mjestu sagrađena kapelica i zabilježena su čudesna ozdravljenja.
U prolazu drevnih gradskih vrata u Zagrebu nalazi se kapelica Majke Božje od Kamenitih vrata. Od davnina se tu štovala Gospina slika Marije Kraljice svijeta. Potječe iz 16. st. i prikazuje Gospu kao Vladaricu sa žezlom u ruci, dok desnom pridržava svoga sina Isusa. U lijevoj drži mali globus. Slika je pričvršćena na jelovu dasku. Te je godine 31. svibnja teški požar poharao Grič i Kaptol, okvir slike je nagorio, ali slika je ostala netaknuta. Iste godine brigom pobožne udovice Modlar slika je smještena u lijep barokni oltar, koji je stavljen u udubljenje prolaza Kamenitih vrata. Na oltaru iznad Gospine slike napisano je: “Pomoćnica u svim nevoljama i protiv požara”. O dvjestogodišnjici očuvanja Gospine slike, 31. svibnja 1931. godine, svečano je okrunjena Ona, Vratarica i Čuvarica grada Zagreba, Majka Božja od Kamenitih vrata. Zanimljivo je napomenuti da nedavni potres koji je snažno pogodio grad Zagreb, a osobito centar grada, Gospu od Kamenitih vrata nije ni pomaknuo, kao ni brojno cvijeće koje je krasi uokolo.
Ukazanje Gospe od Zečeva, s tradicijskim hodočašćem, slavi se u Ninu gotovo 500 godina. Temeljeno je na crkvenim zapisima iz 16. stoljeća, a povezano je s ukazanjem Blažene Djevice Marije, koja se 1516. ukazala pastirici Jeleni Grubišić.
Od straha da joj se svijet ne ruga, udovica nije odmah ispričala sumještanima o Gospinu ukazanju. No Gospa joj se ukazala ponovno i dala joj poruku za puk. I dalje sumnjajući, udovica Jelena došla je pred Gospin kip i zatražila potvrdu ili znamenje ukazanja Gospina. I eto iznenada vidi Jelena gdje suze rone iz lijevog i desnog oka Gospina. Pohrlila je objaviti Gospino ukazanje najprije dostojanstveniku stolne crkve Ninske. Narodom se proširila priča o Gospinim suzama u crkvi pa su mnogi došli vidjeti čudo. Tadašnja crkvena vlast, uslijed takvih čudotvornih događaja, koje su potvrdili brojni svjedoci, priznaje Gospino ukazanje i ono se otad svake godine slavi 5. svibnja. Od tada pa do danas drži se svetkovina te se Gospin kip svake godine prenosi kopnom pješice ili morem lađama na otočić Zečevo, gdje se slavi i služi sveta misa.
Prema narodnoj tradiciji i pisanim kronikama, na trsatsko brdo 10. svibnja 1291. na čudesan je način iz Nazareta stigla rodna kuća Blažene Djevice Marije. Na tome mjestu kuća je boravila tri godine i na jednako čudesan način prešla u talijanski gradić Loreto (10. prosinca 1294.) gdje se i dan danas nalazi. Ondašnji narod toliko se dojmio taj događaj da su ljudi odmah počeli hodočastiti na trsatsko brdo.
Crkva Blažene Djevice Marije na Trsatu – Gospe Trsatske najstarije je hrvatsko marijansko svetište i odredište mnogih hodočasnika iz zemlje i inozemstva. U njoj se nalazi čudotvorna Marijina slika. Također u sklopu franjevačkog samostana je i kapela Zavjetnih darova, dok se ispred crkve nalazi kip pape Ivana Pavla II., “Trsatski hodočasnik” podignut u povodu njegova 100. svjetskog hodočašća kada je tom prilikom posjetio Rijeku, Trsat i mnoge hrvatske gradove i svetišta.
Kobnog 1. kolovoza 1991. JNA i četnici napali su Aljmaš, Dalj i Erdut. Ljudi su bježeći spašavali život, a agresori su u ratnom divljanju rušili sve pred sobom, pa i crkve. Posredstvom UNPROFOR-a grupa vjernika probila se do ruševine aljmaškog svetišta i ondje su krajem listopada 1992. pronašli posve neoštećen Gospin kip. Bilo je to čudo nad čudima u onom vremenu. Prebacili su ga u slobodni Osijek te nosili po župama koje nisu bile okupirane. Narod je kip tada nazvao Gospom Prognanicom, koja je doživjela sudbinu svog prognanog naroda. Nakon sedam dugih godina u progonstvu doživjeli su i Gospin povratak u Aljmaš. Na mjestu stare izgrađena je nova crkva, kao moderno arhitektonsko zdanje.
U kolovozu 1715. godine Turci pokušavaju ponovno zavladati Sinjem te ga drže pod dugotrajnom opsadom. O događajima iz tog vremena postoji svjedočanstvo u pisanom obliku na talijanskom jeziku, tzv. “Dnevnik opsade Sinja”. Prema njemu, tog kolovoza 1715. godine, hrabri puk Sinja i Cetinske krajine ispisao je najslavnije stranice svoje povijesti.
Nakon teške opsade, u noći između 14. i 15. kolovoza, Turci su odustali te su bijegom u Livno potražili sigurnost. Za sobom su ostavili oko 10.000 poginulih i golem ratni plijen. Od samog početka puk Sinja i njegovi branitelji tu su pobjedu pripisivali čudotvornom zagovoru Gospe Sinjske, čija je slika tijekom opsade bila u tvrđavi, kamo je bila prenesena iz franjevačkog samostana podno grada da je Turci ne oskvrnu.
U zahvalu na pomoći providur Balbi s časnicima je odmah skupio 80 zlatnika koje su poslali u Veneciju da se skuje zlatna kruna i križ i da se okruni Gospin lik. Pri dnu krune urezao je u dva reda riječi: “Zauvijek okrunjena slavi slavlje, godine 1715.”
Svetište je to iz 15. stoljeća na otoku Krku. Predaja kaže da su djeca u tri navrata 1415. godine na čudesan način pronašla na tom brijegu, dakle na mjestu današnje crkve, kip Majke Božje iz crkvice u Jurandvoru. Pri trećem preseljenju kipa, početkom kolovoza, Gospin kip pronađen je u snijegu čime je Gospa označila kakvih dimenzija želi crkvu koja je potom sagrađena na tome mjestu. Svjedočanstva i ozdravljenja brojna su i događaju se i danas.