GOSPINA MOĆ! Žena opisuje čudo u Dubrovniku: ‘Supruga mi nije vratila samo medicina! Vraćen je iz mrtvih!’

Epidemija koronavirusa u Hrvatskoj odnijela je brojne živote i mnoge obitelji ostale su bez svojih najmilijih. Puno je tu tužnih priča nažalost, oštećenih obitelji koje su ostale bez svojih članova, ali ima i onih koji su se jedva izvukli iz nesreća i pritom su proživljavali životnu dramu koju neće zaboraviti.

Pero Matana bio je na rubu života, sve je upućivalo na to da će izgubiti borbu s koronavirusom, a onda se čudesno počeo oporavljati.

Njegova supruga, Antonija Matana (44) uvjerena je da  se osim medicine koja je napravila čudo, u ozdravljenje njenog supruga uplelo veliko čudo, točnije Gospa iz Međugorja, piše Dubrovnik net koji je prenio njeno svjedočanstvo.

Pero Matana je na ECMO aparatu proveo 18 dana. Vijesti koje su stizale do Antonije nisu bile dobre, nitko se iz Zagreba nije usuđivao reći joj – ne brini, proći će, bit će bolje. Covid je dokazao, puno puta i pokazao da je nepredvidljiv. One najlošije informacije, kao onu da je dobio sepsu, Antoniji nisu ni govorili. Pokušali su je sačuvati koliko su mogli.

Perin povratak u gradu su nazvali čudom. Za njegovu suprugu, Perino ozdravljanje jest čudo za koje smatra da je rezultat molitve za njenog bosonogog uspona na Brdo ukazanja u Međugorju, čudo izmoljeno ispred Marijina kipa, izmoljeno od obitelji, rodbine, susjeda i svih njihovih prijatelja.



Antonija je ispričala kako je njegovo stanje bilo izuzetno loše te da je zanijemila kada je čula da mora u Zagreb. U obitelji je zavladao potpuni strah.

“Tog ponedjeljka kad su mog muža vozilom hitne pomoći prevozili za Zagreb, ja sam dobila neopisivu želju, poziv da odem u Međugorje. Da, Međugorje. Kad sam rekla svojim najbližima da idem, ostali su zatečeni, ali za mene to više nije bilo pitanje. Jednostavno sam morala otići na to sveto mjesto. Cijelim putem me pratio osjećaj strašne tuge, jer je to bio prvi put u 18 godina našega braka da u Međugorje koje smo godišnje posjećivali zajedno jedanput ili dvaput, idem bez supruga. Na svim tim odlascima u Međugorje, netko me je pratio, ali uvijek je samnom bio moj 11-godišnji sin Jakov. Ako je ičije molitve Bog čuo, uvijek kažem, to su bile njegove molitve iz čistog, djetinjeg srca” priča Antonija.

Antonija je jedanput tjedno odlazila u Međugorje, bosim nogama hodočastila je po hladnom hercegovačkom kamenu, a dok se penjala uz brdo “srce joj je bilo puno nade, izgaralo je, predavalo, molilo”. Svakog dana je odlazila na misu.

Antonija kaže kako je  svaki odlazak u Međugorje bio plodonosan i da čim bi se vratila da bi primila dobre vijesti.

“Svaki naš odlazak u Međugorje bio je plodonosan, neka svatko misli što želi, ali ja sam u moć međugorske Gospe uvjerena isto kao što sam uvjerena da će sutra sunce izaći na istoku, a zaći na zapadu. Ispričat ću vam samo neke koje su mi se usjekle u pamćenje: u trenutku kad smo kleknuli ispred Gospinog kipa u crkvi sv. Jakova, dobila sam poruku kako je doktor izjavio da će Pero biti dobro. To je, nakon dugog i neizvjesnog perioda bila prva pozitivna vijest. Nije puka slučajnost da smo taman kleknuli i da je stigla poruka o njegovom poboljšanom zdravstvenom stanju”, priča Antonija.

Ispričala je i o čudesnom događaju kada joj se u mislima dok je silazila niz Brdo prikazao broj 15. To ju je zbunjivalo, ali onda je primila vijesti. “Moj muž je u to vrijeme kad sam bila u Međugorju bio veoma, veoma rizično, život mu je doslovno visio o koncu, jer mi nisu bili ni rekli da je dobio sepsu. Dan po povratku iz Međugorja sam saznala kako su za 15. travnja zakazane dvije mise za Perovo ozdravljenje i tog je dana on skinut s rizičnog, ali spasonosnog ECMA aparata. Nije to bila slučajnost! 16. travnja smo pošli zahvaliti se Gospi u Međugorje, javili su nam da ga bude iz kome. Nije ni to puka slučajnost”, uvjerena je Antonija.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI