Don Anđelko Kaćunko, bivši vikar Vojnog ordinarijata, desetak godina djeluje u tri župe u Gospićko-senjskoj biskupiji, odakle poručuje kako naš narod u vjerskoj, političkoj i medijskoj nepismenosti duhovno baulja ‘po šumama i gorama’ televizijske i internetske manipulacije, očekujući od ‘demona politike’ rješenje problema
Iako je nerijetko govorio o teškim temama, oni koji poznaju duh ovog svećenika mogu potvrditi da nikada nije skidao osmijeh s lica. Skroman, radišan, poslušan, beskrajno poučan, nadasve zanimljiv i vječno nasmijan, to je don Anđelko Kaćunko koji već 40 godina služi Bogu i narodu javnim i publicističkim djelovanjem. Tu je obljetnicu obilježio novom knjigom, “Optimist ali ‘teški’ realist – ili tako je govorio don Anđelko Kaćunko” u povodu koje smo razgovarali s njim.
Gdje ste i kako ste posljednjih mjeseci, čime se bavite?
Hvala na pitanju – dobro sam, Bogu hvala! Posljednjih mjeseci sam uglavnom na istim mjestima po kojima “skačem” posljednjih deset godina, a to su moje tri župe u Gackoj dolini – Kompolje, Brlog i Vratnik – te Otočac “u predgrađu” Kompolja, kao i ostale župe u dekanatu i biskupiji, zatim susjedni gradovi Gospić i Ogulin te u malo širem trokutu Zagreb, Zadar i Rijeka. Tijekom ljeta odem u Istru, Međimurje, Hercegovinu i rodnu Poljičku Republiku. A život mi je ispunjen pastoralnim i medijskim aktivnostima, uz malo glazbe i sporta. Ali sve što činim nastojim da bude Bogu na slavu, na korist Crkve i za dobro našega naroda. Uz to, Boga slavim molitvom, sakramentima – u čemu mi je sveta misa najvažnija – te izravnom komunikacijom s bliskim vjernicima, kao i sa širokim krugom čitatelja na društvenim mrežama. Trenutno sam malo više zauzet reklamiranjem nove knjige u povodu četrdesete godišnjice moje novinarske i publicističke aktivnosti.
Gdje ste sve bili posljednjih 40 godina?
Broj 40 ima doista jaku simboliku, ali to je također mnogo godina. Zato sam cijelu prošlu godinu slavio četrdesetu obljetnicu svećeništva. A gdje sam bio i što sam radio – to je sadržaj za cijelu knjigu… Od 10. veljače 1981., kada sam – nakon susreta s kolegom Jozom Marijem Toljem na Svijećnicu u samostanu karmelićanki B.S.I. u Hrvatskom Leskovcu kod Zagreba – ušao u redakciju lista katoličke mladeži MI, mogu reći bez imalo patetike da sam do ovoga trenutka bez predaha u borbi “za krst časni i slobodu zlatnu”, odnosno, kako glasi MI-ovo geslo, “za Boga i Hrvatsku dragu”. Ta “moja borba” u prvom je redu i naglašeno medijska. I kad je riječ o evangelizaciji i katehizaciji i humanizaciji… itd., sve sam činio najviše kroz medije. Dakle, moja protekla četiri desetljeća života potpuno su obilježena medijima. U uredništvu Lista mladih MI bio sam sedamnaest godina, tj. do konca 1998., uz studij klasične filologije na Filozofskom fakultetu i pastoralnu djelatnost, a potom sam prešao u Vojni ordinarijat, gdje sam bio devet godina. Od 1. listopada 2008. sam u Gospićko-senjskoj biskupiji – tri godine na službi u Gospiću, pa gotovo deset godina ovdje u Gackoj. Pojavljivao sam se raznim prilozima, najčešće polemikama, u društvenim medijima, a surađivao sam i s katoličkim listovima. U dva navrata bio sam kolumnist (poslije “upokojenoga”) tjednika Arena, a medijski bum dogodio se kad sam 2007. otvorio blog “Don blog”, s kojim sam 2009. prešao na portal Večernjeg lista i koji sam vodio 12 godina. Plodovi toga rada su i vidljivi i nevidljivi – u vidljive spada i deset mojih samostalnih knjiga, ali i stotine (ne)dostupnih blog-komentara na internetu, a tu su i tisuće postova odnosno famoznih statusa na društvenim mrežama, kao i još mnogo toga, premda će neki i ovo doživjeti kao pretjeranu samohvalu…
Vaša nova knjiga, deseta po redu, ima naslov “Optimist, ali ‘teški’ realist – ili tako je govorio don Anđelko Kaćunko”. Zanimljiv naslov, moramo priznati. Kako ste došli do njega?
Još dok sam bio kancelar Vojne biskupije, već nakon kraćeg poznanstva novinar Mladen Pavković, prateći moju medijsku djelatnost, počeo me poticati da zajedno priredimo knjigu mojih raznih tekstova pod nazivom “Tako je govorio don Anđelko Kaćunko”, jer je on već imao niz takvih izdanja. Naravno, uz brojne aktivnosti nisam stigao posvetiti se još i tome. Međutim, nakon posljednjega velikog intervjua – u svibnju ove godine, koji je objavljen na desetak portala – Mladen je predložio da napravimo još jedan intervju i objavimo ih u nekakvoj knjižici. Odmah sam pristao, ali sam se sjetio da sam tijekom posljednjih pet godina imao još desetak intervjua. Kad sam mu to priopćio, vrisnuo je od radosti i poslije izabrao deset, jer mi je to deseta samostalna knjiga. Ja sam pak, igrajući se riječima prema Mladenovoj ideji, parafrazirajući Nietzschea izmaštao naslov: AK so sprach ZARAD SUTRA. On se nasmijao i odlučno rekao: “Ne, knjiga u naslovu mora imati riječ OPTIMIST, jer ti si optimist!” Tome je dodao svoj planirani niz. Eto tako je određen sadržaj moje desete knjige i tako je nastao njezin dugački naslov. Premda sam bio davno planirao da mi deseta knjiga budu polemike, jer taj žanr jako volim.
Može li se reći da je knjiga presjek vaših radova?
Može se ona i tako okarakterizirati, jer – premda je ovdje riječ o intervjuima – u njoj su moji stavovi koje, osim možda u nijansama, nisam bitno mijenjao tijekom toga doista dugog razdoblja. Dakle, ova je knjiga svojevrsno zrcalo svega što sam objavio od prvoga članka u listu katoličke mladeži MI, (1981.) “Tulum i betonska oranica” do posljednje propovijedi, statusa na Facebooku ili ovoga intervjua.
Uistinu, optimizam vas nije napuštao tijekom proteklih godina, kako ste ga uspjeli zadržati i u ovim vremenima?
Održao sam tu visoku razinu optimizma samo zato što sam kršćanin, potpuno oslonjen na Boga, s golemim iskustvom da “sve mogu u Onome koji me jača”, kako kaže apostol Pavao, a to je snaga koju nam samo Isus Krist može dati. Jer On je živ i s nama je! Ja sam tijekom četiri desetljeća u medijskoj areni – i osobno i u redakciji lista MI – iskusio doslovce ono što kaže Psalam 124 (redak 2-3): “Da nije Gospodin za nas bio: kad se ljudi digoše proti nama, žive bi nas progutali…!” Dakle, doslovce sam “na vlastitoj koži” doživio snagu Božje riječi: “Ne bojte se!”. Pa kako ne bih bio optimist ako sam siguran da se ništa ne događa slučajno, da sve što se događa ima smisla, da se “onima koji Boga ljube sve okreće na dobro”! Zato se, bez obzira na okolnosti, potpuno miran i radostan ponašam prema biblijskom savjetu iz Psalma 37: “Prepusti Gospodinu svoje putove, u Njega se uzdaj i On će sve voditi!”.
Što znači kad kažete da ste i realist? Što uopće znači biti realist – danas?
Temelj mojega realizma je opet najprije Božja riječ, a potom životno iskustvo. Naime, kršćanski realizam je svijest o Božjoj svemoći i našoj nemoći. Bog već u Starom zavjetu upozorava svoj narod: “Ako se na me ne oslonite, održat’ se nećete!” A Isus kaže: “Bez mene ne možete učiniti ništa!”. S druge strane, na mnogo mjesta u Bibliji imamo jamstvo da s Bogom možemo sve, kako oduševljeno svjedoči sv. Pavao: “Sve mogu u onome koji me jača!” Dakle, moj “teški” realizam je jasna i razumna spoznaja stvarnosti kakva ona uistinu jest. To je “zlatna sredina” između krajnosti tzv. neartikuliranog entuzijazma i beznadnog fatalizma. Ja, slikovito rečeno, pazeći kuda koračam, čvrsto hodam po zemlji, ali s pogledom usmjerenim prema Nebu! Primijenjeno na našu svakodnevnu ‘horizontalu’ na svim razinama života, to bi se moglo usporediti sa Stepinčevim “poučkom”: “Ni lijevo, ni desno – nego ravno!”
Gdje smo, don Kaćunko, danas – kao narod i kao Crkva?
Najkraće rečeno, vrludamo kroz globalnu pustinju i džunglu. Kad ovdje rabim prvo lice množine, mi, mislim i na svijet i na Hrvatsku. Većina političara i intelektualaca, uključujući i katoličke teologe, potpuno je neupućena u ono što se zapravo zbiva. Nevjerojatna je ta naša obezglavljenost, a “navigacijsku opremu” imamo i u Bibliji i u primjerima života svetih ljudi, i u povijesnom iskustvu našega naroda i Crkve. Nije nam, zato, nimalo slučajno, veliki prijatelj našega naroda sv. Ivan Pavao ‘Dragi’ (namjerno ne kažem Drugi!), proglašavajući kardinala Stepinca blaženim, u Mariji Bistrici 3. 10. 1998. rekao: “Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem Blaženi Alojzije Stepinac svojem narodu pruža svojevrsni KOMPAS da bi se znao orijentirati”. Što mislite koliko posto hrvatskih ljudi znade napamet barem tri rečenice toga pape koji je nevjerojatno volio hrvatski narod? Od njegova bogatog opusa – enciklika i ostalih dokumenata, kao i govora upućenih samo Hrvatima – trebao bi se na svim našim katoličkim učilištima predavati poseban kolegij – vojtilologija. Nažalost – moram to s tugom istaknuti i u ovoj prigodi – naš narod u trostrukoj nepismenosti (vjerskoj, političkoj, medijskoj), umjesto da se primi čitanja zdravih i izgrađujućih knjiga, duhovno i umno baulja “po šumama i gorama” televizijske odnosno internetske manipulacije, očekujući od raznoraznih “demona politike” rješenje svih problema.
A bolno konkretno, kao narod i Crkva mi smo na rubu demografske provalije, ili po riječima pokojnog don Ante Bakovića “na putu prema groblju izumrlih europskih naroda”! Tragedija je pojačana time što ta činjenica gotovo nikoga, osim nekolicine demografa i “čudaka” poput mene i sličnih, čak ni u Crkvi ne dira na prikladan način. Zato stalno ponavljam: “Crotitanik” ubrzano tone, a crkveni alarmi ne zvone! Do iznemoglosti osvješćujem svima kako “demografija” nije najprije politički i ekonomski problem, nego naglašeno duhovna “kategorija”. Jer nigdje u svijetu ne izumire narod koji se potpuno oslanja na Boga!
* Komentirajući zbivanja oko nas, mnogo ste puta upozoravali na podvale i prljavštinu politike, a sve to nekako kao da je kulminiralo posljednjih mjeseci. Što danas imate reći?
Ništa nova! Biblija kaže: “Nema ništa novo pod suncem”. Sve što sam govorio može se svesti na tri “poučka”, koji mogu biti protuteža orvelovskom svijetu čiju “kulu babilonsku” ubrzano zida i aktualna “koronomanija”:
1. Ugasi “sapunicu”, u ruke krunicu!
2. Tko ne čita, umire glup!
3. MOLI – RADI – RODI!
S obzirom na to da ste i novinar, kako vidite medije danas?
Nažalost, bit ću iskren, prva mi je asocijacija ili slika na tu riječ – negativna! Gotovo nešto kao septička jama. To je opća slika i odnosi se najprije na većinu svjetovnih medija, premda dobro razlikujem sve kockice u tome šarenom globalnom mozaiku. Kršćanski mediji u Hrvatskoj, poglavito tiskani, unatoč silnom trudu pojedinaca, općenito su pozitiva, ali nisu na razini današnjega zahtjevnog trenutka. Najodgovorniji u našoj Crkvi ne shvaćaju da bi svaka biskupija, ako već ne možemo imati katolički dnevni list, trebala imati vlastiti tiskani medij – barem mjesečnik! Jer virtualni medij je sličan virtualnoj euharistiji. Ali ne bih više o tome jer već trideset godina “sviram gluhima” i često se na sve što kažem naljute neki ugledni “kaptolici” u svim biskupijama…
Kako se nositi s očajem i beznađem koji nas šibaju posljednjih mjeseci? Neovisno o pandemiji, osjećate li da se tama spustila na svijet?
Mnogo je danas među kršćanima, pa i kod nas među katolicima, onih koji nekom “pobožnom panikom” govore o tzv. posljednjim vremenima. Takve sam katoličke dramatičare nazvao “katoličkom sektom protestantskih pravoslavaca posljednjih dana”. Jer duhovna tama je nad svijetom vladala sve do dolaska Isusa Krista, koji je svojim evanđeljem, mukom, smrću i uskrsnućem cijeli svijet obasjao neuništivom svjetlošću. A ovaj suvremeni “mrak”, to je tek jedna od scena biblijske Apokalipse, koja je na jedan način slika povijesti ljudskoga roda i svijeta do njegova nestanka odnosno prijelaza u Novo nebo i Novu zemlju. Zato kršćani trebaju ostati mirni, s vjerom i sigurnošću da Bog sve vodi te da se ništa ne događa slučajno. Ali ako doista živimo u “posljednjim vremenima”, onda jao svijetu, jer – kako reče prorok Jeremija – i danas “čak i proroci i svećenici lutaju po zemlji i ništa ne znaju”, a uspavanost ovoga naraštaja je zabrinjavajuće duboka. Zato “malo stado” Kristu vjernih uvijek svima mora biti svjetionik i kompas svojim molitvenim raspoloženjem: “Dođi, Gospodine Isuse!”. No unatoč crnim slutnjama oko nas, ja sam optimist jer u novom naraštaju naših mladih ima dovoljno zdravog zrnja za kruh budućnosti našega naroda.