Iako si pun mana, Bog ima s tobom ozbiljan plan

Kršćanin je moralno i duhovno napet između djela tijela i plodova Duha Svetog

Moral

Kršćanstvo je etično-mistična religija, pa moral zauzima jedno od središnjih mjesta u kršćanskom životu. Izvori kršćanskog morala su Stari i Novi zavjet, te grčko-rimska filozofija. Iz Starog zavjeta prihvaćen je “Dekalog” ili „Deset zapovijedi“, načelo osobne odgovornosti, te novozavjetno načelo ljubavi prema Bogu i bližnjemu. U patrističkom razdoblju usvojeni su neki elementi stoičkog filozofskog razmišljanja (stožerne kreposti) i neoplatonističkog morala (monaški asketizam), a u skolastičko doba neki etički stavovi iz aristotelizma. Katolička moralka temeljno evanđeosko načelo (ljubav prema Bogu i bližnjemu) dopunjuje naravnim moralnim zakonom. Pravoslavlje više slijedi učenje istočnih crkvenih otaca i opire se moralnom legalizmu. Protestantizam ističe evanđeosko poimanje morala i slobodu savjesti. U protestantizmu je moralni naglasak na („sola fidei, sola scriptura i sola gratia“ ), na osobnoj vjeri, Svetom pismu i Božjoj milosti – milosrđu. U novije vrijeme kršćanski moralisti sve više naglašavaju društvenu stranu morala, poštovanje ljudskih prava i socijalnu pravednost

Vrlina

Vrlina (lat. virtus; grč. aretē) je uobičajena, dobro utemeljena, određenost i pripravnost muških snaga usmjerenih veličanstvenim djelima. Vrlina je moralna izvrsnost osobe. Latinska riječ virtus znači «muževno», od vir «muž», te se odnosi izvorno na muške, ratne vrline kao hrabrost. U grčkom se točnije zvala «naviknuta izvrsnost», kao nešto trajno trenirano. Vrlina upornosti i ustrajnosti je potrebna za sve vrline, jer je vrlina navika karaktera, te se moraju ponavljano koristiti da bi osoba ostala s vrlinama. Vrlina je jedan od glavnih pojmova etike još od antičke filozofije. Sokrat i sofisti razmatrali su njezinu prirodu i pitali se kako se ona stječe. Platon je neke svoje rane dijaloge, iz takozvanog Sokratovog perioda posvetio pojedinim vrlinama. (Kriton – o poslušnosti zakonima; Protagora – o jedinstvu vrline, te može li se ona naučiti; Lahet je govorio o hrabrosti; knjiga Države – o pravednosti; Lisid – o prijateljstvu; Harmid – o razboritosti; Eutifron – o pobožnosti). Prema Aristotelu, koji vrline dijeli na etičke i dijanoetičke, svrha je ljudskog djelovanja život u skladu s vrlinom (ili vrlinama). Prema stoicima, vrlina je jedino bezuvjetno dobro. Kršćanstvo je vrlini pretpostavilo dužnost pokornosti Božjoj volji. U modernoj filozofiji, uz etiku zasnovanu na pravima, zagovornike ima i etika vrlina. Četiri zapadne osnovne vrline jesu: mudrost (oprez), pravda, hrabrost, suzdržljivost (umjerenost).



Etika vrlina

Etika vrlina je zajedničko ime za niz različitih filozofskih gledišta prema kojima se kao glavni cilj ljudskog djelovanja shvaća promicanje vrlina i radnji utemeljenih na njima. Većina teorija etike vrlina nadahnjuje se Aristotelom, a neke verzije uključuju elemente učenja Platona, Tome Akvinskog, Humea i Nietzschea. Ispravnost djelovanja prosuđuje se prema stvarnim ili očekivanim posljedicama radnji. Etika vrlina u središte stavlja vrlinu i karakter i traži odgovore na pitanja “Kako treba živjeti?”, “Kakva osoba treba biti?”.

Plodovi Duha Svetoga

Plodovi Duha Svetoga biblijski je izraz koji sažima devet darova osobi ili zajednici koja živi u skladu s Duhom Svetim prema Poslanici Galaćanima: “Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. (Gal. 5,22-23)” Plodovi Duha Svetoga se uspoređuju s nepoželjnim djelima tijela koja im neposredno prethode u poglavlju: “Očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti. (Gal. 5,19-21)” Sveti Toma Akvinski je istaknuo da su među plodovima Duha Svetoga određene vrline, kao što su: ljubav, milost, vjera i čednost. Sv. Augustin je definirao vrlinu kao “dobru naviku usuglašenu s našom prirodom”. Iako se tradicionalno raspravlja o devet plodova Duha Svetoga, izvorni grčki izraz preveden je kao “plod” u jednini. Sveti Toma Akvinski je objasnio: “Zbog toga se plod spominje tamo u jednini, zbog toga što je generički jedan, iako podijeljen na mnoge vrste za koje se govori kao mnogo plodova.” Komentar svetog Augustina kaže: “Apostol nam nije namjeravao naučavati koliko (djela tijela ili plodova Duha) postoji, nego da pokaže kako jedne treba izbjegavati, a potonje tražiti.”

Nema savršenih biblijskih likova, ni savršenih svetaca

Propovjednici i vjeroučitelji su uvijek u stanovitoj opasnosti da biblijske likove prikazuju kao savršene. Većina biblijskih likova je imala u sebi moralnu čistoću, jaku duhovnu snagu, čvrstu i postojanu vjeru u Boga. Ali su u svojoj naravi, svojim karakternim osobinama imali mane i nedostatke. Tako za Mojsija kažu da je imao govornu manu, a Bog ga je unatoč tome koristio da vodi, govori i opominje izabrani narod. Kralj David koji je postao simbol kraljevanja u Izraelu, imao je ljubavnu aferu sa ženom Urije Hetite kojeg je namjerno dao na prve borbene linije i tako ga je fizički uklonio. Prorok Jona je bježao od Boga, nije nikako prihvaćao njemu od Boga namijenjenu proročku službu. Ali vidjevši mnoge znakove da je baš on izabrani prorok, s teškom se mukom odlučio prorokovati u poganskom gradu Ninivi. Sveti Petar je volio Isusa, ali ga je u svojoj kolebljivosti i strahu tri puta zatajio. Apostoli su u najvažnijim trenucima kada je trebalo žarko moliti zaspali moleći. Nisu izdržali biti budni u molitvi. Marta, velika Isusova prijateljica je u svom životu naglasak stavljala na materijalno, na posluživanje, što je Isusu bilo nebitno, ili manje važno: „ Marta, Marta, za mnogo se brineš, a jedno je potrebno….“ Sveti Pavao, prije obraćenja Savao, bio je žestoki progonitelj kršćana. A nakon obraćenja pred Damaskom je postao duboko duhovna osoba, hrabri misionar diljem rimskog carstva. Nema ni savršenih svetaca iz povijesti Crkve. Svatko od njih je imao svojih ljudskih slabosti i mana. 

Nema savršenih klerika, ni savršenih vjernika, laika

Kršćanski narodi očekuju od svojih klerika savršenstvo. Očekuju pozitivan životni primjer, pravu pastirsku riječ i neporočan život. A klerici koji pastoralno rade na župama i u raznim zajednicama maštaju i očekuju kako će njihove župe postajati idealnim mjestom za suživot i rast u vjeri. U takvim očekivanjima neki od nas postanu realno objektivni, a neki postanu kritizeri svega i svačega. Jedno je sigurno. Nitko od nas nije savršen. Svi mi težimo svetosti. Svatko od nas je u napetosti svojih počinjenih djela tijela i darova Duha Svetog. Zato je nužno moliti danomice da postignemo što veći sklad između onog što vjerujemo i onog što činimo i živimo.

Molitva za sedam darova Duha Svetoga

Duše Sveti, Tješitelju, dođi u srca naša sa svojom milošću i svetom ljubavlju, i daj nam:

dar mudrosti, da sa slašću razmatramo Božje istine, i da nam Bog bude jedino mjerilo u prosuđivanju svih božanskih i ljudskih stvari;

dar razuma, da što dublje zaronimo duhom svojim u otajstva svete vjere, koliko je to u ovom zemaljskom životu moguće;

dar savjeta, da se uklanjamo zasjedama đavla i svijeta, a u dvojbi da uvijek prigrlimo što je većma na slavu Božju i naše spasenje;

dar jakosti, da osobitom odlučnošću svladamo sve napasti i ostale zapreke u duhovnom  životu;

dar znanja, da pravo spoznamo što i kako treba da vjerujemo i da ne odemo stranputicom u duhovnom životu;

dar pobožnosti, da Bogu, svetima i službenicima Crkve dužno štovanje i čast iskazujemo, a nevoljnima za ljubav Božju u pomoć pritječemo;

dar straha Božjega, da se čuvamo grijeha, bojeći se uvrijediti Boga iz sinovskog poštovanja prema Božjem veličanstvu.

Blaženi Alojzije Stepinac

 

Autor: Marko Štrok

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI