Čovjek (lat. Homo sapiens − umni čovjek) je živo biće koje ima visoko razvijen mozak sposoban za razmišljanje, govor, rješavanje problema, introspekciju, empatiju. Čovjek je misaono biće jer može zaključivati, crtati i razmišljati, društveno biće jer živi u organiziranim društvima, duhovno biće jer razlikuje dobro od zla i prirodno biće jer je dio žive Božje prirode. „Homo sapiens“ u naše vrijeme nazaduje u svim aspektima osobnog, obiteljskog i društvenog života. Ta je teza lako dokaziva, iako je mnogi naši suvremenici ne bi htjeli priznati ili su slijepi kod zdravih očiju. O njoj se ne govori, ne piše. Medijima nije stalo do takvih teza, iako se tobože svi bave istraživačkim novinarstvom. A „istraživačko novinarstvo“ je često nadolijevanje još više ulja na vatru, čeprkanje po tuđim životima, tuđim sudbinama. Prve i udarne vijesti uvijek u svim medijima uvijek su negativne vijesti, te često ispada da u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj nema baš ništa dobra. Trakavice zla, korupcije, pandemije, oboljeli, respiratori, smrti ili, kako je netko u Zagrebu napisao, veliki grafit „plandemije“ vijest su broj jedan. Na sreću ima intelektualaca koji nisu podlegli tome neprestanom trovanju ljudskoga uma negativnostima. Malo ih je, ali ih ima. Jedan od njih je imunolog dr. Srećko Sladoljev. Znanstvenik Srećko Sladoljev jedan je od najpoznatijih imunologa u RH i jedan od najvećih boraca za opstanak Imunološkog zavoda. Ima titulu dr. i dipl. ing. biologije.
Tko je dr. Srećko Sladoljev
Srećko Sladoljev rođen je u Zagrebu 23. lipnja 1954. godine. S obitelji seli 1957. u Split, gdje završava osnovnu školu. Godine 1973. odličnim uspjehom maturira na matematičkom odjeljenju gimnazije u Splitu. Od 1973. do 1978. studira na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF), smjer eksperimentalne biologije, i diplomira kao najbolji student svoje generacije. Diplomski rad izrađuje na Središnjem institutu za tumore u Zagrebu. Na poziv akademika prof. dr. Andrije Kaštelana, transplantacijskog imunologa i osnivača Zavoda za tipizaciju tkiva na KBC-u Rebro, postaje asistent tek osnovanog Kolegija imunologije pri katedri za animalnu fiziologiju PMF-a. Godine 1979. i 1980 izrađuje i prijavljuje magistarski rad iz područja imunoterapije eksperimentalnog tumora. Od 1980. do 1982 kao stipendist Euroatoma boravi na Institutu za hematologiju u Münchenu, gdje kao član tima postavlja hibridomsku tehnologiju kojom se u laboratorijskim uvjetima, izvan živog organizma, mogu proizvesti specifična ili takozvana monoklonska protutijela. Monokonska protutijela su takozvana inteligentna komponenta budućih „pametnih“ lijekova. Doktorira na potiskivanju imunološke reakcije presađene nesrodne koštane srži protiv njezina primatelja pomoću originalno proizvedenih monoklonskih protutijela. Ta se metoda danas primjenjuje u transplantaciji koštane srži. Godine 1982. služi vojni rok u JNA. Od 1983. Zaposlenik je Imunološkog zavoda, gdje sa svojim timom uvodi hibridomsku tehnologiju i proizvodi više od stotinu genetski stabiliziranih hibridoma. Od 1992. do 1994. sudjeluje u Domovinskom ratu, prvo u prvom ešalonu saniteta, a zatim postaje izvjestitelj PD-a i savjetnik za borbeni moral. Dobiva sklopni čin satnika-bojnika Hrvatske vojske. Godine 1998 uprava Imunološkog zavoda povjerava mu potpuno uništenu i napuštenu proizvodnju prirodnog interferona, koju uspostavlja za kratko vrijeme i predlaže niz kliničkih ispitivanja radi revizije načina primjene te moćne signalne molekule u zdravstvene svrhe. Zbog beskompromisnog suprotstavljanja korupciji sve uprave Imunološkog zavoda onemogućavaju i sustavno uništavaju njegov profesionalni rad. Godine 2010. dobiva nagrade triju nevladinih udruga zbog iskazane građanske hrabrosti u razotkrivanju pandemijskog cjepiva i poziva pučanstvo da se ne cijepi – Udruge za prava pacijenata, Fonda Hipokrat i GONG-a, kao prvi pojedinac kojemu je to uspjelo. Godine 2010. postaje član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u domovini i dijaspori (HAZUDD), sa sjedištem u Baselu. Godine 2012. postaje član novoosnovane Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Mostaru. Godine 2013. aktivno sudjeluje u sprječavanju otvaranja stečaja nad Imunološkim zavodom. Ono po čemu je, osim svega navedenog, privukao moju pozornost jest njegova izjava, njegov citat, izrečen 1. travnja 2020. za Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ u Mostaru: „Nisam siguran u konce Teorije zavjere, ali jesam u duhovnu, moralnu i socijalnu regresiju ‘homo sapiensa’ prema lažnoj cjelini gigantskog Ega. Svojstvo Ega je neutaživa glad za važnošću i moći. Zgrtanje mu je sredstvo. Egu moći nikada dovoljno, pa ni jagme za bogatstvom. Pogledajte naše egzemplare. Ali Ego je tek opsjena, kukavički bijeg od onoga što smo i što bismo trebali biti. Bježeći od sebe, uzaludan je bijeg od vlastite sjenke, bijeg od neispunjenosti i neostvarenosti, bijeg od suočavanja i, konačno, bijeg od straha. Ego misli da je ‘lijek’ u još više novca i još više moći. Ego ne može shvatiti da ‘liječi’ pogrješnim lijekom, Ego misli da je premalo ‘lijeka’! U toj otuđenoj cjelini zadrtih i prebogatih, čemu većina nas teži, nema empatije, nema osjećaja za druge. Drugi su sredstvo, tek predmeti ostvarenja za više novca i moći. Tek predmeti za iživljavanje. Nemamo se više gdje sakriti. Nemamo čak ni rezervate. Možemo samo BITI. A BITI je smrtni neprijatelj Ega.“ Ovaj sjajan citat jest analiza gotovo svih događaja u svijetu i u nas u 21. stoljeću, analiza o nazadovanju čovjeka kao čovjeka, čovjeka kao umnog bića sa savješću, kao „homo sapiensa“.
Što je regresija?
Regresija (lat. regressio) je vraćanje, povlačenje, uzmak, nazadovanje.
Što je ego?
Ego je slika o sebi koju imamo u svome umu. Možemo reći da ego nastaje kao posljedica aktivnosti našega uma, razumskog promišljanja. Svatko ima ego, koji može biti koristan ako razumije samoga sebe i ako ga se humano i mudro koristi. No to najčešće nije tako pa svi padamo u zamku ega, koji onda jača u negativnostima i sve više preuzima kontrolu nad našim životom. Kako se to događa? Zapravo, vrlo neprimjetno, korak po korak…
Što znači da je ego „slika o sebi“?
Tijekom odrastanja na svakoga od nas djelovali su razni utjecaji – obitelj, škola, prijatelji, okolina, radno mjesto, vjera. Svi su imali određen utjecaj na formiranje naše osobnosti, savjesti i vlastitog ega. Kako se na nas utjecalo? Svaki utjecaj okoline zasniva se na načelu „mrkve i batine“. Okolina pred nas postavi određen zahtjev te odredi kaznu i nagradu. Uzmimo za primjer obitelj koja svome djetetu kaže: ako budeš prošao s 5 u školi, kupit ćemo ti skuter. Dakle, pred dijete je postavljena svojevrsna ucjena. Dijete onda zapne jer želi skuter, uz pomoć kojega će postati „faca“ u društvu. Nauči gradivo napamet, dobije 5, dobije skuter i njegov „ugled“ među vršnjacima naglo poraste. Dijete se promijenilo, jer je o sebi stvorilo novu sliku u svojoj glavi. Dvadeset prvo stoljeće jest stoljeće bolesno formiranih ega, ljudi čiji ego uživa u samodopadnosti, samoreklamerstvu, umišljenoj veličini, političkoj moći, moći bogaćenja gazeći sve i svakoga pred sobom, zaštićen od svake kazne, jer moćnici su postali nedodirljivi. A sudski procesi protiv takvih i u svijetu i u RH samo su farsa i obična lakrdija. Pred takvima nema prepreka u životu, biznisu, politici, medijskom djelovanju. Umreženi bolesnici bolesnog ega, izluđene slike o samom sebi postaju „popularni“, osobe koje zauzimaju naslovnice i početak udarnih vijesti. O njima se piše, u njih su usmjerene kamere, oni mašu, govore, gestikuliraju ili su ispred kamera s lisicama na rukama, a lice im je najčešće zakriveno kapuljačom.
Duhovno nazadovanje umnog čovjeka
Duhovno biće jest biće koje razlikuje dobro od zla. Vrijeme u kojemu živimo sve je manje vrijeme jasnog razlučivanja dobra od zla. Nema jasnih javno medijski proklamiranih, predloženih i usvojenih norma ponašanja. Govori se samo o posljedicama nerazlikovanja dobra od zla. Javno se vodi otvoren rat protiv duhovno moralnih i zdravih obitelji. Cool su sve vrste veza dvoje ljudi, istospolne zajednice, sve osim tradicionalne obitelji. Državni odgojni sustav zakazao je. Zakoni su postali samo mrtvo slovo na papiru. Kada se nešto strašno i stravično dogodi „homo sapiensu“ ili nekom članu njegove obitelji primjenjuju se „vatrogasne mjere“. Poslije nekoliko dana medijski je požar ugašen i sve u društvu ide opet po starom. Utjecaj kršćana na vlastitu populaciju – katolika, pravoslavnih, protestanata – marginaliziran je. Teme duhovnih sadržaja nemaju pristupa u medije ili je on minoriziran. Pa tako nećete, listajući bilo koji dnevni ili tjedni list, u svijetu ili u Hrvatskoj, vidjeti da, uz kulturu, postoji i rubrika duhovnost. Ako je netko takvo što uveo u tiskane medije, vrlo je brzo ta rubrika nestala kao magla pred jakom svjetlošću sunca. Duhovna izgradnja samoga sebe, vlastitog ega, vlastitog bitka, postala je nepoznat pojam. Nitko, ama baš nitko ne koristi se pojmovljem duhovno zrela ili duhovno nezrela osoba. To se pojmovlje koristi još samo u nekim, ne svim, samostanima ili formacijskim centrima, na duhovnim obnovama i duhovnim seminarima. Ego čovjeka 21. stoljeća nema korijena u vjerničkoj duhovnosti. Ne, nije to pesimizam. To je stvarnost. Optimisti će kazati da ima. Ima! Ali koliko, u kojem postotku? „Plandemija“ je imala cilj isprazniti crkve i razne bogomolje. Ako ih nije potpuno ispraznila, i neće isprazniti, ipak je uvela na velika vrata strah, nekima paniku od okupljanja u bogoštovnim prostorima na Misu i razne pobožnosti.
Moralna regresija – nazadovanje
U toj svjetskoj otuđenoj cjelini zadrtih i prebogatih „homo sapiensa“, čemu većina nas teži, nema empatije, nema osjećaja za druge. Drugi su sredstvo, tek predmeti ostvarenja više novca i moći. Tek predmeti za iživljavanje. Te su teze nažalost pogubno nadahnuće „homo sapiensa“ 21. stoljeća, makar to nitko javno ne želi reći. Ako te teze nisu istinite, zašto u Hrvatskoj s jedne strane imate poduzetnike i ine moćnike, bogataše koji jedan dio plaće zaposlenicima daju na ruku, a drugi dio legalno? To im dopušta država, koja to ne sprječava. Kada jadnici odu u mirovinu, imat će mizernu mirovinu, jer su na plaću bila mala davanja državi. I, eto ti „od glave do repa“, i obrnuto, moralne regresije, moralnog nazadovanja. Koliko prijevara, otuđivanja tuđeg kapitala, namjerno neplaćenih računa prema drugima u poslovanju? Kakvo moralno nazadovanje! To je samo jedan segment ljudskog života. Da ne spominjemo obiteljske (ne)vrednote, odnos prema starijima i nemoćnima, prema onima koji gladuju zbog malih mirovina. Koliko napuštenih i zapuštenih staraca i starica u svim državama svijeta? Sociološko nazadovanje čovjeka 21. stoljeća evidentno je u povlačenju u samog sebe, svoj crno obojeni ego. A da ne govorimo da čovjek ne družeći se više s ljudima kao prije nazaduje u antropološko-psihološkom smislu. Čovjek postaje čovjek, više čovjek, bolja osoba, živeći zajedništvo s drugima. Ne samo u obitelji, nego i šire. U svim segmentima – radu, zabavi, rekreaciji, raznim hobijima, sportskim aktivnostima, kulturnim događajima. Sve je to, nažalost, kako kažu kajkavci, „zamrlo“.
Molitva Gospi u tjeskobi
„Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!”, vapio je tvoj Sin, Gospo, raspet na križu. Njegov osjećaj tjeskobne ostavljenosti na križu razdirao je i tvoje majčinsko srce. Marijo, ti dobro čuješ i moj vapaj s križa moga života. Poznata ti je tjeskoba koja me obuzima zbog mojih dragih koji nose životne križeve. Gospo moja, zajedno s Kristom prihvatila si križ kao volju Očevu za spasenje ljudi. Daj mi s Kristom moliti: ‘Ako je moguće, Oče, neka me mimoiđe ova tjeskoba, ali neka bude volja tvoja a ne moja’. Isprosi mi, Gospo, vjeru, da sam i ja i svi moji u Očevoj ruci i da naši putovi križa vode putem Kristova križa koji završava uskrsnućem. Hvala ti, Gospo! Amen.
Autor: Marko Štrok