Kako slaviti i proslaviti ovogodišnji Božić

Ovih predbožićnih dana neizbježno se nameće pitanje kako proslaviti ovogodišnji Božić? To se pitanje nameće svima nama koji smo naučili raskošno i pobožno slaviti Božić. Obično je to slavlje započelo kićenjem obiteljskog bora i odlaskom na misu polnoćku. Svih godina do sada radovalo se svakom Božiću i staro i mlado. Radosno se kupovalo, trošilo na božićni nakit, na bor, koji je ostajao nakićen sve do svetkovine Tri kralja. Raspjevana župna zajednica pjevala je božićne pjesme na polnoćki i tijekom božićnog vremena. Župne crkve i filijalne kapele bile su ispunjene svim generacijskim skupinama vjernika. Stajali su tako u crkvi čovjek do čovjeka, dijete do djeteta, a bake su pobožno sjedile, molile i pjevale. A čestitanju poslije svete mise nije bilo kraja. Svatko je svakome želio stisnuti ruku, poljubiti ga u znak već uhodanog čestitanja.

Vrijeme nesigurnosti

Vrijeme u kojemu živimo jest vrijeme nesigurnosti, nemoći, nervoze, ogorčenja. Ljudi su nesigurni u svakodnevici, zabrinuti što im se može dogoditi danas, a što sutra. Pitaju se kada će to „ludilo“ od korona virusa završiti. Osjećamo se nemoćno, jer sve to što je preko korona virusa pogodilo čitav svijet nemoguće je brzo, racionalno i učinkovito riješiti. Dani prolaze, dolazi Božić i Nova godina, a ljudi su s pravom frustrirani, deprimirani. Boje se jedan drugoga. Ne pozivaju jedni druge u goste. Zatvaramo se u svoje kuće, stanove i sobe. Tužno je prolaziti ulicama, trgovinama i  gradskim tržnicama. Razmaci, redovi, maske, sve je to potresno, kao da smo u nekom čudnom, drugom, nama do sada nepoznatom svijetu, svijetu u kojemu je oslabilo povjerenje u čovjeka, susjeda, kolegu s posla. Živimo u svijetu u kojemu čovjek, umjesto da se smije, zamišljeno i tužno prolazi pokraj onog drugog, zaobilazeći ga u velikom luku. Ako se k tome u velikim europskim gradovima koroni pribroje mogućnosti od radikalnih terorističkih napada, onda je to psihološki pakao u kojemu čovjek gubi živce i s pravom se boji besmislenog nasilja i terora. Govorili su nam kako će s globalizacijom cijeli svijet postati „jedno selo“, gdje će biti trajno moguć slobodan protok ljudi i roba. A sada nema protoka ni ljudi ni roba. Postrožili su prelazak granica svih država. Kasne proizvodnja i trgovina zbog velikog broja oboljelih od korona virusa. Tako će vam neki privatni poduzetnik reći kako mu je roba naručena iz susjedne Italije došla tek za mjesec dana. Nismo postali „globalno selo“, čak ni složna i slobodna globalna obitelj. Jer, u jednoj obitelji roditelji su u izolaciji od djece ili djeca od roditelja. Katastrofa! I u takvim okolnostima dolazi nam slavlje svetkovine Božića.

Vrijeme i prilike u doba Isusova rođenja

Rimsko je Carstvo vojno-politički stavilo „šapu“ na mnoge zemlje ondašnjeg poznatog svijeta sredozemnih zemalja. Ta svojevrsna vojna i kulturološka tiranija nije imala granica ni ograničenja. Podjarmljivali su sve narode, nisu nametali samo carsku vlast i moć nego i životnu filozofiju, osobito politeizam. Mnogoboštvo, mnoštvo bogova i božanstava, jedan nepoznat broj bogova i kultova bio je sastavni dio te civilizacije okupatorske vlasti. Jednobožačke su vjere tolerirali, ali su prednost dakako davali mnogoboštvu i moći rimskog imperija. Izraelski je narod osjetio tu tešku ruku na svojim plećima i željno očekivao Mesiju, Spasitelja, političkog izbavitelja i osloboditelja od rimskih vlasti, tiranije i njihove životne filozofije. Ali takve osobe nije bilo na vidiku.



Naše vrijeme

Naše je vrijeme gotovo identično prilikama vremena Isusova rođenja. Svjetski moćnici na perfidan i podmukao način stvaraju novi svjetski poredak sličan rimskom carstvu. Njih šačica želi na sve moguće načine vladati cijelim svijetom. Ne zanima ih tko je kakve vjere, boje kože, kojoj kulturi pripada, sve treba staviti pod istu kapu apsolutne kontrole. Globalizacija želi pomiješati sve rase, sve ljude, dokinuti ljudima samopouzdanje, vjeru i nadu u suverenost vlastite države. Želi donijeti novu vjeru, koja je u biti nevjera, najjači antireligiozni pokret u povijesti svijeta, kako je izjavio kazahstanski biskup Athanazije Schneider za jedan internetski portal. Nema moralnih norma, nema moralnih postulata. Vrednote su postale nevrednote namjernim izvrtanjem nevrednota u vrednote, na djelu je razaranje obitelji i abrahamskih religija. Gaze gotovo jednakom mjerom i kršćanstvo i judaizam i islam u svim segmentima. Njihov je udara najveći na Katoličku crkvu. Čak i koronu stavljaju u službu pritiska na sve abrahamske vjere – katoličanstvo, protestantizam, židovstvo i islam. Nitko od novinara još nije nigdje napisao da se netko zarazio u džamiji, sinagogi ili crkvi. A vlast jednakom mjerom pritišće i župe sa 10.000 vjernika i ona s 1.500 vjernika. Samo 25  ljudi može biti na misi, u džamiji ili sinagogi. Vrijeme u kojemu živimo Nijemci zovu „vrijeme  zaključavanja“. No, neupućenima nije jasno tko koga zaključava? Psihoza, ludilo na sve strane svijeta. Sve mora biti pod kontrolom. Pa i Rimljani su sve htjeli imati pod kontrolom. Oni su provodili popis stanovništva u Isusovo vrijeme. „Rimljani našeg vremena“ svakoga dana prave popis umrlih od korona virusa, umrlih na respiratoru ili onih umrlih u 85. godini života. Svakoga se dana mora znati koliko je ljudi na svijetu oboljelo, koliko ih se izliječilo, koliko ih je umrlo. Kao da netko mora nekome polagati račun, ići sa svojim izvješćem pred „cara 21. stoljeća“. 

Kardinal Gerhard Muller hrabro upozorava: „Neki političari krizu koriste da uguše Katoličku crkvu“!

„Političari nemaju pravo zabraniti svete mise i sakramente”, rekao je Gerhard kardinal Müller, emeritus prefekt Kongregacije za nauk vjere, u ekskluzivnom video intervjuu s John-Henryem Westenom za „LifeSiteNews”. Možete odrediti samo sigurnosne mjere, s obzirom na problematičnu situaciju usred pandemije korone. „Mislim da neke vlade ili političari koriste priliku da uguše Katoličku crkvu. Budući da su u nekim zemljama mjere vrlo nedosljedne. Dopušteni su prosvjedi o svemu i svačemu, svi međusobno usko kontaktiraju javnim prijevozom, ali u naše velike crkve mnogima nije moguće ući. Stoga se moramo boriti za svoja osnovna prava, za vjersku slobodu i za slobodu prakticiranja naše vjere. Vjerujem da moramo – kao udovi Kristova tijela – biti vrlo odlučni u tome da prednost dajemo bogoslužju i mogućnosti susreta.“ Kao odgovor političarima koji su katolicima savjetovali da se jednostavno „mole kod kuće”, bivši regensburški biskup rekao je da je sam Krist tražio da se crkva okupi u spomen na njega. „Mi nismo produhovljena religija”, istaknuo je. Dapače, „riječ je postala tijelo, mi smo bića od mesa, krvi i duše. Živimo u stvarnosti materijalnog svijeta, koji je također stvoren od Boga. I zato nam je potrebno ovo fizički vidljivo posredovanje kroz sakramente unutar zajednice vjernika.“

Autor: Dnevno – Vjera, Petak 11. prosinca 2020.

Kako proslaviti ovogodišnji Božić   

Pred oči mi dolaze betlehemski pastiri, sasvim priprosti ljudi, ljudi koji imaju svoju životnu filozofiju, koja nije inficirana nikakvim politikama, nikakvim mudrim pametovanjima. Oni su bili prvi koji su u svojoj jednostavnosti doživjeli rođenje Spasitelja. Vrlo su brzo postali svjesni riječi Emanuel – s nama Bog, svjesni Isusa kao Svjetla u zemaljskim tminama života. Znali su ući u betlehemsku štalu. To za njih nije bilo poniženje. Svojim jednostavnim čuvstvima osjetili su da je taj događaj, to rođenje malog Isusa nešto posebno, nešto nadnaravno. Koja bi to sila natjerala nekog bogatog Židova, farizeja ili pismoznanca da se prigne i uđe u običnu staju koja nije predviđena za rađanje djece? Koja bi to sila natjerala nekog bahatog rimskog časnika da sjaši s konja i da se ide diviti rođenju židovskog djeteta u staji. Nema šanse da se umišljene veličine odluče na noćno koracanje, hodanje do štale. E, tu je rješenje! Ovoga se Božića potpuno ponizi, reci sam sebi:  „Isuse, neću te tražiti u bogatim štalicama, pod super uređenim božićnim jelkama, u divnim darovima. Želim te doživjeti kao pastiri, bez mnogo riječi, kiča i kičeraja. Mogu te doživjeti ovako jadan, ponižen pod maskom, izoliran ili na distanci od drugih ljudi. U maloj kapeli, u svome stanu, u župnoj crkvi bez pjesme i pjevanja, sa  samo dvadesetak ljudi.

Što moliti na Božić i tijekom božićnog vremena

Ovoga Božića bit će važno prepoznati Boga, pronaći ga u našim svakodnevnim događajima, postati svjestan da je Bog, Emanuel, s nama Bog, živ, da je tu, prisutan. U svim životnim situacijama, koje nas možda pogađaju ili dovode u sumnju da ga nema, da nije tu. Važno će biti strpljiv sa sobom, s okolnostima u kojima živimo. Jedna od velikih osobnih molitvenih nakana mogla bi biti upućena Isusu da svi bolesni ojačaju, da patnici pronađu smisao patnje. U molitveni život možemo uključiti naše vapaje za slabe u vjeri, da ne izgube vjeru i nadu u budućnost. Ima onih koji su psihološki, emotivno i raznim stresovima preopterećeni, a nema im tko pomoći. I za njih treba moliti. Obitelji su nam poljuljane i ogorčene nemogućnošću sudjelovanja u euharistijskim slavljima. Osjećaju da će ovaj Božić biti sasvim drukčiji od svih dosadašnjih Božića. Svima će nama biti potrebne jaka vjera i silna Božja pomoć da se vjera, ljubav i nada ne počnu pomalo gasiti. Na velikom će ispitu i biti dalje osobna vjera, vjera u obiteljskom i župnom životu. Ugledajmo se u betlehemske pastire. Budimo jednostavni, ustrajni u dobru, imajmo strpljenja. Biti malen, jednostavan kao običan pastir, radostan zbog rođenja Spasitelja, neka bude naš životni moto ovoga Božića. 

Autor: Marko Štrok

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI