‘OD STRAHA NISAM MOGLA GLEDATI’ Djeca kod Sinja viđala Gospu i đavla koji je vikao: ‘Ovaj narod je moj!’

Foto: Pixabay

“Jedne večeri dok smo molili, Andrijana me uzme za ruku i kaže Gospa nas zove. Na jednoj strani bila je Ona, a na drugoj sotona.

Đavao je vikao da je narod njegov. Narod je tada prihvatio i svi smo molili. Molili smo i škropili ga svetom vodom i posipali soli. Imao je rogove, obrazine, slamnati šešir. Grozno, od straha ga nisam mogla gledati. Gospa nam je prišla i s nama razgovarala. Rekla je neka jedna stane kod zida i poškropi vodom ako nešto vidi, a mi ovdje neka molimo, napisala je u dnevniku Ivana, jedna od čak petnaestak djece koja je tada 1983. godine u mjestu Gala kod Sinja bila viđala Gospu ali i doživljavala druge pojave poput prisutnosti zla.

“Gospa je najavila da će sila pokušati spriječiti naš dolazak na mjesto ukazanja, ali da se ne trebamo plašiti jer je Ona uz nas. Sljedećih deset dana gore nitko nije mogao ići zbog milicije, ali smo uvečer pričali s Gospom, sjeća se Ivana koja je kroz te četiri godine redovitih ukazanja vodila dnevnik. U njemu je napisala da su tih prvih dana imali kušnje. Viđali su, napisala je, i sotonu.

Tih dana vidioci su, ali i narod koji se dolazio moliti na mjesto ukazanja, često viđali đavla. Ispočetka su se jako plašili te su pitali Gospu što da rade kad ga ugledaju. Gospa im je odgovorila da mole i da se nakon svakog Slava Ocu prekrste te da ga, ako uza sebe imaju svete vode ili soli, poškrope.

Na Božić 1983. vidjela ju je u crkvi na oltaru. Bila je vesela. Prvih dana 1984. Majka Božja Ivani je dala važne poruke. Rekla joj je: “Crkva će neko vrijeme biti prepuštena velikim progonima. Tada će mnogi narodi nestati s lica zemlje. Ako se ne popravite i nastavite me vrijeđati, neće vam više biti oprošteno”.



Nekoliko dana poslije Gospa je rekla da narod treba što više ići u crkvu. Kao i Mirjam, drugoj djevojčici koja je s petnaest godina otišla u zatvoreni red časnih sestara i do svoje smrti prošle godine imala ukazanja, Gospa je Ivani pokazala raj, čistilište i pakao. Gospa ju je 14. ožujka vodila u nebo. Bilo je to oko 22 sata. Spavala je sa sestrom u sobi kad je odjednom čula da nešto lupa. Prepala se i povukla pod pokrivač. Dozivala je i sestru, ali je nije mogla probuditi.

“Tada pogledam, a na dnu kreveta stoji Gospa i kaže da se dignem i obučem. Čim sam vidjela Gospu nije me bilo strah. Uzela me je za ruku i već smo bili gore na mjestu ukazanja. Tu smo malo stale, ne znam što je Gospa radila. Najednom smo se našle gore.

Najprije u raju. Unutra ima velika rijeka, ljudi su svi iste veličine, svi su lijepi. U grupama stoje ženske i muški. Svi imaju haljine žute, bijele i plave. Vidjela sam anđele. Ima puno cvijeća koje anđeli beru. Pričaju, smiju se, ali ništa nisam razumjela. Nemaju nikakve brige, samo se smiju. Htjela bih se pridružiti tim ljudima, osobito anđelima….

A onda pakao. Na vratima ima jedna ženska, ima rep, ima dugu kosu, odijelo na njoj sve je iskidano. U rukama ima vile, hoda amo-tamo na vratima. Onamo dalje ima velika kamena stolica, tu sidi đavao. Onaj đavao što smo ga vani vidjeli nije tako velik kao ovaj. Onaj vani samo je jedan od vojnika. U sredini je velika vatra. To ti se čini veliko, kao da vidiš sve na zemlji. Veliki plamen i ljudi. Bacaju ih u vatru i kad izađu to su prave životinje. Imaju rep, dlakavi su… To sam vidjela i vratila se u raj. Tu me Gospa ostavila samu. Tu sam neko vrijeme ostala, a onda je Gospa došla po mene, uzela me za ruku i odmah sam se našla u sobi “, napisala je Ivana u dnevniku.

Gospa joj je mjesec dana poslije rekla da je u paklu ostalo malo đavla, da su svi na zemlji. Ivana je poput sestre Mirjam vidjela Isusa Krista. Prvi put 30. prosinca 1984. Ona i Anita Tomašević molile su tog dana na mjestu ukazanja. Tada su ugledale Isusa koji je pričao s Anitom.

“Bio je u žutoj haljini, kosa mu je do ramena, nismo mogle gledati u njega od sjaja. Zatim nam je pokazao grob, kako se kamen odvalio i kako je uskrsnuo2, napisala je Ivana koja je Isusa drugi put vidjela nakon deset dana. Ujutro rano 8. siječnja 1985. išla je na autobus za školu.

Majka ju je pratila do jedne kuće i vratila se nazad. U tom trenutku pred Ivanom se pojavila “visoka osoba u bijelome, kosa mu do ramena”. Prestrašila se i pozvala mamu koja ju je potom otpratila na autobus. Kad se vratila iz škole i pričala s Gospom, Ona joj je rekla da je to bio Isus. Idućeg dana Isus ju je, kako je napisala u dnevniku, opet pratio na stanicu. Tijekom 1985. i 1986. Ivana je imala viđenja, ali ne svakog dana. Ponekad bi Gospu samo vidjela, a ponekad bi pričala s njom.

Naime samo dvije godine od početka ukazanja u Međugorju u Gali je Gospu najprije vidjelo četvero, pa sedmero djece, a do kraja fenomena izjave je dalo petnaestak osoba koje su doživljavale različite natprirodne pojave. Splitsko-makarski nadbiskup dr. Frane Franić, osnovao je komisiju od nekolicine iskusnih teologa koji su ispitivali svjedoke i zapisivali događaje, a iz zaključka koji se čuva u Nadbiskupskom arhivu može se zaključiti kako je bio prilično blagonaklon prema vjerskom zanosu hodočasnika, posebno jer se dvije godine ranije Gospa ukazala i u Međugorju sa sličnim porukama: tražila je molitvu, pokoru, obraćenje, mir, pomirenje…

“Morate se voljeti, morate se radovati i trpjeti radi mojih planova. Kako vas ljubim, kako vas nježno gledam, kako vas od srca blagoslivljam… Ja sam Bezgrešno začeće…” Riječi su Gospe koje je dala tada dvanaestogodišnjoj Ivani Tomašević, učenice šestog razreda, a koje je zapisao prije trideset godina don Petar Šolić.

Bila je to jedna od poruka Žene u plavom plaštu, koje su počevši od subote 27. kolovoza 1983. pune tri godine u Galu privlačile tisuće vjernika. Komunističke vlasti pokušale su, posebno silom, spriječiti ljude da dolaze, ali nisu uspjeli, vjernici su se danju i noću uspinjali na brdo, i tako je ostalo do danas.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI