Znate, uvijek bismo trebali paziti na usta jer Bog uvijek sluša. No jeste li ikada dopustili da vam nešto izleti iz usta pred pogrešnom osobom? Nekako ponižavajuće, zar ne? Zamislite što bi se dogodilo da psujete ispred … Ne znam, recimo … Majke Terezije iz Calcutte. Imam prijatelja koji je upravo to učinio! A ono što se dogodilo daje vam uvid u jednu od velikih duša modernog doba, čiji je blagdan bio prošlog tjedna 5. rujna.
Mario Enzler, bivša Papinska švicarska garda:
“Prvi put kad sam upoznao majku Terezu, prestrašila me. Ovo je razlog. Kao švicarska straža, kad upadnete u nevolju, trebali biučiniti neku socijalnu uslugu. Ja sam u kuhinji – razlog zašto sam odlučio biti u kuhinji je taj što su posluživali juhu od leće, a vi morate uzeti juhu od leće i poslužiti je 250 ljudi. Miris mi se baš i nije svidio. Rekao sam: ‘Samo da ostanem u kuhinji i operem lonce. Ne mogu biti ovdje.’ I sestra je rekla u redu.
“Ono što mi nisu rekli je da su htjeli da njihovi lonci budu besprijekorni, a posude su bile potpuno crne. Znate kad pržite puretinu – te posude? A ja sam se žalio. Bio sam uzrujan, ne zavaravam vas! U određenom trenutku izazvao me bijes. Bacio sam lonac u umivaonik i voda se prosula – hlače, donje rublje, cipele bile su mi sve mokre. Koristio sam loše riječi ne znajući tko je pored mene. Opsovao sam.
“A tu je časna sestra vadila čaše iz kolica. Stavila ih je na pladanj koji će se zatim gurnuti pod industrijsku perilicu posuđa. Nisam prepoznao tu časnu sestru. Prije svega – misionari ljubavi, svi oni izgledaju slično. Svi su iste visine, znate? Dakle, kad sam ugledao časnu sestru, a zatim sam ponovno pogledao, i ona mene, bila je to Majka Terezija.
“Majka Tereza me gleda. Gledam je. Ona kaže: ‘Vau, doista zvučiš kao curica!’ Nazvala me je curicom-momka od 200 kilograma. Majka Tereza me nazvala curicom. Nikad me nije upoznala!
“Nekoliko mjeseci bio sam jako ljut. Nisam curica. Kako se usuđuje tako me zvati? Obećao sam da ću joj sljedeći put kad idem vidjeti majku pokazati da nisam curica. Kad sljedeći put dođe, spreman sam. Odjednom, ona dolazi i vidi me, a ja odlazim do nje jer, moram joj reći, moram to istaknuti.
“A kad sam joj se približio – majka je bila jako niska, znate? Kad sam stigao tamo, pogledala me i prije nego što sam otvorio usta, pomaknula je ruku i uzela čudotvornu medalju. Uzela je tu Čudesnu medalju koju je tamo imala i stavila mi je u ruku. Imajte na umu da je to medalja koju ona nosi – i da mi ju je već prije dala!
“Tog dana kad me nazvala sisom, ostavila mi je medalju, ali nisam komunicirao s njom. Rekla je sestrama da to daju momku koji se žalio i ponašao kao djevojčica u kuhinji. Ali pogodite što? Izgubio sam je!
“Dakle, sada je tamo. Ona pomiče ruku, skida medalju, a ja i dalje pokušavam reći ono što želim reći. I ona donosi medalju i ja je gledam. Ona stavlja medalju u moju ruku. Pogleda me i kaže: ‘Ovaj put nemoj to izgubiti, sekice!’
“Gotovo sam izgubio kontrolu. Kako je a znala da sam izgubio medalju? I pogodi što? Nikada joj nisam mogao reći da nisam curica! Pa da, to je moj odnos s njom. ”