Kad procjenjuješ ljude i događaje gledaj na njih Isusovim očima. Prihvati činjenicu da smo istovremeno grešni i pozvani na svetost
Riječ kritika dolazi od francuskog pojma: critique čiji pojam je preuzet iz starogrčkog jezika, a izvorno znači“ (raz)likovati, razmotriti, označava primjerice procjene umjetnosti, ili stavljanje u pitanje nečega što se prosuđuje. Tako postoje razni profesionalni kritičari u određenim područjima: u umjetnosti, glazbi, filmu, kazalištu. Ona se može razlikovati na način na koji se izvršava.
Pa tako postoji: 1. Pozitivna kritika, koja sadrži riječi hvale. 2. Negativna kritika 3. Konstruktivna kritika, koja ima cilj poboljšanje stanja 4. Destruktivna kritika, koja je usmjerena na uništavanje 5. Samokritičnost, koja je pregled svojeg ponašanja ili vlastitih uvjerenja u vezi s nekim određenim kriterijima, kao što je primjerice pitanje „jesam li stvarno tolerantan“. U samokritici ima mnoštvo pitanja koja si možemo postavljati tijekom života sami sebi u svom samoodgoju. Istaknuo bih da su sve te nabrojane kritike vrlo važne za duhovni rast čovjeka pojedinca i zajednice. Ako svaka promjena na bolje počinje od mene samoga, onda je vrlo važno da se tijekom odgojnog procesa znam na sve gledati kroz samokritiku. Tu nam mogu mnogo pomoći oni koji nas odgajaju, koji su prisutni u našem odgojnom procesu: roditelji, tete u vrtiću, učitelji, profesori, kolege sa kojima se družimo u mladosti. Ona spada u odgojni proces koji mi činimo čitav svoj život.
Vjernicima za samokritiku vrlo dobro dođe tijekom godine sakrament ispovijedi kojeg imamo na raspolaganju čitave liturgijske godine. Samokritikom izgrađujemo svoj vlastiti svijet korigirajući ga prema vjerskim zakonima i zasadama kršćanskih normi kojih smo dionici. Bez dobre samokritike nema dobre ispovijedi, niti duhovne zrelosti koja je nužna za pozitivne ljudske odnose u obitelji, na poslu i općenito prema ljudima. Kritika kreće prema onima koji su istih stavova, ali i prema drugima koji su druge vjere, ili ateisti, agnostici. Pozitivna kritika je vrlo bitna u djetinjstvu gdje mama kaže: netko od odgojitelja „Dobro si to učinio dijete, ali pogriješilo si u tome jer nisi mene pitao za savjet, zato ti se dogodilo to da to učinjeno djelo nije savršeno“ Takva kritika ne „poklapa“ čovjeka, daje mu da diše i ide naprijed, da uči iz svog vlastitog iskustva pod pažnjom i poticajima onih koji su stariji i iskusniji.
Vrlo je bitno da čovjeka svojom kritikom pozitivno usmjerimo, da ga ne „zacementiramo“ te da ostane stajati na mjestu bojeći se djelovati. Uz put postoji nešto što zovemo negativnom kritikom koja ide samo u negativnom pravcu, ne iznosi ništa pozitivno što može obeshrabriti onoga kome je upućena. Tada dotična osoba može postati bezvoljna, u apatiji, što god učini netko ga poklopi sa svojim negativizmom. Takvu negativnu kritiku bi u odgojnom procesu trebalo izbjegavati jer odgajanika stavlja u težak položaj: „Ja ništa ne vrijedim, samo radim loše stvari, nisam pozitivac i neću se truditi više, jer ne uspijevam, nemam dobrih rezultata.“
Najteža je svakako destruktivna kritika koja ima cilj uništavanje. Uništiti verbalno onoga kome je upućena. Sjećam se jedne primjera iz vlastitog života. Puno puta sam od mene petnaest godina starijeg, gospodina Nikolu pitao za njegovo mišljenje na neku temu ili za karakter nekih ljudi. Tako sam ga pitao za jednog novinara gdje se jasno vidjelo da o nekima piše vrlo loše, s puno pakosti, zla i vrlo destruktivno. Zašto je gospodine Nikola toliko zla i destrukcije u njemu? Odgovorio mi je: „On vam piše po principu sviđanja i nesviđanja.“ Tako „on nekoga vodi u salon za uljepšavanje dok o njemu ili njima piše“, a onaj tko mu se ne sviđa stavlja ga verbalno i slikovito rečeno u perilicu i centrifugira.“ Ovakav način pisanja nije realan i trebalo bi ga izbjegavati. Kao što bi trebalo izbjegavati komentare a da nisi nešto dobro proučio, dobro prosudio. Dobro je svoje tekstove koji su javni dati na korekciju onima čiji su stavovi umjereni. Jedan stari grčki mislilac, filozof je rekao da sve što govorimo trebamo procijediti kroz tri cijedila. To znači da moramo misliti na svoje stavove i riječ koja može biti nož kojim nekoga svojim pisanjem, pogotovo ako nije istina možemo stvoriti velike rane. Svaki je čovjek ranjiv! Zato ne bez razloga evanđelje kaže „Ako te je netko povrijedio, reci mu nasamo. Ako te ne posluša reci to pred dva svjedoka, ako ni tada ne posluša reci to pred Crkvom.“
Riječ je o postepenoj evanđeoskoj kritici, da se izbjegne ranjavanje tobožnjeg okrivljenika. Pogotovo se ne bi smjelo pisati po ključu „on mi se ili oni ne sviđaju,“ pa ćemo od muhe napraviti slona i to zamotati u senzaciju ili kako neki kažu to je presedan“. Osobno smatram da ima u našem tisku svih vrsta prije spomenute kritike. Loša je kritika koja nije proučila tekst ili knjigu, a piše kao da je dobro izvršena analiza. Osobno bih stavio veliki naglasak na samokritiku. Vjernik sebe svaki dan u ispitu savjesti preispituje o svojim dnevnim postupcima i ima mogućnost u večernjoj molitvi moliti Boga za oproštenje. Svaki je čovjek kako naučava Crkva svet i grešan. Zajednica Crkve također je istovremeno sveta i grešna. Ne bi nas smjeli grijesi pojedinca ili zajednice udaljavati od zajedništva u obitelji ili Crkvi. Samo Isus i Marija su bez grijeha. Sjetimo se događaja iz evanđelja gdje su pred Isusa doveli bludnicu, javnu grešnicu i očekivali da će ju on po starom židovskom zakonu osuditi na smrt kamenovanjem. Što je on učinio? Čučnuo je i po zemlji pisao, ustao i rekao: „ Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju“ Isus je pozvao na blagost u riječima kojima sudimo ljude, svoje suvremenike. „Ne sudite, da ne budete suđeni“.
„Sudom kojim suditi bit će vama suđeno“. Riječ je o blagosti kada opominjemo ljude i želimo ih učiniti boljima. To je cilj i sredstvo za djelovanje u životu onih koji se smatraju kršćanima. Svojevrsna tolerantnost je nužna u suvremenom svijetu, prema onima koji su druge vjere, prema izbjeglicama, prema ljudima druge boje kože. Jesmo li tolerantni? Kako sudimo „Mjerom kojom mjerite, mjeriti će se vama“. Vidi li se iz našeg govora tolerantnost? Djelujemo li samo po osjećajima, ili uključujemo i razum u naše sudove i kritike. Budimo dio onih kojima je u dušu i savjest utjelovljena pozitivna evanđeoska kritika, koja gradi, a ne ruši. Budimo poticatelji dobra u ljudima, a blagi u kritici koja je izrečena s iskrenim srcem. Neka nas ne brinu agresivne kritike u medijima koji ponekad nemaju mjeru, nisu procijeđene nažalost kroz tri cijedila. Po senzacionalizmu i negativnoj kritici nećemo promijeniti svijet. Počnimo ga mijenjati od sebe, samokritikom i zdravom kritikom koja ne ranjava, nego daje šansu za rast na bolje. A rast na bolje je moguć svugdje gdje se ljudi ne ranjavaju, gdje se druže i primaju ponekad dobre savjete od onih koji su stariji i mudriji od nas. Ne zaboravimo na evanđelje i Isusov stav blagosti prema prekršiteljima židovskog zakona. „Idi, vjera te je tvoja spasila“ Odbaci zarazu kritizerstva jer ćeš trajno biti nemiran u sebi. A Bog je naš mir, koji nam je podario dar strpljivosti sa samim sobom i drugima. Promjena dolazi mirno u svijet po Isusu Kristu i onima koji ga slijede na njegovom životnom putu. Kad procjenjuješ ljude i događaje gledaj na njih Isusovim očima. Prihvati činjenicu da smo istovremeno grešni i pozvani na svetost. To je duboka kršćansko ljudska i humana realnost.