PLOD GOSPE IZ MEĐUGORJA: Mame pjevaju, tate mole, a djeca ozdravljaju u imenu Isus

Vjera/Dnevno.hr

U drugom dijelu priče o udruzi Ruah koju je izmolila sama Gospa donosimo vam dio svjedočanstava o Božjoj providnosti i Majčinskoj brizi za bolesnu dječicu i njihove roditelje

U prvom djelu priče o udruzi Ruah objavili smo dva mistična događaja koja su predsjednicu udruge, ujedno i majku djeteta s posebnim potrebama, gospođu Rominu, te poslužiteljicu udruge gospođu Mandu naveli na osnivanje udruge kao i organiziranje duhovnih susreta pod vodstvom patera Dragana Smiljana Kožula, za bolesnu dječicu, dječicu s poteškoćama u razvoju, te svu drugu dječicu u potrebi kao i njihove roditelje.

Podsjetimo, sve je počelo pred Gospom u Međugorju na mjestu ukazanja gospođa Romina čula je u srcu, pred Gospinim kipom glas koji joj govori: Dovedi mi bolesnu djecu. Kako nam govore, iako su dobile potvrdu odmah i na svetoj misi, ali i od njihova duhovnika fra Kožula, pravu potvrdu da je udrugu zaista zatražila Gospa dobile su kad su počeli stizati prvi plodovi. Kad su vidjeli da živi Isus prebiva u toj radosnoj dječici, kad su vidjeli veselje i osmijehe, ljubav prema Gospi i Isusu i kad su vrijedi na svoje oči kako vjera njihovih roditelja raste svakim susretom, znali su da je to volja Božja, a ne njihova. Fra Dragan Smiljan Kožul potvrdio nam je radost susreta s dječicom u poteškoćama u razvoju rekavši: ‘Isus je volio djecu, grlio ih je, djecu ozdravljao, a to vidimo i ovdje. Više djece s epilepsijom je ozdravilo, roditelji su dobili vjere ali i sva djeca koja dolaze i koja idu u polikliniku Suvag u školu i koja imaju poteškoća s pamćenjem, govorom i razumijevanjem, ovdje odjedanput živnu. Ta djeca jedva čekaju taj duhovni susret, susret s Isusom’, rekao nam je fra Smiljan koji je duhovni susret počeo s riječima: ‘Roditelji bolesne djece svuda idu po pomoć no na kraju uvijek dođu Isusu’. Ovim putem pozvao je sve obitelji koji ne znaju kamo bi sa sobom i djecom da dođu na jedan ovakav susret. Dodao je da su svjedočanstva, odnosno plodovi zaista brojni a mi vam donosimo samo neke od njih.

 Novac za put u Međugorje

U drugom mjesecu 2014. udruga Ruah počela je s radom, a već u 6. mjesecu iduće godine išli su s bolesnom dječicom u Međugorje Gospi, kako je to Gospa i zatražila. ‘Samo smo najavili na molitvenoj zajednici i u udruzi i novac za put je stigao’, govori nam gospođa Manda dodajući, da je zapravo čudesno i predivno kako novac udruzi uopće nije problem, nego novac dođe uvijek kada treba i to preko Božje providnosti i svjedočanstava. ‘Ja sam svjedočila kako je sve počelo, te sam svjedočila o svom životu i tome kako me je Isus budio da molim za druge na našoj molitvenoj zajednici i svjedočanstvo je toliko odjeknulo zbog istine, da smo mi tada uspjeli skupiti novac. Ljudi su naknadno donosili ako nisu imali kod sebe, i pritom govoreći: ‘Dobili smo u srcu da vam donesemo’. I mi smo uspjeli – samo riječima svojega svjedočanstva, skupiti za autobus, smještaj i sve koji su htjeli ići. Iduće godine skupili smo novac za čak dva autobusa bolesne dječice i roditelja Gospi u Međugorje, i to bez traženja donacija već samo svjedočanstvima, govori nam gospođa Manda, dok gospođa Romina u šali kaže kako s Gospom svako jutro popije kavu i Ona s njom sve dogovori i sve riješi.

Krunica u svaku obitelj
Kako je Marija, majka Isusova, majka svih patnika, majka bolesnih i napuštenih, majka odbačenih i malenih, majka svoj djeci, posebno utočište ovim malim i čudesnim anđelima s kojima smo se družili na duhovnom susretu udruge Ruah i pošto ih je Ona sama pozvala k sebi preko udruge, gospođa Manda nam je ispričala još jedno zanimljivo svjedočanstvo koje potvrđuje djelovanje Božje providnosti u ovoj udruzi.
Naime, na jednom susretu u Međugorju u duhu je osjetila da toj dječici treba podijeliti krunice. ‘Ja sam pomislila da su to samo moje pobožne želje, pa sam odagnala tu misao malo dalje od sebe’, kaže nam gospođa Manda i kroz smijeh dodaje da kad Bog zove on ne pušta dok se ne odazoveš, te nam priča dalje.



‘I mi dođemo pred crkvu u Međugorju i tamo malo dalje od mene jedna žena iz Sinja koja izrađuje krunice i koja je bila u zatvoru zbog izrade krunice, priča kako joj je rođendan i kako nemaju niti za sendvič, niti za sok, jer tamo gdje je dala prodavati krunice, rekli su joj kako nisu prodali. I ja stojim pokraj njih i slušam tu priču, iako nisam uključena razgovor. I samo izgovorim ženi: ‘Ja ću vam kupiti krunice’, iako mi kroz glavu prolazi, jao, mnogo mi je to novca. I mislim si, ako ih uzmem 50, 60, što da jedno dijete ne dobije krunicu? Ali, ja ipak kažem da ću ja uzeti krunice i ona mene pita koliko? Ja na to kažem, pa 70 komada i kroz glavu mi prolazi da neće biti više od 50 djece. I odvede ona mene tamo gdje drži krunice da mi ih da i na moje iznenađenje ona ne kaže, joj hvala vam ili nešto očekivano, već se nasloni na svoj kišobran i kaže mi: ‘Znaš, nisi ti meni došla sama, tebe je Božja providnost poslala, zapamti to…’.
I odbroji ona meni 70 komada krunica koliko sam kupila i uzme još 30 komada i daje mi i kaže: ‘Ovo je od mene, djeci’.
Na to čujem riječ u srcu: ‘Koja je od vas dvije više dala? Ti koja imaš mjesečni prihod i ona koja nema?’ Ajme, kako me je bilo sram’, kaže nam gospođa Manda koja je suočena s Božjom providnošću kao i Božjom riječju trčala sve ispričati voditeljici molitvene zajednice, koja ju je odmah pozvala svjedočiti ali i obećala vratiti joj taj novac iz blagajne zajednice koji je potrošila na krunice, iako joj to više nije bilo važno. No, ono što je uslijedilo nikako nije mogla očekivati. Novac joj se vratio gotovo odmah.

‘Na prvom odmaralištu, dođe do mene jedan čovjek od nikuda i kaže mi: ‘Molim te, ali molim te, daj mi tu čast da ja platim te krunice’. Zamislite, mi još ni do kuće nismo stigli, a meni je vraćeno ono što sam na početku plakala, da mi je puno novca, svjedoči nam Manda kroz smijeh svoje doživljaje s Isusom i Gospom. Dodaje, da je krunice djeci podijelio sam pater Smiljan, što je bilo posebno  duhovno iskustvo za sve njih. ‘Trebali ste vidjeti tu radost, radost te dječice koja su išla prema njemu po svoju krunicu, jedna posebna uzvišenost trenutka. On je iz svoje ruke dao djeci krunicu. Posebna su bili sretni jer eto, oni sad imaju svoju krunicu. Tada su ta djeca u tim obiteljima počele zvati roditelje na molitvu krunice, čime je Gospa došla u sve te obitelji, a nakon tog događaja, potaknute Božjom providnošću, mame udruge Ruah počele su same izrađivati krunice koje danas dijele svim potrebitim obiteljima i djeci.

 Glazbeno nepismena, a stvara pjesme
Na duhovnim susretima udruge Ruah uz vesele glasiće malene dječice, Boga slavi i njihov slavljenički tim kojeg kroje mame te dječice ali i pomagači, ljudi koji su se čudesnim putevima Gospodnjim odvažili na pjesmu i svirku za Isusa i Gospu. Mi smo razgovarali s Mirjanom, i Zvonkom dvojcem koji stvara pjesme po Božjem nadahnuću.

Mirjana je potpuno glazbeno nepismena i uopće ne zna note, dok je Zvonko glazbenik te na glazbenoj akademiji i svira trombon. Ovo je važna informacija jer u sklopu udruge on ne svira učeni instrument, već gitaru koju je naučio svirati sam za potrebe udruge. Gospođa Mirjana prva nam je posvjedočila svoju priču s udrugom Ruah:
‘Ja sam majka djeteta s posebnim potrebama, i od prvog dana dolazim u udrugu Ruah. Kad sam došla prvi puta sva sam bila žalosna, tužna, plakala sam, jer teško je biti roditelj bolesnog djeteta. No, kako je vrijeme prolazilo Gospodin je učinio čudo. Dao mi je puno milosti. Prvo me očistio od te boli i suza, a na kraju mi je poklonio ono što najviše volim. Naime, ja cijeli život volim glazbu, volim pjevati, ali se nisam nikad usudila pjevati. Nikad nisam nigdje pjevala javno. No, Gospodin je i tu učinio čudo i po Njegovom nadahnuću osnovali smo bend Ruah, no to nije sve. Duh Sveti nadahnuo me i da pišem pjesme i da Ga tako mogu slaviti. Sretna sam i ispunjena. Gospodin se proslavio u našim životima. Prihvatila sam svoje dijete. Nisam više ona cmizdrava mama kakva sam bila, nego sretna mama kojoj je Isus dao najljepši dar uz obitelj, da mogu moliti pjesmom. Pjesme koje sam napisala, a Zvonko ih uglazbio nadahnute su Duhom Svetim, u to svi vjerujemo. Svaka pjesma neko je svjedočanstvo, neka priča, govori na gospođa Mirjana, i prilaže nam tekst jedne pjesme koju je napisala, a za koju kaže da je njezino svjedočanstvo u kojoj je opisano sve, od boli pa sve do susreta s Isusom:

 Dijete posebno
Bila sam nekako ljuta na tebe….
Nisam te niti poznala….
Kada sam je rodila….
I pitala sam o zašto, moj Isuse…
Zašto si me kaznio, zašto si mi dao dijete bolesno
Zar mene si toliko volio
Kada si takvo mi dijete poklonio
Moj Isuse i Marijo
I ovaj križ koji nosimo ….
Je lakši kada s tobom hodamo
Hvala ti za dijete posebno!

Gospa tražila…
Pjesma Dođi Majko nastala je tako da je gospođi Romini na kavi s Gospom, (govori nam gospođa Romina kroz smijeh), Gospa u duhu rekla da kaže Mirjani da napiše njezino svjedočanstvo. Mirjana je bila poslušna i napisala pjesmu za tri dana, a gospođa Romina nam kaže da je u toj pjesmi baš ono što je ona osjećala, suočena s bolesnim djetešcem.

 Dođi Majko
Sjedim i molim….ruke sklapam….
Tiho te prizivam….trebam te jako….
Majčice dođi…Sina tvog pozivam
Ništa mi ne ide loše se osjećam

Volim Vas jako..i Vi to znate…slušam sve
što govoriš mi…..
Majčice moja…tvoje sam dijete…
Zato u pomoć priteci mi…..
Dođi Majko..za ruku me primi….
Dijete svoje u patnji zagrli….
Život me boli…
Znam da to vidiš…
Čekam te Majko da me poljubiš…
Došla si Majko puno ti hvala…
Svaku si suzu moju obrisala…
Digla sam glavu, krenut ću dalje…
Svoje si dijete za borbu osnažila….
Dođi Majko……

‘Tamo sam gdje me Bog zove’

Zvonko, koji je uglazbio pjesme gospođe Mirjane kaže da je njegova priča s Isusom takva da ga On pošalje uvijek tamo gdje je potreban. Priča kako je sa svojim bratom u Kristu s kojim svira, jedne prilike išao u Samobor na bazene. I on ga je pozvao da svrate do nekih mama koje organiziraju susrete za djecu. ‘Ja nisam znao što ćemo tamo, a on je rekao, idemo malo pjevati. Otišli smo kod mame Mirjane i tamo se dogovorili kako ćemo odsvirati jednu duhovnu obnovu u 9. mjesecu. Nakon tog je bilo sazvano jedno druženje o kojem ja ništa nisam znao i ubiti sam dovedem pred gotov čin, morao sam svirati. No nakon tog druženja zbližili smo se, počeli vježbati i stvarati zajedništvo u kojem se međusobno nadopunjavamo’, posvjedočio je Zvonko koji je pri kraju studija na glazbenoj akademiji. Za suradnju na pjesmama s gospođom Mirjanom također tvrdi da je to čudo jer je riječ o ženi koja nema baš nikakvu glazbeno znanje, nego ima unutarnji osjećaj po kojem pjeva i snima na mobitel pjesme, pa kad ona već ima gotovu pjesmu, on pjesmu harmonizira. Dodaje, kako gospođa Mirjana njemu pripremi cijelu pjesmu sa savršenim glazbenim modulacijama, iako veze s notama nema, a on samo napiše note. Objasnio je da je to kao da s Nijemcem pričaš njemački, a ne znaš njemački. ‘Ne pitam se previše zašto sam tu, kako sam tu nego odradim ono u što me Bog poslao’, govori nam Zvonko koji na pitanje, kako je prepoznao da je to Božja volja, odgovorio: ‘samo po plodovima.’

Djetešce prohodalo iako nema mali mozak

Jedno od najsnažnijih svjedočanstava iz udruge Ruah je priča mlade majke M.I. koju je Bog preko bolesnog djeteta pozvao k sebi, a djetetu dao ozdravljenje kakvo je ljudskom očima gledano, bilo nemoguće. Naime, Morana je mlada majka puna života koja za sebe kaže da je za sebe mislila da je najsnažnija na svijetu, da joj nema ravnih. Kaže da je bila ohola i umišljena, daleko od Boga, i potpuno u svijetu. Već je imala u planu kako će dijete upisati u francusku vrtić, kako će s njim govoriti na engleskom, kako će proputovati svijet, kada je tek s 5 mjeseci djetetova života bila suočena s čak 20 dijagnoza na njezinu sinu, a ona najteža je malformacija mozga i cerebralna paraliza. Naime, njezin dječak uopće nema mali mozak, nema desnu polovicu mozga, a ni lijeva polovica mozga nije cijela. Liječnici su mislili da on nikad neće moći ništa. Kad je doznala za dijagnoze ona je još uvijek mislila, ‘kako će ona sve to srediti’. Vježbala je sa sinom svaki dan i po 7 sati ali svjedoči:’Nije bilo nikakvog pomaka, Bog me uvijek vraćao na početak’. Sve do susreta udruge Ruah na koju ju je pozvao susjed, ujedno i poslužitelj na udruzi. Na susretima se obratila i malim koracima shvaćala da je sve krivo činila. Mislila sam da mogu sve sama, a danas shvaćam da bez Njega ne mogu ni hodati’, govori nam M. I. Naime, nakon što se obratila, ne odmah, ali nakon nekog vremena, pustila je Bogu svoje dijete, nije s njim ni vježbala i tada se, kako nam govori, na sam Uskrs dogodilo čudo. ‘Obratila sam se ja ali nastavila vježbati a on je bio još gore. Odjednom dobije napad epilepsije i ništa više ne može. Vrati se dvije godine unazad. Poludjela sam. Tada sam odlučila sve pustiti Bogu. I ne raditi više ništa, baš ništa osim biti mama. I tada, na sam Uskrs, 4 mjeseca nakon što sam prestala raditi s njim, on se digao iz kolica. Zato i znam da je to veliko čudo, jer njegovo hodanje nije plod mog truda i znanja i sposobnosti, već jednostavno Božje volje. Tada sam shvatila da mi Bog poručuje da ništa ne mogu sama, svojim snagama, već da sve čini On kako hoće i kada On hoće. ‘Danas ne bih mijenjala baš ništa, moje je dijete veliki dar i čudo zahvaljujući kojem sam upoznala Isusa. Ja svoje dijete nikad ne bi tako odgajala u vjeri da se ovo sve nije dogodilo’, ispričala nam je M. I. u suzama radosnicama dok ispred sebe gledamo djetešce koje gotovo da i nema mozga a koji skida sve sa sebe u želji za hodanjem i shvaćamo da svjedočimo – Božjem čudu na djelu. Hvala Isuse.

Proširenje na bubregu nestalo

Svoju priču o čudesnom nestanku dijagnoze podijelila je s nama i majka malene Petre:

‘Kad sam bila trudna s Petrom, doktorica je vidjela da ima proširenje na jednom bubregu i baš se preplašila. Cijeli pregled posvetila je tom problemu, a ja sam bila potpuno mirna. Baš smo krenuli na susrete udruge Ruah i molili i vjerovali. Vjerovala sam da će sve biti super. Odbila sam daljnje pretrage. Nakon mjesec dana opet smo došli na redovan pregled i na tom bubregu je proširenje nestalo ali se proširilo na drugi bubreg gdje je proširenje bilo još veće nego na prvom, čak 13 cm. Odmah nas je poslala u bolnicu na odjel za visoko rizičnu trudnoću. Ja sam opet bila skroz mirna. Udruga Ruah je molila za nas. I dođemo na pregled i doktor nam kaže: Pa što vas je doktorica slala, dijete nema ništa, nikakav problem. I tako je i bilo, malena Petra je rođena savršena, bez ikakve dijagnoze. Njezina majka danas kaže: Hvala Isusu i udruzi Ruah’.

Nažalost, nemamo dovoljno prostora u novinama kako bismo vam ispričali baš sve čudesno i predivno što smo doživjeli i čuli na samo jednom susretu s ovom Gospinom dječicom i njihovim poslužiteljima, ali zato vas iznova pozivamo, dođite 29. travnja u dvoranu Milosrdnog Isusa u Sigetu u 15 sati i uvjerite se sami u riječi ovih svjedočanstava. Slava je tvoja Isuse!

>>>Gospa u Međugorju: ‘Dovedi mi bolesnu djecu, osnujte udrugu, zvat će se Ruah’

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI