Tri mlade tinejdžerice našle su se u kući jedne od njih na prvom zajedničkom spavanju. Neizbježno se pojavila tema postojanja duhova. Ušle su u kupaonicu, ugasile svjetlo i upalile svijeću. Hihoću dok pričaju strašne priče. U jednom trenutku jedna se od njih konačno odvaži: “Vrijeme je da pozovemo Krvavu Mariju”.
Opisanu scenu mogli ste vidjeti u nebrojenim američkim hororima, no priča ima mnogo dublje korijene. Sada vas sigurno zanima što se s djevojkama dalje događalo…
Ritual je jednostavan. Počele su je zazivati: “Krvava Marija… Krvava Marija… Krvava Marija…”, isprva poput šapta, a zatim sve glasnije. Među djevojkama se čuje nervozan smijeh dok ponavljaju njezino ime. On zamire negdje oko sedmog ponavljanja. Plamen svijeće, koji je dotad bio savršeno miran, iznenada je zatitrao na trenutak. Djevojke se ježe dok nalet neobjašnjive hladnoće obuzima kupaonicu. Kod desetog ponavljanja već počinju oklijevati dok izgovaraju ime sve brže i glasnije. U trenutku prije posljednjeg zaziva plamen svijeće je savršeno miran, a kuću prožima jeziva tišina…
Tri djevojke zadržavaju dah iščekujući da se štogod pojavi iz mraka. No čuje se samo kapanje vode iz slavine. Nakon pola minute ponovno nervozno zahihoću. Polako im se vraća hrabrost i počinju se rugati jedna drugoj, smijati se samima sebi. No plamičak svijeće opet zapleše. Djevojke zadržavaju dah i zure u plamen nadajući se da je to posljedica njihova normalnog disanja u maloj skučenoj kupaonici. No plamen i dalje titra.
A tada… jedna ruka ispruži se kroz ogledalo i zgrabi djevojku koja je posljednja izrekla ime tajanstvenog duha. Ostale dvije prestravljeno vrisnu i pojure van te zovu upomoć. Krajičkom oka još su samo mogle vidjeti užasno deformirano lice u ogledalu. Njihova je prijateljica zauvijek nestala. Strahotna spodoba odvukla ju je pakao…
Legenda o Krvavoj Mariji (eng. Bloody Mary) prisutna je u nekom obliku još od 19. stoljeća i nije čudno što je ostala popularna zabava za adolescente diljem svijeta.
Prastara tradicija
Pretpostavlja se da se zapadnjačka verzija odnosi na neku protestantkinju optuženu za vještičarstvo, a možda čak i na englesku kraljicu Mariju I. (1516. – 1558.). No i druge kulture imaju slične priče s vrlo sličnim ritualom prizivanja duhova s pomoću ogledala.
Zurenje u zrcala i traženje nadnaravnog nije ništa novo. Takve su prakse bile poznate i u staroj Grčkoj.
Ljudi odvajkada pokušavaju komunicirati s umrlima ili pak proricati budućnost zureći u zatamnjeno zrcalo ili kristalnu kuglu. Često se vjeruje da, ako ugledate zdravo lice, možete pobijediti bolest od koje trenutno bolujete, ali ako biste ugledali zastrašujući lik, mogli biste umrijeti. No smisao nije u pukom proricanju budućnosti, nego u testiranju hrabrosti.
Ritual je uvijek isti. Nakon trinaestog zazivanja njezina imena svi moraju prestati pjevati i mirno sjediti, zureći u vlastiti odraz u ogledalu. U tom trenutku Krvava bi se Marija mogla pojaviti. Ako se pojavi, morate biti oprezni. Najvažnije od svega jest držati se izvan dohvata ruke iz zrcala jer se kaže da Marija može nasrnuti na svakoga tko joj stoji preblizu i ozbiljno ga ozlijediti, a možda čak i povući sa sobom u svoj svijet tame. Usto, morate se pobrinuti da se ogledalo ne razbije dok ritual traje. To bi moglo omogućiti Krvavoj Mariji da utekne, a tada će se demonski duh sigurno pokušati vezati za vas.
Ako bude uspješno pozvana, ona bi mogla odgovoriti na pitanje jednog od članova seanse, ali jednako je vjerojatno da će umjesto toga vikati na vas i napasti svakoga tko je dovoljno glup da stoji preblizu zrcalu. Njezin je vrisak jeziv. Ne mora vas ubiti na licu mjesta, nego može uzrokovati ozbiljne i dugotrajne psihičke probleme poput depresije, suicidalnih misli i raznih tipova manije.
Nakon seanse ne postoji poznati način za tjeranje Krvave Marije pa se obično preporučuje da smjesta napustite prostoriju i da se onamo ne vraćate neko dulje vrijeme.
Zapadnjački folklor
Ako ona odbije otići, mogla bi vas nastaviti posjećivati kroz isto ogledalo. U tom biste se slučaju morali oduprijeti iskušenjima i jednostavno ga razbiti ili baciti u smeće. Štoviše, vjeruje se da se ona ponekad neće pojaviti za vrijeme seanse, nego poslije, kada to najmanje očekujete i kada ste već zaboravili ritual.
Tko je zapravo Krvava Marija, lik iz zapadnjačkog urbanog folklora?
Većina stručnjaka smatra da se legenda odnosi na spomenutu Mariju I., kćer zloglasnog kralja Henrika VIII. (1491. – 1547.). Ona je bila pretposljednja vladarica iz dinastije Tudor i prva žena na engleskom prijestolju. Tijekom vladavine najviše se fokusirala na to da poništi posljedice raskola svog oca s papom i Katoličkom crkvom. Kako bi vratila englesku Crkvu u okrilje katoličke, poništila je sve zakone iz doba svoga prvog prethodnika, kralja Eduarda VI. (1537. – 1553.), koji je vladao kratko. Sve glavne protagoniste prethodne vlasti progonila je svim sredstvima.
Pogubila je tristotinjak protestanata koji su odbili odreći se svoje vjere. Čak i za tadašnje ratoborne i krvoločne Engleze, njezina su smaknuća bila okrutna. Većina ljudi osuđenih na spaljivanje na lomači bila je zadavljena prije toga, no ponekad je odbijala ponuditi takvu milost pa je spaljivala žive muškarce i žene. Dala je pogubiti tristotinjak ljudi, a najpoznatije žrtve bili su: Hugh Latimer, Nicholas Ridley, John Hooper, John Philpot, John Bradford i Thomas Cranmer, sve pristaše reformatora Johna Wycliffea.
Druga je mogućnost da je riječ o Mariji I. Stuart, kraljici Škotske (1542. – 1587.). Njezina se vlast u Škotskoj proteže kroz kraljevanje četvero vladara iz kuće Tudor u Engleskoj: Henrika VIII., Eduarda VI., prethodno spomenute Marije I. te Elizabete I., za čije je vladavine ona ubijena u Engleskoj.
Traljavi krvnik
Marija Stuart bila je u srodstvu s engleskom vladarskom kućom preko svoje bake koja je bila sestra Henrika VIII., pa time i zakonski nasljednik engleske krune u slučaju smrti svoje rođakinje Elizabete I. Stoga je bila vrlo opasna vladajućoj protestantskoj stranci u Engleskoj, koja nakon progona za vladavine Marije I. Tudor nije željela ponovni dolazak monarha katolika na englesko prijestolje.
Naposljetku je Marija Stuart pobjegla i potražila zaštitu od Elizabete I., no umjesto gostoprimstva, kraljica ju je dala zatvoriti na 18 godina. Na koncu je Marija Stuart optužena da je sudjelovala u zavjeri za svrgavanje Elizabete I. te je pogubljena.
No odrubljivanje glave nije išlo po planu. Unatoč tome što se držala dostojanstveno i graciozno, pa čak i radosno, krvnik je sve uprskao, priuštivši joj sve samo ne milostivu i dostojanstvenu smrt. Prvim zamahom sjekire pogodio ju je u stražnji dio glave i potpuno promašio vrat. Publika je ostala bez daha od užasa kada je krvnik brzo pokušao ispraviti svoju grešku, ali ni drugim zamahom nije ju uspio potpuno obezglaviti. Dok je krv šikljala posvuda, krvnik je bio prisiljen odrezati tetive koje su još držale glavu pričvršćenu za vrat pa je na kraju Marija Stuart iskrvarila do smrti.
Postoji, međutim, i treća najkrvoločnija kandidatkinja. Elizabeta Báthory (1560. – 1614.), grofica iz poznate mađarske aristokratske obitelji, smatra se najvećim serijskim ubojicom u povijesti. Zbog crne kose i blijede puti smatrala se veoma lijepom, no strah od starenja i taština preobrazili su je u nevjerojatno morbidno i perverzno biće. Danima je sjedila gledajući se u ogledalo koje je dizajnirala samo za sebe. Da nešto s njom nije u redu, otkrilo se kada je kao djevojčica prisustvovala pogubljenju jednog Roma koji je bio optužen za izdaju. Jednom su konju rasporili trbuh i ušili ga unutra. Okrutnost tog čina nije ju dirnula. Naprotiv, shvatila je da može raditi što god želi s ljudima niskog roda.
Nastrana grofica
Kada ju je sluškinja jednog dana slučajno počupala dok ju je češljala, grofica ju je izudarala do krvi. Tada je počela vjerovati da joj krv mladih djevojaka daje svježinu i mladost. Potom je dala raščerečiti djevojku te se okupala u kotlu s njezinom krvi. Tijekom sljedećih deset godina sluge su dovodili nove djevojke za grofičine krvave kupke.
Ubrzo je počela odgrizati dijelove mesa s vratova, obraza ili ramena svojih žrtava te ih je mučila žiletima, bakljama i srebrnim pincetama. Najužasnije su prolazile žrtve koje je dala zatvoriti u kutiju oblikovanu po ljudskom tijelu, tzv. željeznu djevu. Kada bi je zatvorila, šiljci bi probili tijelo žrtve uzrokujući obilno krvarenje. Potom bi željeznu djevicu užad povukla u viseći položaj, a jedna od grofičinih sluškinja bakljom bi palila žrtvu te bi se ona vrpoljila u agoniji i sve jače nabijala na šiljke. Grofica bi sjedila ispod kaveza, a krv bi curila po njoj.
Dana 30. prosinca 1610. ugarsko-hrvatski kralj Matija (1557. – 1619.) osvojio je njezin zamak. U katakombama su pronađeni ostaci pedesetak žrtava. Elizabeta je stavljena u kućni pritvor. Domar je svjedočio o 37 neudanih djevojaka od kojih je šest on sam doveo u dvorac. Žrtve su bile zavezane i rasječene škarama. Dadilja je pak posvjedočila o mučenju i umorstvu 40 djevojaka. Svi umiješani u ubojstva bili su pogubljeni, a sama grofica bila je živa zazidana u zamku. Ostavljena je samo jedna mala rupa kroz koju su joj davali hranu. Umrla je za četiri godine.
Koja je god od tri navedene kandidatkinje poslužila kao izvor legende o Krvavoj Mariji iz ogledala, bolje je da je uopće ne prizivate. Za svaki slučaj.