Euharistijsko klanjanje je praksa koja je u posljednja dva desetljeća doživjela procvat zbog svoje dokazane učinkovitosti.
Sati izlaganja Presvetog Sakramenta u župama su višestruko povećani kako bi vjernici odlazili vršiti svoje svete sakramente.
Otvorene su i kapelice trajnog klanjanja, u kojima je posvećena hostija izložena 24 sata na dan, a vjernici se prijavljuju za pokrivanje sati.
Međutim, ima nekih katolika kojima je teško razumjeti i prihvatiti ovaj čin razmatranja Presvetog Sakramenta, jer su više tipovi ljudi od akcije. Ali nema proturječja između akcije i kontemplacije, jer sve ima svoje vrijeme. Ivan Pavao II, očito čovjek od akcije, bio je Papa koji je hodočastio najviše u povijesti, na primjer, provodio je 6 sati dnevno pred Presvetim.
Euharistijsko klanjanje je provođenje vremena u tišini, razmatranje posvećene hostije izložene u monstranci na oltaru.
Ne zaboravimo da je euharistijsko klanjanje klanjanje hostiji koju primamo u euharistiji, tj Živi Bog.
Prvo ćemo kleknuti pred Njim, a zatim možemo sjesti. I doživjet ćemo silu Božju koja izlazi iz pritvora, kao nevidljive zrake koje se odmaraju na klanjatelju, prodiru u dubinu duše glazbom koju samo duša sluša. Mi ne vidimo Njegove oči, ali On nas gleda. Mi ne slušamo Njegov glas, ali On nam govori i poučava nas. Ne vidimo Njegove ruke, ali On nas dodiruje, liječi, blagoslivlja.
Godine 1996., kada se zdravlje Majke Tereze iz Calcutte pogoršavalo, često je bila hospitalizirana>>>više na vjera.hr