Svjedočanstvo opsjednutog mladića nad kojim je molitve blagoslova (egzorcizam) vršio jedan od najpoznatijih vatikanskih egzorcista Gabriele Amorth, koji je za svog života obavio više od 70 tisuća egzorcizama i koji je za života često upozoravao - Sotona doista postoji!
“Sve je počelo u dobi od 16 godina. Dotada sam bio sretan dječak, živahan i vedar, iako me pratila i neka potištenost, sjeta. Nisam to razumio, ali tada nisam od toga pravio problem. Živio sam u malom gradiću uz more, tako da su mi more, nebo i krajolik bili velika pomoć da odagnam svoju melankoniju. Sa 16 godina došao sam u Rim, napustio Crkvu i počeo iskušavati sve što oduševljava pridošlicu u velikom gradu. Stijecao sam sva ona ekstremna iskustva koja su u malom mjestu nepoznata. Već sam uskoro upoznao ovisnike o drogama, dugokose mladiće, lopove, lake djevojke itd. Bio sam nestrpljiv da upoznam tu novu okolinu koja je veoma uzdrmala moj dotadašnji mir. Sada sam živio u novoj, neprirodnoj, prezasićenoj sredini koja je izazivala gnušanje. Imao sam veoma despotskog oca koji me je strogo nadzirao i uvijek bio sa mnom nezadovoljan. Neugodnosti i sva ona poniženja s njegove strane otjerali su me na ulicu. Otišao sam od kuće i upoznao glad, hladnoću, besposličarenje i nevaljalštinu. Živio sam zajedno s lakim djevojkama i problematičnim momcima. Već me ubrzo počelo mučiti pitanje na koje nisam znao odgovor: “Zašto živim na ulici? Zašto sam takav, dok drugi imaju snage raditi i biti sretni?” Tada sam izlazio s djevojkom koja je zlo držala jačim od dobra, govorila o vješticama i magičarima, pisala stvari od kojih bi se mogla dobiti vrtoglavica. Smatrao sam je veoma inteligentnom, jer mi se činilo gotovo nadljudskim pisati takve teorije o svijetu i životu. Pročitao sam sve njezine bilježnice i tada tražio od nje da ih spali, jer se u njima govorilo samo o zlu i malo sam se bojao da one leţe posvuda po kući. Djevojka me poslije toga mrzila, a ja to uopće nisam shvaćao. Pokušao sam je izvući iz te mračne jame, ali nisam uspio. Ona me ismijala, a time i dobro što sam joj ga predložio. Kad sam se vratio kući svojima, sreo sam drugu djevojku koja je bila još gora. Slijedećih sam godina bio tužan i nesretan i osjećao se progonjenim od svih. Okrućivala me neka vrsta tame, više se nisam smijao i često sam plakao. Bio sam očajan i opet se pitao: “Zašto živim? Što radi čovjek na svijetu?” To nije dakako zanimalo nikoga iz moje okoline, ali ja sam u trenutku najvećeg očaja kriknuo u svojoj nutrini slabim glasom: “Bože moj, ne mogu više! Stojim tu pred tobom… U pomoć!” Imao sam dojam da sam bio uslišan, jer moja je djevojka otišla poslije nekoliko dana u crkvu, pročistila se i obratila u rekordnom vremenu.
Da ne bih zaostajao za njom, učinio sam isto. Pritom sam dospio u crkvu gdje su u procesiji upravo nosili kip Majke
Božje Lurdske. Pozvali su me da im pomognem nositi, a ja sam to -iako sam se stidio- učinio i bio radi toga veoma ponosan. Pričestio sam se i bio iznenađen ispovjednikom, jer je bio tako ljubazan i pun razumijevanja.
Pri izlasku sam rekao: “Uspio sam. Vratio sam se na pravi put”. Iako dotada nisam znao što je dobro, sada sam osjetio što je to. Nekoliko sam tjedana kasnije čuo za Međugorje gdje se od 1981. navodno ukazivala Bogorodica. Odmah sam sa svojom djevojkom otputovao onamo, vođen unutarnjim poticajem, čudom što ga ne mogu opisati. Zatim smo se osnaženi vratili u Crkvu i promijenili svoj život. Sada smo voljeli Boga više od samih sebe, tako da je djevojka čak stupila u samostan, a ja sam razmišljao da postanem svećenik. Kako sam bio sretan što sam opet imao životnu motivaciju i što moj život nije bio pri kraju. Ali to je bio tek početak, jer tu je bio još ‘netko’ tko sa svim tim nije bio zadovoljan. Sljedeće sam godine opet hodočastio u Međugorje, a kad sam se vratio u Rim počeo sam opet osjećati onu tamu kao u vrijeme prije nego što sam otkrio Boga. Tijekom nekoliko tjedana pokazala se ta slutnja točnom. To sam najprije pripisivao ponašanju svoga oca, nesretnim prilikama u kojima sam ţivio iz različitih razloga, te izvjesnom nemiru koji sam smatrao normalnim, ne shvaćajući da on za
druge nije bio normalan. Počeo sam trpjeti kao što mi se još nikada nije događalo. Znojio sam se, dobio groznicu, uopće više nisam imao snage, tako da više nisam mogao ni sam jesti, te su me drugi morali hraniti. Imao sam dojam da bolujem od nečega
što nije tjelesno, što je nekako strano. Osjećao sam strašan očaj i vidio -ne znam kojim očima- tamu koja nije zamračila samo sobu u kojoj sam stanovao, već i budućnost, volju za životom i nadu u sutra. Činio sam se sebi kao ubijen nevidljivim nožem i osjećao da me onaj koji je vodio taj nož mrzi i želi više od moje smrti.
Teško je sve to opisati riječima, ali bilo je tako kao što sam opisao. Poslije nekoliko mjeseci duševno sam se posve poremetio i više nisam bio uračunljiv, tako da su me htjeli smjestiti u bolnicu. Nisam više shvaćao što govorim, jer sam već živio u drugim dimenzijama, u onim od kojih sam trpio. Činilo se kao da je stvarnost odijeljena od mene. Bilo je to kao da je samo moje tijelo bilo u tom vremenu i na tome mjestu, dok se moja duša nalazila negdje drugdje, na nekom strašnom mjestu gdje nije bilo svjetla ni nade. Više sam mjeseci ostao tako između života i smrti i nisam više znao što da mislim. Izgubio sam prijatelje, rođake i razumijevanje bližnjih. Bio sam izvan svijeta koji me više nije razumio, što nisam mogao ni tražiti, jer sam znao što je bilo u meni, ali što nisam mogao opisati. Zamalo sam zaboravio Boga. Iako sam mu se obraćao suzama i neprestanim jadikovanjima, osjećao sam da je On daleko, na udaljenosti koja se ne mjeri kilometrima, već neprihvaćanjima. Nešto je govorilo Ne Bogu, dobru, životu, meni. Pomišljao sam na to da se obratim nekoj bolnici, jer sam mislio da vrućica od koje sam trpio već mjesecima, ima fizički uzrok i kad bi on bio uklonjen, tada bi mi bilo bolje. Nešto sam morao poduzeti.
U Rimu me nijedna bolnica nije željela primiti samo zbog vrućice. Stoga sam se morao obratiti jednoj bolnici udaljenoj 300 kilometara, gdje sam ostao 20 dana i morao se podvrgnuti svakojakim pregledima. Tada sam bio otpušten bez prava nalaza, ali s bolničkim izvještajem zbog kojega bi i atleta puknuo od zavisti: bio sam zdrav kao riba. Samo je jedna dodatna rečenica govorila kako nitko ne može sebi objasniti vrućicu i mrtvački blijedu boju lica. Doista sam bio blijed poput lista papira. Tek što sam bio otpušten iz bolnice, gdje su se moje tegobe malo poboljšale, počela je veoma jaka kriza. Morao sam često povraćati i trpio od svega od čega može čovjek trpjeti. Osim toga sam se nalazio u području grada koje nisam poznavao. Ne znam kako sam onamo dospio. Noge su se same kretale, ruke i ostalo tijelo bili su neovisni o volji. Bio je to strašan osjećaj. Zapovijedao sam svojim udovima koji me više nisu slušali. Nikome ne želim takvo iskustvo. Kao da to sve ne bi bilo dovoljno, vratila se ona tama koja se ovaj put spustila kako na dušu tako i na tijelo. Sve mi se činilo mračnim, kao noću, iako je bio bijeli dan. Muke su dosegle vrhunac. Vikao sam, valjao se po podu, kao da sam u sebi imao vatru i s krikom preklinjao Majku Božju: “Smiluj se… Majko, preklinjem te! Majko moja, milost za mene, jer ću umrijeti!” Boli nisu popuštale i muke su bile tako nepodnosive da sam izgubio i sposobnost orijentacije. Hodao sam teturajući uz neki zid i stigao do telefonske govornice. Uspio sam birati broj, dok mi je glava udarala o staklo i telefon. Jedina osoba koju sam poznavao doista je došla i odvela me natrag u Rim. Još prije nego što sam stigao onamo, shvatio sam da sam vidio pakao. Nisam bio tamo, nisam ga ni dodirnuo, vidio sam ga samo izdaleka. Ta je spoznaja promijenila moj život više od obraćanja u Međugorju. Još uvijek nisam vjerovao u izvanzemaljske sile i sve sam tumačio psihološkim uzrocima: nedostatna sposobnost prilagođavanja, autoritarni otac, traume iz djetinjstva, emocionalni slom i druge stvari koje su poput lijepog crteža mogle objasniti ono što se zbivalo. Pet godina bavio sam se psihologijom kao samouk i smislio shemu iz koje se moglo vidjeti od čega sam bolovao. Na Dan Bogorodice od dobra savjeta -vjerujem da sam molio za takav savjet-savjetovao mi je neki redovnik da telefonski razgovaram s karizmatičarom koji je bio pod strogim nadzorom biskupa. On mi je rekao: “Netko te je urekao da bi pomutio tvoj razum i tvoje srce. A prije osam mjeseci pojeo si ureknut plod”. Morao sam se glasno nasmijati, jer nisam vjerovao ni jednu jedinu riječ. Ali tada sam se zamislio i osjetio u sebi novu nadu. Već sam posve zaboravio taj osjećaj. Mislio sam na plod i vrijeme prije osam mjeseci. “Da, tako je”, rekao sam “doista sam prije osam mjeseci pojeo takvo voće”. I sjetio sam se da isprva nisam to voće želio pojesti, radi instinktivne odbojnosti prema osobi koja mi ga je ponudila. Sve se podudaralo, tako da sam poslušao i savjet i prihvatio lijek koji mi je bio
predložen, naime blagoslove.
Tražio sam egzorcista i -nakon što sam bio ismijavan i ponižavan od svećenika i biskupa i tako vidio nagrđeno lice Crkve za što su bili krivi njezini vlastiti pastiri- napokon našao patra Amortha. Dobro pamtim taj dan. Tada još nisam znao što znači osobit blagoslov; mislio sam na znak križa što ga svećenik načini na kraju mise. Sjeo sam, on je položio stolu na moja ramena, a ruku na moju glavu. Zatim je počeo latinski moliti, od čega nisam ništa razumio. Poslije nekog sam vremena osjetio svjeće, gotovo ledeno strujanje od glave čitavim tijelom. Prvi put poslije gotovo godinu dana nisam više imao vrućicu. Pater je dalje obavljao svoj posao i u meni je posve polako opet oživljavala nada, dan je opet bio svijetao i vedar, pjev ptica nije više bio nalik na graktanje vrana, a vanjski zvukovi nisu više bili tjeskobni, već su jednostavno bili zvukovi. Do tada sam zaista morao živjeti s vatom u ušima, jer bi me već i najmanji šumovi strašno uzrujali. Pater Amorth me pozvao da opet dođem i već sam pri izlasku osjetio veliku želju da se smijem, da pjevam i da se šalim.
“Kako lijepo”, rekao sam, “da je prošlo”. Uistinu je za sve što me snašlo bio kriv netko tko me mrzio. Nije moja poremećenost bila ta koja mi je nanijela čitavo to zlo. “Tako je”, rekao sam sebi. Danas su prošle tri godine i posve polako, korak po korak, blagoslov po blagoslov, postao sam opet normalan i spoznao da čovjekova sreća dolazi od Boga, ne od naših osvajanja i uspjeha.
Zlo, takozvana nesreća, tuga, briga, drhtanje nogu, psihička iscrpljenost, nesanica, strah od shizofrenije i mnoge druge tegobe što sam ih pretrpio, nestale su poslije jednog jednostavnog blagoslova. Posljednje tri godine dobivam sve više dokaza koji mi pokazuju da đavao postoji, da djeluje, više nego što mislimo i da čini sve da ne bude otkriven. On želi da vjerujemo kako smo oboljeli od ovog ili onog, dok je zapravo uzrok svega zla on sam. Ali on drhti pred svećenikom koji drži u ruci posudicu s blagoslovljenom vodom. To je moje iskustvo koje sam želio zabilježiti, kako bih sve one koji će o tome čitati pozvao da promisle o tom vidu našega života koji sam ja na žalost dovoljno snažno doživio. Ali ipak sam sretan da mi je Bog darovao te velike kušnje, jer tek sad počinjem uživati plodove tolikih patnji. Moja je duša sada čišća i vidim što prije nisam vidio. Prije svega sam manje sumnjičav i otvoreniji prema stvarnosti koja me okrućuje. Već sam vjerovao da me Bog napustio, ali on me je zapravo odgajao, kako bi me pripremao na susret s njim.