Što bi fra Bariša, kao osoba uzorna, čestita i sveta života i prvotno nasljedovatelj Kristov, imao poručiti konkretno čovjeku kršćaninu danas? Ponajprije bi nas upozorio da, kao vjernici, ne budemo malovjerni. Potom bi nam kazao da današnjem čovjeku na putu do Boga stoje prepreke suvremenih lažnih bogova u kojima čovjek nikad nije i neće pronaći spokoj srca, mir duše, unutarnje zadovoljstvo, ukratko rečeno - vlastito duhovno zdravlje
Ovaj prigodni, podrobni prikaz priredio sam na temelju poučne knjige pod naslovom „Fra Bariša Drmić, veliki pokornik i istinski molitelj“, autora fra Petra Ljubičića. Na nekim mjestima, u ovom prikazu, poslužio sam se upečatljivim navodima iz svevremenske duhovne knjige „Nasljeduj Krista“, čije se autorstvo pripisuje Tomi Kempencu.
Potankosti iz života fra Bariše Drmića
Svećenik svetog života, fra Bariša Drmić, rođen je 21. siječnja 1860. u selu Vrilo, u župi Prisoje, a ovozemnu suznu dolinu napustio je 10. svibnja 1937. u Širokom Brigu i otišao u vječne radosne Božje stanove, u blaženi onkraj, na drugu bolju stranu obale. Nakon što je 1877. obukao franjevački habit, te završio u Austriji teološko školovanje, 1882. je zaređen za svećenika. Katoličkom narodu na njegovu radost služio je u više hercegovačkih franjevačkih župa: Širokom Brigu, Veljacima, Humcu, Poljima, Vinici, Posuškom Gradcu, Županjcu… Najdulje je pastoralno djelovao u Seonici, gdje je 1929. sagradio novu kamenu crkvu.
O fra Barišinom četrnaestogodišnjem pastoralnom djelovanju u Seonici, jedan od najuglednijih hercegovačkih franjevaca, dr. fra Dominik Mandić, je napisao:
„Fra Barišino župnikovanje u Seonici narodu je duboko usječeno u duši. Premda star, satrven i iscrpljen, fra Bariša je rano ustajao, dugo molio i razmišljao pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, gotovo neprestano postio, spavao na tvrdom podu, satima ispovijedao i bio pripravan svakomu na uslugu. Usto je neumorno i s mladenačkim poletom radio na izgradnji župne Gospine crkve. Ne samo iz obližnjih duvanjskih župa, nego i iz udaljenih krajeva: od Bihaća do Kotora, od Makarske do Zvornika – dolazili su ljudi k njemu, svakodnevno, da se preporuče njegovim molitvama, da pred njim obave svetu ispovijed, tražeći da im blagoslovi sol, vodu i druge stvari za ljudsku upotrebu. Među ovim zadnjim se viđalo i pravoslavnih i muslimana. Svi su odlazili od fra Bariše utješeni i s velikim pouzdanjem u pomoć Božju. Mnogi pričaju čudnih stvari i kazuju da su primili velike milosti od dragoga Boga po molitvama i blagoslovu fra Barišinu. Slično vele i oni, koji danas dolaze na njegov grob i mole se. Potrebno bi bilo, da se sve ovo pokupi i provjeri te što prije napiše opširan životopis ovoga svetog svećenika i redovnika.“
Već za fra Barišina života kružio je glas o njegovoj svetosti i čudotvorstvu. Živio je stegovnim pokorničkim životom, moleći i posteći. Pomagao je svima potrebitima što su mu se za pomoć obraćali. Ljudi su o njemu utemeljeno govorili kao „o anđelu Božjem koji je u ljudskom liku prošao seoničkom župom i obasuo je svakim blagoslovom“.
‘Mama, ja ću biti fratar…!’
Fra Bariša je bio četvrti sin Stjepana Drmića i Ruže, rođene Ćurić. Roditelji su mu na krštenju dali ime Ante. Obitelj iz koje je fra Bariša ponikao, resila je korjenita vjera u Boga, osvjedočena redovitom zajedničkom molitvom i dakako obiteljskim pribivanjem kod svete mise – svake nedjelje. Već u ranom djetinjstvu, maloga Antu krasile su vrline poslušnosti roditeljima, iskrene pobožnosti i dobrog učenja i uzorna vladanja u školi i na vjeronauku. Kao primjeran dječak, majki Ruži jednom prigodom je kazao: „Mama, ja ću biti fratar!“ Na to je njegov otac Stjepan proročki rekao: „Bože zdravlje, vidjet ćete, bit će to dobar i poznat fratar!“
Tadašnji župnik fra Petar Kordić zapazio je Antinu čestitost, te u dječakovim vrlinama otkrio njegovu prikladnost za svećeničko zvanje. Stoga ga je uputio na Humac u Ljubuški, gdje je pohađao franjevačko sjemenište. U sjemeništu je ubrzo postao uzor školskim kolegama i radost odgojiteljima, jer je imao odlike istinskog molitelja, revna učenika, te osobe primjerne u svem svomu djelovanju. Kada ga je tadanji biskup, fra Paškal Buconjić, 17. lipnja 1877. obukao u franjevačko odijelo, dobio je fratarsko ime Bariša. Fra Bariša se već kao franjevački novak isticao u kršćanskoj ljubavi, anđeoskoj dobroti i žarkoj pobožnosti. U Bozenu, u Austriji, 1882. je dovršio studij filozofije i bogoslovije, te je 17. prosinca iste 1882. zaređen za svećenika.
Kao mladi svećenik, do proljeća 1883., pastoralno je djelovao kao kapelan na Širokom Brigu, a nakon te službe, kao duhovni pomoćnik također, tri je godine bio u Veljacima te potom jednu godinu na Humcu i Masnoj Luki. Godine 1887. imenovan je župnikom u Vinici, gdje je Bogu i narodu služio pet godina. Tu je dodatno duhovno napredovao pa je imenovan odgojiteljem franjevačkih novaka na Humcu. Nu, kako je njegovo srce čeznulo za evangelizacijom naroda, poslije trogodišnje odgovorne službe na Humcu, fra Bariša je 1895. imenovan župnikom u Veljacima.
Službu župnika u Veljacima obnašao je cijelo jedno desetljeće. Godine 1905. odlazi za župnika u Posuški Gradac, gdje službuje do 1911., kad postaje gvardijan i nadžupnik na Širokom Brigu. Nadžupnikom u Duvnu postaje 1914., da bi se poslije godinu dana vratio za pomoćnika meštra franjevačkih novaka na Humcu. Nakon toga je od 1915. do 1919. župnik u Šujici, da bi se 1919. ponovno vratio u Duvno za vikara, to jest zamjenika gvardijana. Tu ostaje tri godine, poslije čega je župnik u Seonici od 1921. do travnja 1935., do staračke nemoći, kada odlazi u širokobriški samostan.
Ni teško bolestan nije jadikovao
U samostanu na Širokom Brigu, 1. studenog 1936., slavio je zadnju svetu misu, na koncu koje ga je uhvatila nemoć i oduzetost desne strane. Od tada nije izlazio iz sobe, a zadnja četiri mjeseca nije se mogao sam ni u postelji prevrnuti, niti desnom rukom krenuti, niti jelo sam uzimati. Uza sve to je i dalje ispovijedao, i dalje se neprestano molio dragom Bogu. I što je najčudnovatije, nikad se nije ni jednom potužio ni na bolest, ni na poslugu, ni na hranu. Uvijek je bio veseo, zadovoljan i potpuno predan u svetu volju Božju. Na upit: „Kako ste, oče fra Bariša?“, uvijek bi s blaženim smiješkom odgovorio: „Dobro, hvala Bogu!“ Sa smiješkom na licu dočekao je samu smrt, koja je nastupila mirno i bez borbe, kao dubok san, 10. svibnja 1937. – u osam i pol sati navečer.
Sprovod blagopokojnoga fra Bariše bio je veličajan. Evo djelića opisa fra Ferde Vlašića:
„Kad je fra Bariša ležao mrtav, izložen u Gospinoj crkvi na Širokom Brigu, narod je sa svih strana grnuo k njemu da ga još jednom vidi, da ga se dotakne rubcem ili kojim drugim predmetom te to ponese kući. Tom prigodom našao se jedan sveti škandal u crkvi. Ljudi su počeli rezati komade odijela s mrtvaca i nositi kućama, jer su ga držali svecem. Uprava samostana je postavila četiri klerika da drže stražu kod mrtvaca. Jedan stražar očevidac bio je fra Blago Karačić.
Fra Bariša je pokopan u groblju Mekovac u poseban grob, a ne u franjevačku grobnicu. Mnogi s raznih strana neprekidno do danas dolaze na njegov grob da mu se mole za svoje duhovne i vremenite potrebe. Poneki ponesu nešto zemlje s groba i čuvaju to kod kuće. Vele da im to pomaže. Više puta je trebalo stavljati novu zemlju na fra Barišin grob.“
Duhovni profil fra Bariše Drmića
Fra Barišina dosljednost u uzornu življenju, uklapa se u misao Sv. Vinka Paulskog o svetim ljudima: „Svetac je ostvaren čovjek, koji je ispunio smisao svoga bića; nikakav čudak, nego potpuno normalan čovjek.“ Spremno se odazvao na zov Božjeg glasa u srcu, svjestan činjenice, da se za razliku od umjetnika, svetac ne rađa, nego postaje.
Fra Bariša je uistinu bio velika i blažena duša, miljenik i ljubitelj Isusov i Gospin. Jer se svednevno djelima odazivao Božjem glasu u vlastitoj nutrini, resile su ga krjeposti: ljubavi, dobrote, skromna i jednostavna života, zdrave poniznosti, zdušne pobožnosti, ćutnje za pravednost, pune predanosti Bogu svevidećem, blagosti i strpljivosti. Vlastitim primjerom je svijetlio drugima, jer mu je srce bilo čisto. U knjigi „Nasljedij Krista“ stoga lijepo piše: „Iz čista srca proizilazi plod čestita života.“. U skladu s rečenim, zorno je isto tako da slan izvor nikada ne daje slatku vodu.
Kao dosljedan Kristov svećenik, ostao je u duhovnom životu postojan, kao kula sazdana na stijeni. Duhovne je oči mogao stalno držati otvorenima, dušu postojanom te srce neokaljano unutarnjim nemirima, jer je ispravno shvatio te posve prihvatio Isusove riječi iz najpoznatije svjetske duhovne knjige poslije Biblije, „Nasljeduj Krista“, koje glase: „Kao što je Otac ljubio mene, tako i ja vas ljubim – rekao sam svojim dragim učenicima, koje dakako nisam poslao za velike vremenite radosti, nego za velike borbe, ne za časti, nego za prezir, ne za odmor nego za trud, ne za počinak nego da donesu obilan plod u strpljivosti. Sinko moj, upamti ove riječi!“
Fra Bariša je o ljudima, pomažući im svakodnevno, govorio samo dobro. Čovjek je za nj bio slika i dijete Božje. Ni grješnik za fra Barišu nije bio nečovjek. Stoga je za grješnike molio, a nije ih ocrnjivao poimenično. Jednako je postupao i kao odgojitelj mladih fratara, koje je uvijek nasamo upozoravao, da poprave ono što nije dobro. Vlastitim postupcima potvrđivao je poučne rieči iz knjige „Nasljeduj Krista“: „Bog je tako uredio da se učimo nositi breme jedan drugoga, jer nitko nije bez pogreške, nitko bez bremena; nitko nije sam sebi dostatan, nitko sam sebi dosta mudar: nego moramo snositi jedan drugoga, jedan drugoga tješiti i isto tako pomagati, poučavati i opominjati.“
Kao evanđeoski svećenik i redovnik, blistao je bogoljubljem, čovjekoljubljem, rodoljubljem i domoljubljem. Znao je da voljeti čovjeka znači voljeti Boga! Stoga je dragovoljno trošio sebe za dobro i spasenje drugih ljudi – satima danomice klečeći pred Svetohraništem u hladnoj crkvi i čineći drugu pokoru. U njegovu su srcu plodno tlo našle pobudne misli iz knjige „Nasljeduj Krista“, koje glase: „Bez ljubavi izvanjsko djelo ne koristi ništa, a što god činimo iz ljubavi, (…) sve biva plodonosno.“
Fra Barišine molitve nisu bile uzaludne…
Fra Bariša je bio svećenik, koji je ljubio svoga Boga, Isusa Krista, iznad svega. Plamtio je i izgarao od ljubavi prema Bogu. Upravo mu je ta stožerna ljubav prema Bogu, davala snagu da se istom tom istinskom, čistom, nesebičnom ljubavlju okrene prema konkretnom čovjeku Duboko u vlastitu dušu, ali i svakodnevni život – fra Bariša je usadio čistu istinu iz knjige „Nasljeduj Krista“: „Tko hoće potpuno i od srca razumjeti riječi Kristove, taj mora nastojati da cijeli svoj život prilagodi njegovu životu.“
Fra Bariša je bio veliki štovatelj Gospin, kao Majke Božje, Majke Crkve i Majke svih ljudi. Bogu na slavu, a Gospi u čast – stoga je u Seonici sagradio crkvu. Ne isključujem mogućnost da je upravo njegovo iskreno čašćenje Blažene Djevice Marije omogućilo pohod Neba Međugorju, kroz brojna obraćenja tvrdokornih grješnika u rečenom svetištu, u proteklim desetljećima.
U ozračju čvrste vjere, stalne nade i velike ljubavi, fra Bariša je cijeli život bio ponizni molitelj. Stoga je dragi Bog čudesno uslišavao njegove molitve. Znao je moliti s osobitim žarom srca, pa mu stoga nikad moliti nije bilo teško. Dapače, molitva je za nj bila istinska radost, bolje reći radosno sjedinjenje s najvećim prijateljem Isusom Kristom, koji jedini može čovjeku otvoriti duhovne oči, da pravilno uredi sebe i pri tomu pomogne ljudima oko sebe. Fra Bariša je čitava sebe upravljao Bogu, kao svomu najvećemu dobru, prvom i posljednjem cilju, te je stoga primao, uz nebeske milosti, uslišanje vlastitih molitava, po riječima Isusovim iz knjige „Nasljeduj Krista“: „Od mene malen i velik, siromah i bogataš, kao iz živog izvora, crpu vodu živu; i koji mi rado i drage volje služi, primit će milost za milost.“
Duhovnu snagu za dosljednu čestitost i strpljivo nošenje životnih križeva fra Bariši je davao živi Krist, kojega je svakodnevno primao pod prilikama kruha i vina, ali i častio zahvalnim molitvama, klečeći pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Fra Bariši, kao osobi posve otvorenoj volji voljenoga Boga i suosjećatelju s potrebitima, molitve nisu bile uzaludne te su polučile: brojne vremenite pomoći vjernicima, tjelesna i duševna ozdravljena bolesnih i opsjednutih osoba, te obraćenja velikoga broja ljudi.
Zaključno slovo
Umjesto sažetka do sada rečenoga, čini mi se uputnijim, da u kratkim crtama, iako nesveobuhvatno – zbog prostorne ograničenosti, u završnoj riječi ovog prikaza, pokušam odgovoriti na ključno pitanje, koje glasi: Što bi fra Bariša, kao osoba uzorna, čestita i sveta života i prvotno nasljedovatelj Kristov, imao poručiti konkretno čovjeku kršćaninu danas?
Ponajprije bi nas fra Bariša, držim, upozorio da, kao vjernici, ne budemo malovjerni. Potom bi nam kazao da današnjem čovjeku na putu do Boga stoje prepreke suvremenih lažnih bogova: nerazborite utrke za ovozemnom slavom i prestižem pod svaku cijenu, svenazočnih neetičkih sadržaja i poruka u raznim medijima, nepoštena stjecanja bogatstva, traženja navodne sreće na čisto materijalističkoj razini i dobrohotno bi nas upozorio da u idolima čovjek nikad nije i ne će pronaći spokoj srca, mir duše, unutarnje zadovoljstvo, ukratko rečeno – vlastito duhovno zdravlje.
Obitelji bi pozvao da se vrate zajedničkoj svakodnevnoj molitvi krunice i molitve za duše u čistilištu. Majke bi pozvao da se ne boje rađati djecu, a očeve da ne ozlojeđuju sinove svoje, tražeći od njih čestitost, iako uzorno ne žive.
Sveti redovnik fra Bariša pozvao bi nas da se ne bojimo u životu plemenite žrtve i marljiva rada, jer su dragovoljna pokora i post blagoslovne životne staze, to jest naputio bi nas da se do duhovnih zvijezda ne može doći zaobilaženjem trnja i prihvaćanjem naopake životne filozofije, sadržane u pogubnom relativiziranju vrjednota.
Fra Bariša bi nas pozvao i na skromnost, tu sestru staloženih duša, to jest da ne trčimo kroz život, kao muhe bez glave, i tako se, ne daj Bože, izgubimo za život poslije života. Stoga bi nas pozvao da se iz suvremene životne vreve svakodnevno povučemo u tišinu, na samotno mjesto, gdje se u skrušenoj molitvi pronalazi Božji mir.
Upozorio bi na fra Bariša, danas, da ne živimo vjeru farizejski, obdržavajući obrede, a djelujući nekršćanski. Pozvao bi nas sve na temeljito ispitivanje savjesti, koje bi svakom od nas pokazalo koliko u nama ima nevjernog Tome, zatajivača Petra ili perača ruku Pilata.
Pojedine hrvatske javne djelatnike upozorio bi da domoljublje nije kad se lijevom rukom krade, a desnicom udara u hrvatske prsi… Neke hrvatske gospodarstvenike fra Bariša bi upozorio da rodoljublje nije dodatno bogaćenje na leđima radnika, koji moraju raditi i nedjeljom.