Velečasni Ivan Golub o mudrosti srca

pexels

Mudrost i znanje nije isto, iako ljudi katkad to ne luče dovoljno. Znanje je obaviještenost, a mudrost je sud. Široko znanje je široka obaviještenost o jednoj ili o više stvari. Mudrost je dubok i obuhvatan sud o stvarnosti.

“Mudro će se srce teško dati upreći u kola nadmetanja i gorčiti sebi i drugome život pokazujući se stalno nadmoćnim nad ovim ili onim. Mudar ne pati od poredbi “Ja sam viši”, “Ja sam niži”, već zna za jedno “Ja sam ja”. I nastoji da se taj “ja” rascvate u svim mogućnostima.

Mudro srce više se trudi oko toga da čovjek bude što više čovjek, nego da ima što više predmeta. Ono se više oslanja na sebe nego na stvari; ulaže više na to da sebe razvije, nego da za sebe steče.

Mudar razumije da davati znači zapravo dobivati. On razdaje svoje i sebe znajući da time ništa ne gubi. On razumije paradoksalnu riječ Isusovu:”Blaženije je davati nego primati”, riječ koja za današnje uši neuvjerljivo zvuči.”)

Mudrost i znanje nije isto, iako ljudi katkad to ne luče dovoljno. Znanje je obaviještenost, a mudrost je sud. Široko znanje je široka obaviještenost o jednoj ili o više stvari. Mudrost je dubok i obuhvatan sud o stvarnosti.

Tko nije sreo čovjeka krcata obavještenjima, živi leksikon znanja, ali koji nema zrela suda ni o sebi, ni o onome oko sebe. A isto tako smo zacijelo naišli na čovjeka koji nije potrošio godine “glancajući” školske klupe, niti izgubio oči čitajući omašne sveske, ali koji tako dobro prosuđuje zbivanja , zamršena stanja te pruža dragocjene savjete. Sami znanstveni naslovi nisu znak mudrosti, kao što ni oskudno znanje ne znači i oskudnu mudrost.

Netko je rekao – i ne bez temelja – : Najgora je školovana budala. Doista, znanje bez suda, bez pronicanja u sveukupnost zbilje, zatvoren u samo sebe, popraćeno umišljenošću može biti kobno. Pavao je rekao da znanje nadimlje. U doslovnom smislu nadimlje. Ta ono je količina obavještenja! Ako tu nema zdrava suda, ono zaista nadimlje. Ako je popraćeno mudrošću, tada ne nadimlje. Mudrac (Sokrat) koji je puno znao, ali je znao i da još puno više ne zna, rekao je: ” Znam da ništa ne znam”. Ako je školovana budala ono najgore, onda je školovan mudrac nešto ponajbolje.

Pustimo po strani poredbu znanje – mudrost i zadržimo se na samoj mudrosti. Tko je zapravo mudar? Na to pitanje nije lako načelno odgovoriti. U konkretnu životu se lakše odgovara. Prije ćemo prstom pokazati na čovjeka i reći da je mudar, nego li iskazati u čemu je mudar. Ipak, mudrost je svezana sa zrelošću prosuđivanja. A zrelo suditi znači prosuđivati ne u isječku nego u sveukupnosti, ne samo u danas nego i u sutra, prekosutra i u vječnosti. Jedan si je svetac, sudeći o stvarima, stalno ponavljao: ” Što to znači za vječnost – Quid hoc ad aeternitatem?”. Mudrost pojedinosti života sagledava na pozadinu širokih obzora. Mudrost ništa ne čupa iz konteksta, već sve gleda u kontekstu zbilje. Mudrost vodi računa o cjelini, ona je dalekovidna. Ona zna koješta pregrjeti sadam da bi više toga zadobila suta. Mudrost se odriče prividno najboljega da bi postigla stvarno dobro.

Znam jednog izrazitog mudrog čovjeka vezanog po dužnosti uz delikatan rad s ljudima. Njegov je stav: spremno gubiti na kratke pruge da bi dobio na dugačke. Ne da se izazavati od sitnica, makar kako se zadijevale za njegovu kožu. Ne ratuje s muhama, i ne rasipa snage na spletke, silne osvete i odmazde. Izazovi koji bi drugoga bacili iz vlastite kože zna nadmoćno otkloniti, uvjeren da oni, gledani u sveukupnosti, ne zavređuju da se čovjek zbog njih grize.

Čovjek bi lako pomislio da je mudrost isključivo stvar uma. Biblija govori o mudrosti srca. A jedan mislilac(Pascal) reče: “Postoje razlozi srca koje razum ne razumije”. Mudrost nije samo um, ona je i srce; mudrost nije samo umovanje ona je i naslućivanje; mudrost ne proizilazi samo iz mišljenja nego i iz osjećanja. Rekao bih pače: mudrost je više na strani slutnje nego na strani refleksije. A krila slutnje su brža od krila poznavanja. Mudar čovjek poklanja sluh slutnji. Tu negdje i leži mudrost srca.

Mjerila mudrosti srca znaju odudarati od ustaljenih mjerila. Desit će se da u danom slučaju mudro srce odbije visoke službe i položaje, na koje se ljudi inače žure, da ne kažem guraju, i to ne čini iz skromnosti nego iz radosti, ne kao žrtvu nego kao pjesmu.

Mudro će se srce teško dati upreći u kola nadmetanja i gorčiti sebi i drugome život pokazujući se stalno nadmoćnim nad ovim ili onim. Mudar ne pati od poredbi “Ja sam viši”, “Ja sam niži”, već zna za jedno “Ja sam ja”. I nastoji da se taj “ja” rascvate u svim mogućnostima.

Mudro srce više se trudi oko toga da čovjek bude što više čovjek, nego da ima što više predmeta. Ono se više oslanja na sebe nego na stvari; ulaže više na to da sebe razvije, nego da za sebe steče.

Mudar razumije da davati znači zapravo dobivati. On razdaje svoje i sebe znajući da time ništa ne gubi. On razumije paradoksalnu riječ Isusovu:”Blaženije je davati nego primati”, riječ koja za današnje uši neuvjerljivo zvuči.

Mudro srce zna da jedno ćaskanje s prijateljima znade vrijediti više nego blistavo predavanje, da su pravi istinski susreti ponajljepše što Nebo daje zemlji. A naći prijatelja je više nego dobiti zgoditak na lutriji. I drugome pomoći nositi križ, tegobe života, često znade značiti više nego nositi visoke naslove i priznanja. Mudro srce cijeni Descartesovu riječ: ” Mislim, dakle jesam”, ili Vittozovu:” Osjećam, dakle jesam”. Ono zna da je razum svijetiljka na stazi, ali zna i to da je osjećaj toplina koja obagrijeva staze. Mudar ne guši ni osjećaje ni razum, nego održava ravnovjesje uma i srca.

Mnogi su mnogo razmišljali o mudrosti. Jedva da je tko tako znalački i toliko sržno izrekao po čemu se zapravo prepoznaje mudost kao Michel de Montaigne. Povučeni mislilac i vrsni opažatelj svakog pomaka u ljudskoj duši, zapisao je gotovo pre četiri stotine godina: “Najizrazitiji znak mudrosti jest trajna radost”.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI