Sveti Ignacije potomak je španjolske plemićke obitelji, rođen 1491. godine u dvorcu Loyola nadaleko od Tuluza u Baskiji. Do 26. godine života bio je kao plemić na kraljevskom dvoru, a onda se latio mača i tri se godine hrabro borio u vojsci cara Karla V. kao časnik.
Bio je izuzetno hrabar i spretan, ali i častohlepan. Kod opsade grada Pamplone 1521. godine teško je ranjen u nogu pa se morao podvrgnuti teškoj operaciji, s malo nade da će opet biti sposoban za časničku službu. Kako je tjednima ležao u bolesničkom krevetu, tražio je da mu daju zabavnih knjiga za čitanje.
U bolnici su mu za čitanje dali pobožne knjige „Život svetaca“ i „Život Isusov“. Čitao ih zbog toga što nije imao drugih knjiga za čitanje. Što ih je više čitao, to ga je više privlačila takva literatura. Postao je duhovno spreman za obraćenje.
Poslije nekog vremena kleknuo je pred sliku Majke Božje i zavjetovao se da će služiti samo Isusu. Nakon što se oporavio od operacije noge, otišao je u samostan Montserat, obavio životnu ispovijed i zavjetovao se da će život provesti u celibatu. Povukao se u neku špilju i desetak godina živio pokorničkim životom. Iz toga je razdoblja poznata njegova knjiga „Duhovne vježbe“. Od svjetovnog viteza postao je Kristov vitez, a kasnije, 1534., utemeljitelj „Družbe Isusove“.
Ignacijevska duhovnost
Ad maiorem Dei gloriam, skraćeno AMDG, latinski je izraz koji se na hrvatski prevodi „Na veću slavu Božju“. To je geslo više organizacija u Katoličkoj crkvi, ali se tradicionalno povezuje s Družbom Isusovom. Duži latinski izraz je „Omnia ad maiorem Dei gloriam“ (OAMDG), ( hrvatski prijevod: „Sve na veću slavu Božju!“) Taj izričaj sažima jedno od osnovnih načela duhovnosti Ignacija Lojolskoga, utemeljitelja Družbe Isusove, prema kojemu je čovjek na svijetu stvoren i živi s uzvišenom zadaćom da Boga hvali. I u tome je dužan ići uvijek dalje, duhovno napredovati, ostavljajući grješne požude, ne
tražeći vlastitu slavu i otkrivajući Boga, koji je uvijek veći.
Načela ignacijevske duhovnosti
1. Ad maiorem Dei gloriam – Sve na veću slavu Božju: Životom i djelima očituj slavu Božju.
2. Magis – Više: Teži za najboljim kako bi postigao bolje i više.
3. Tantum quantum – Toliko koliko: Daj mjesta samo onome što te vodi svrsi zbog koje si stvoren.
4. Discernere – Razlikovanje: Stvari shvaćaj iznutra. Ne zadržavaj se na formi.
5. De duobus vexillis – Dvije zastave: Odabiri što je Božje, makar to bilo teže.
6. Agere contra – Djeluj suprotno: Uvijek čini ono što te čini boljim.
7. Indifferentia – Raspoloživost: Sloboda duha prema svemu stvorenom.
8. Contemplatio ad amorem – Kontemplacija o ljubavi: Neka ti srce uvijek gori ljubavlju prema
Bogu.
Isusovci u Hrvatskoj
U Hrvatsku su isusovci došli još za života svetog Ignacija Lojolskog. Prvi Hrvat isusovac je Toma Zdelarić, koji je stupio u isusovce 1554. U hrvatskim gradovima isusovci su tijekom hrvatske povijesti otvarali svoje škole i rezidencije u kojima su razvijali svoj uobičajeni apostolat. U Zagreb dolaze 1606., a već sljedeće godine osnivaju gimnaziju.
Promicanje njihova studija filozofije na viši studij bilo je utiranje puta zagrebačkom sveučilištu. U Rijeci otvaraju gimnaziju 1627., u Varaždinu 1636., u
Dubrovniku počinju graditi kolegij 1662., a sagradili su i crkvu sv. Ignacija 1725. godine, u Osijek stižu 1687., u Petrovaradin 1693. i Požegu 1698., a u Split 1722. godine. Hrvatski isusovci imaju vlastitu redovničku pokrajinu, koja se naziva Hrvatska pokrajina Družbe Isusove. Ova redovnička pokrajina teritorijalno zahvaća područja više državâ, te se, osim Hrvatske i Bosne i Hercegovine, proteže i na Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju, Kosovo i Bugarsku. Sjedište joj je u Zagrebu, Palmotićeva 31. Trenutno broji oko 160 članova.
Najpoznatiji hrvatski isusovci:
Ruđer Bošković, jedan od najvećih europskih znanstvenika.
Ardelio della Bella, talijanski isusovac koji je djelovao u Hrvatskoj, propovjednik, misionar,
znanstvenik, pisac, leksikograf, autor jednog od najstarijih hrv. Rječnika.
Izidor Bistrović, isusovački novak, ubijen na odsluženju vojnog roka u JNA.
Ivan Fuček, teolog i sveučilišni profesor.
Juraj Habdelić, hrvatski književnik i jezikoslovac.
Vladimir Horvat, hrvatski filolog.
Bartol Kašić, pisac prve hrvatske gramatike.
Jakov Mikalja, autor hrvatsko-talijansko-latinskog rječnika.
Antun Kanižlić, hrvatski književnik.
Ferdinand Konščak, misionar, poznati istraživač Kalifornije, kartograf, geolog, matematičar,
prirodoslovac, astronom, graditelj.
Ivan Koprek, filozof i sveučilišni nastavnik.
Rajmund Kunić, hrvatski jezikoslovac, pisac i prevoditelj sa starogrčkog i latinskog.
Franjo Ksaver Pejačević, povjesničar i pedagog.
Petar Perica, pjesnik, ubili ga partizani na otočiću Daksi zajedno s ovećom skupinom uglednih Dubrovčana 25. listopada 1944., odmah pada pada grada Dubrovnika u njihove ruke.
Valentin Pozaić, pomoćni biskup zagrebački.
Ignacije Szentmartony, prvi hrvatski istraživač Amazonije, misionar, matematičar, astronom.
Mijo Škvorc, bivši zagrebački pomoćni biskup.
Ivan Luka Zuzorić, povjesničar i astronom.
Stjepan Krizin Sakač, povjesničar i iranist.
Stjepan Glavač, kartograf.
Antun Cvek, „dobri duh Zagreba& humanitarac, dobitnik nagrade Ponos Hrvatske
Tonči Trstenjak, sveučilišni profesor, novinar na HRT-u.
Marijan Gajšak, kipar i slikar.
Stjepan Šimeta, hrv. Pjesnik.
Petar Galauner, visok crkveni dužnosnik, regionalni asistent Slavenske asistencije u generalnoj kuriji Družbe Isusove u Rimu.
Ante Alfirević, svećenik, kulturni djelatnik, filozof, bogoslov, promicatelj zadrugarstva, katoličkog nakladništva, katolički novinar, pravaš, vođa Hrvatskog katoličkog pokreta.
Od misionara je najpoznatiji Ante Gabrić, a poznat je i Ivan Cindori.
Danas u Zagrebu isusovci vode Filozofski fakultet Družbe Isusove, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, koji je podružnica Papinskoga sveučilišta Gregoriana i odjel za kršćanski nazor. Sve do nedavno bili su odgovorni za Dječačko sjemenište na Šalati i za Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju (1998., a potom ga vode biskupijski svećenici). U Osijeku vode klasičnu gimnaziju. Mnogo hrvatskih isusovaca služi u misijama, radi u izdavačkoj djelatnosti, na TV-u i radiju, na župama i u katehezi. Vode isusovačku službu za izbjeglice, daju duhovne vježbe i vode pučke misije te Zakladu „Biskup
Josip Lang.
Sveci, blaženici i sluge Božji iz njihovih redova su:
Sv. Ignacije Lojolski
Sv. Franjo Ksaverski
Sv. Stanislav Kostka
Sv. Alojzije Gonzaga
Sv. Ivan Berchmans
Sluga Božji Petar Barbarić
13 duhovnih savjeta sv. Ignacija Lojolskog
1. Tko nastoji popraviti druge, a da prije ne popravi samoga sebe, uzalud mu i vrijeme i trud.
2. Ako se ljubavi i finoći ne pridruži istina, onda one prestaju biti ljubav i finoća pa su samo obmana i
taština.
3. Opasno je željeti da svi dođu do savršenstva idući istim putem, no još je opasnije nastojati mjeriti
druge svojom mjerom.
4. Ne čini niti govori nikad ništa prije nego promisliš da li se to što kaniš učiniti ili reći sviđa Bogu, je li
to korisno za tebe i za dobro bližnjega.
5. Tko želi učiniti velike stvari za Gospodina, neka se ponajprije čuva oholosti.
6. U dobroj kući stariji treba da žive kao mladi, a mladi kao stari; od prvih se traži oduševljenje
mladih, a od drugih zrelost starijih.
7. Onome tko ima Boga, makar i ništa ne imao, ipak ništa ne manjka.
8. Ako Bog dopušta da mnogo trpiš, imaš dokaz da te želi učiniti velikim svecem.
9. Obično se više pogibelji krije u tome kad netko ne mari za male grijehe negoli kad ne mari za
velike.
10. Onaj tko se želi uspeti do najviših stvari, treba se spustiti do najnižih.
11. Kad opaziš da se na tvoj račun množe klevete, moli Boga da zlo koje ti pripisuju nikad ne
odgovara stvarnosti.
12. Promjena podneblja ne mijenja ćudi; ako nesavršen čovjek ne ostavi sebe, teško će biti bolji
drugdje nego tamo gdje jest.
13. Mnogo se više nauči u pola sata samoće s Bogom nego sa svim onim što nam učeni ljudi moguvdati.
Bahatost čovjeka 21. stoljeća
Biblija i Katolička crkva kažu: „Muško i žensko stvori ih“. A suvremeni čovjek, motiviran iskrivljenim
filozofskim stajalištima, kaže: „Ne postoje samo dva roda, muško i žensko, nego koliko je spolnih
orijentacija, toliko je rodova.“ Za neke, čak 13 rodova. Katolička moralka uči da je čovjek čovjek od začeća do prirodne smrti. A mnoge nekad katoličke zemlje „ustaju“ izglasavanjem zakona i protiv te biblijske, vjerske i moralne postavke, pa kažu – odobrimo i ozakonimo eutanaziju. Čovjek je u svojoj oholosti zagadio zrak, vodu, zemlju. I ne kaje se. Priroda se osvećuje, a on ide dalje u svojoj bahatosti. Bog je stvorio čovjeka ( Adama i Evu – čovječanstvo). A oholice kažu: „Ima nas previše.
Svjetsku populaciju treba smanjiti za 15 – 20 %. Previše je beskorisnih izjelica.“ Ni sjedi li čovjek 21. stoljeća na grani koju sam sebi podrezuje već gotovo jedno stoljeće? Živim za sebe, što me briga za druge. Kakav Bog? Čovjek čini sa svojim životom što hoće. Zašto moraliziraš? Popuješ? Opusti se. Demokracija je. I tako dalje, riječ po riječ. Konačno slutim da čovjek možda sam sebi kopa jamu.
Babilon? Ma gore od Babilona. Nisu pomiješani samo zakoni, jezici, nego moralna žabokrečina postaje sve gušća. Ono čega se pametan čovjek srami postalo je ponos oholu čovjeku 21. stoljeća.
Duhovnost i kontemplacija? Glupost! I tako, promašenim shvaćanjima, normama i izgubljenu čovjeku sveti Ignacije Lojolski poručuje: „Mnogo se više nauči u pola sata samoće s Bogom, nego sa svim onim što nam učeni ljudi mogu dati“. Učeni? Ima li uopće učenih ljudi? Ili je zauvijek nestao i posljednji „homo universale“?
Molitva predanja Isusu sv. Ignacija Lojolskog
Uzmi, Gospodine, i primi svu moju slobodu, moju pamet, moj razum i svu moju volju, sve što imam i što posjedujem; ti si mi to dao, tebi, Gospodine, sve vraćam; sve je tvoje, raspolaži sa svime po svojoj volji; daj mi samo svoju ljubav i milost, i to mi je dosta.