Za tumačenje katoličanstva važne su teološke i kardinalske vrline, odnosno smjernice za zdrav i bolji odnos s Bogom i svim drugim pripadnicima društva.
Postoje tri teološke vrline, a to su vjera, nada i ljubav, i četiri kardinalne u koje spadaju razboritost, pravda, hrabrost i umjerenost te se smatra da su one utemeljene u čovjekovoj prirodi.
Teološke se vrline, vjera, nada i ljubav, smatraju Božjim darovima, sekularnog su značenja, a prvi puta se spominju u biblijskoj knjizi Korinćanima koju je pisao apostol Pavao. Toma Akvinski teološke vrline smatra odrednicom odnosa između čovjeka i Boga, a one su danas temelj modernog katoličanstva.
Vjera
Vjera je zajednički pojam u običnom jeziku, ali za katolike, vjera kao teološka vrlina zauzima posebnu definiciju. Prema katoličkoj enciklopediji, teološka vjera je vrlina „kojom se inteligencija usavršava nadnaravnim svjetlom”. Po ovoj definiciji, vjera uopće nije suprotna razumu ili intelektu, već je prirodni rezultat intelekta koji je pod utjecajem nadnaravne istine koju nam je Bog dao.
Nada
U katoličkom običaju nada ima ulogu vječne zajednice s Bogom u životu poslije smrti. Kratka katolička enciklopedija definira nadu kao „teološku vrlina koja je nadnaravni Božji dar kroz koju će Bog dati vječni život i sredstva za njegovo stjecanje“. U vrlini nade, želja i očekivanja su ujedinjeni, čak i dok se prizna velika teškoća prevladavanja prepreka kako bi se postigla trajna zajednica s Bogom.
Ljubav
Ljubav se smatra najvećom od teološkom vrlinom. Suvremeni ju katolički rječnik definira kao „nadnaravnu vrlinu kojom osoba voli Boga iznad svih stvari za svoje, tj. Božje dobro i voli druge za Božje dobro“. Prava je ljubav čin slobodne volje, ali budući da je ljubav dar Božji, ne možemo u početku steći ovu vrlinu vlastitim djelima. Bog nam prvo mora darovati kao poklon prije nego što ga možemo ostvariti.