Mišja groznica posljednjih tjedana je vruća zdravstvena tema o kojoj mnogi laici zapravo jako malo znaju.
Poznato im je da je na neki način povezana s miševima, ali nije im jasno kako do bolesti dolazi i koje posljedice zaraza nosi.
No, vijest da u Sloveniji znatan porast slučajeva mišje groznice upućuje na epidemiju te bolesti i u Hrvatskoj, malo nas je ipak natjerala da provjerimo o kakvoj se bolesti radi.
U Sloveniji je do porasta pojavnosti mišje groznice došlo zbog povećane populacije miševa uslijed lanjskog bogatog uroda sjemenskog žira u šumama, ujedno i omiljene hrane glodavaca. S obzirom na to da je vrh sezone mišje groznice krajem lipnja i početkom srpnja, u Sloveniji su posebno oprezni.
Mišja groznica je naziv bolesti koji se u javnosti često koristi za hemoragijsku groznicu s bubrežnim sindromom (HGBS). HGBS je virusna zoonoza, prvenstveno bolest šumskih mišolikih glodavaca poznata kao bolest prirodnih žarišta. Javlja se u određenim geografskim područjima u kojima su nužno zadovoljeni ekološki uvjeti (abiotički – klima, vodeni tokovi, tlo, padaline, uz biotičke – biljne i životinjske zajednice) da bi se uzročnik bolesti mogao trajno održavati na određenom području, objašnjavaju stručnjaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.
Bolest uzrokuju Hantavirusi koji su rasprostranjeni u raznim dijelovima svijeta, kako u Aziji, tako i od sjevera do juga Europe. U Hrvatskoj je bolest stalno prisutna pretežno u kontinentalnim područjima, s različitom učestalošću od godine do godine. Svake se godine bilježe pojedinačni ili sporadični slučajevi, a povremeno se registrira povećan broj oboljelih osoba, kao što je bilo 1995., 2002., 2012., 2014.
U Hrvatskoj su poznata neka prirodna žarišta odnosno enzootska područja u kontinentalnom dijelu, npr. neke šume u Karlovačkoj, Krapinsko-zagorskoj, Koprivničko-križevačkoj, Sisačko-moslavačkoj, Varaždinskoj, Virovitičko-podravskoj županiji, Zagrebu i okolici Zagreba, Medvednici, Gorskom Kotaru i Lici, Slavoniji (Brodsko-posavska, Požeško-slavonska županija), međutim, rasprostranjenost ove zoonoze u Hrvatskoj nije u potpunosti poznata.
Mišoliki glodavci su prirodni rezervoari i prenositelji virusa. Uzročnik prirodno kruži i održava se među mišolikim glodavcima. Kod nas u Hrvatskoj su to riđa voluharica (Clethrionomys glareolus) i žutogrli miš (Apodemus flavicollis), a uz njih u manjoj mjeri i šumski miš (Apodemus sylvaticus), poljski miš (Apodemus agrarius) te livadna voluharica (Microtus agrestis). Ta infekcija za njih nije opasna, no čini ih rezervoarima virusa kojeg izlučuju u okolinu, najviše mokraćom i izmetom. Ušavši u njihov svijet odnosno područje tzv. prirodnog žarišta, ljudi se, srećom u pravilu rijetko, u određenim okolnostima mogu zaraziti i razboljeti.
Čovjek se može zaraziti izravnim ili posrednim kontaktom s izlučevinama (mokraća, izmet ili slina) zaraženih glodavaca, udisanjem aerosola ili prašine koja sadrži uzročnike; unosom uzročnika iz izlučevina zaraženih glodavaca kroz oštećenu kožu ili sluznicu oka, nosa i usta onečišćenim rukama; kontaminiranom ili zagađenom vodom ili hranom (kao npr. neoprani šumski plodovi); neposrednim kontaktom sa zaraženim glodavcima. Bolest se najčešće ne prenosi s čovjeka na čovjeka. Mišja groznica je vezana uz izravan ili posredan dodir s divljim mišolikim glodavcima i njihovim izlučevinama, a do nešto češćeg obolijevanja ljudi obično dolazi u godinama velike brojnosti malih glodavaca (tzv. “mišje godine”). Na njihovu brojnost mogu utjecati razni promjenjivi ekološki čimbenici pa se često ne može u potpunosti objasniti ni prognozirati. Poznato je da obilje hrane pogoduje većem broju, dok dugotrajne zimske hladnoće smanjuju broj glodavaca.
Bolest se najčešće manifestira jedan do dva tjedna nakon izlaganja inficiranoj izlučevini glodavca (vrlo rijetko inkubacija može trajati i do osam tjedana) naglim nastupom visoke tjelesne temperature, praćene zimicom i jakom glavoboljom, nakon kojih slijede jaki bolovi u trbuhu i leđima, koji mogu biti praćeni mučninom i povraćanjem, zamućenim vidom te ponekad crvenilom lica i konjunktiva te osipom. Kasniji se simptomi bolesti mogu manifestirati smanjenom količinom izlučivanja urina i razvitkom zatajenja bubrega, ali i naglim padom tlaka, pojavom krvarenja i razvojem stanja šoka.
Na osnovi opisanog se može zaključiti da su osobe koje zbog prirode posla ili rekreativno (šumski radnici, poljoprivrednici, lovci, planinari, izletnici i sl.) dugotrajno i učestalo dolaze u neposredan ili posredan kontakt s malim divljim glodavcima najizloženiji njihovu aerosolu pa mogu biti i najizloženiji ovoj zarazi. Važno je napomenuti da se čovjek može zaraziti i u zatvorenim prostorima u kojima mogu boraviti glodavci i gdje može biti velika koncentracija uzročnika u prašini (podrumske prostorije, garaže, tavani, ostave i dr.) Iako rizik od obolijevanja ljudi postoji, na sreću je razmjerno malen prema proširenosti boravka ljudi u prirodi.
Da biste se zaštitili nemojte sjediti ni ležati izravno na tlu, posebno ne na mjestima gdje su uočeni glodavci ili njihovi tragovi! Tijekom boravka u prirodi čuvajte hranu i piće (u zatvorenim spremnicima) te osobne stvari od dodira s glodavcima i njihovim izlučevinama.
Prije konzumacije jela i pića te uzimanja cigarete dobro operite ruke toplom vodom i sapunom ili koristite antiseptik ili dezinficijens na bazi alkohola. Ne ostavljajte ostatke hrane i druge otpatke u prirodi! Nemojte piti vodu iz neuređenih šumskih izvora i lokava.
Plodove ubrane u prirodi koji se jedu sirovi dobro operite tekućom vodom. Ne dirajte gnijezda glodavaca kao niti uginule glodavce bez rukavica i maske.
Do zaraze mišjom groznicom dolazi unošenjem uzročnika kroz usta putem nečistih ruku, kontaminirane hrane i pića; udisanjem prašine onečišćene izlučevinama zaraženih životinja; izravnim kontaktom putem oštećene kože ili sluznica te ugrizom inficirane životinje. Važno je znati da nema prijenosa bolesti s čovjeka na čovjeka. Da bi se smanjio rizik od zaraze mišjom groznicom, potrebno se pridržavati jednostavnih mjera prevencije koje će naš boravak u prirodi učiniti manje rizičnim.