Esencijalne masne kiseline – magneti za toliko nam potreban kisik!

Bez obzira koliko kisika udišete ili vježbate, ukoliko nemate odgovaraqjuće funkcionalne esencijalne masne kiseline u odgovarjućem navedenom Vam obliku i omjeru, Vaše stanice neće biti u stanju asimilirati dovoljno kisika i u tolikoj mjeri koliko ga je manje, toliko ste bliži raku. Zato je preporuka ‘vezati’ kisik na staničnoj razini prekusorskim esencijalnim masnim kiselinama koje nalazimo u hladno prešanom ulju crnog kima i cameline sative (boljeg, divljeg lana)

Iako smo ovu temu već prošli u jednom od prethodnih brojeva, trebamo je nadopuniti istraživanjem još jednog nobelovca dr. Otte Wartburga. On je otkrio i jasno utvrdio da je primarni uzrok raka nedovoljan ulazak kisika u stanicu (hipoksija). Eksperimentalno je utvrdio da je već 35 postotna inhibicija respiracije kisika dovoljna za izazivanje transformacije staničnog rasta koja onda dovodi do raka. Jednostavno kazano, samo jedna trećina kisika manje u našim stanicama i dobivamo rak.

Nažalost, vježbanje ili šetnja po svježem zraku, tu neće puno pomoći, Dr. Wartburg kaže da kisik jednostavno nije dovoljan, jer do razvoja raka dolazi i u prisutnosti slobodnog plinovitog atmosferskog kisika. Problem je u tome što taj kisik, možda, ne prodire u dovoljnoj količlini u rastuće tjelesne stanice, ili respiratorni apoenzimi rastućih tjelesnih stanica nisu u dovoljnoj mjeri zasićeni kisikom. Čovjek dnevno udahne 17.000 puta i sigurno je da pritom udahne sasvim dovoljno kisika. Problem, očito, leži negdje drugdje.

Tijelo zahtjeva posebne masti koje pored ostalih važnih funkcija omogućuju da dovoljno kisika stigne do stanica kroz stanične membrane. Te esencjalne masne kiseline (EMK) moraju se svakodnevno unositi u organizam hranom ili određenim uljima jer ih naše tijelo ne može samo proizvesti. Postoje dva “matična” prekusorska oblika esencijalnih masnih kiselina koje našem tijelu omogućuju da iz njih proizvede sve što mu je potrebno, razne derivate EMK-a. To su prekusorska omega 3 ili alfa linolenska kiselina (ALA) i prekusorska omega 6 linolna kiselina ((LA). Važno je znati da su ove prekusorske esencijalne masne kiseline magneti za kisik koji će zahvaljući njima dospjeti do svake stanice našeg organizma.

Upitno komercijalno rafiniranje ulja

Njih praktično nema u “razvikanom” maslinovom ulju koje obiluje omegom 9, koju tijelo ionako samo stvara u dovoljnoj količini, a višak ove oleinske kiseline, zapravo, narušava tanku ravnotežu između prekusorske omege 6 i omege 3. Isto vrijedi i za kokosovo ulje, a ni suncokretovo pa ni konopljino ulje nemaju najbolji mogući omjer ovoh masnih kiselina u odnosu od 1 : 2,5 u korist prekusorskih omega 6 kiselina. Pravilan omjer ovih “magneta” za kisik na staničnoj razini naći ćete samo u hladno prešanom ulju crnog kima i cameline sative tzv. boljeg ili divljeg lana koji ne oksidira poput običnog lana i to već nakon 7 dana od proizvodnje, a ne otvaranja bočice.

Čak i da je ulje običnog lana uskladišteno u staklenku pomoću dušika ili još bolje argona, morate je potrošiti u 3 dana nakon otvaranja, jer nakon toga ovo ulje, ne da ne pomaže u borbi protiv raka, nego je čak štetno. Nije rješenje ni u ribljem ulju u kapsulama jer sadrži velike količine derivata omege 3, a nama je prema mišljenju profesora Peskina, potrebno da se većina prekusorskih omega 3 i 6 masnih kiselina nađe u neprerađenom – prekusorskom obliku u staničnim membranama i tkivima. Problem je što komercijalna prerada hrane i rafiniranje ulja uništavaju ove prekusorske oblike esencijalnih omega kiselina.

Zato, kao zaključak, bez obzira koliko kisika udišete ili vježbate, ukoliko nemate odgovaraqjuće funkcionalne esencijalne masne kiseline u odgovarjućem navedenom Vam obliku i omjeru, Vaše stanice neće biti u stanju asimilirati dovoljno kisika i u tolikoj mjeri koliko ga je manje, toliko ste bliži raku. Zato je preporuka “vezati” kisik na staničnoj razini prekusorskim esencijalnim masnim kiselinama koje nalazimo u hladno prešanom ulju crnog kima i cameline sative (boljeg, divljeg lana).

Dvostruki nobelovac, Linus Paulling, jednom je izjavio da ćemo svi mi, ako budemo dovoljno dugo živjeli, oboljeti od neke kancerogene bolesti. Od teških bolesti, nažalost, oboljevaju i mladi ljudi, pa i djeca. Uz genetiku, za to su krivi slobodni radikali koji nastaju oksidacijom pri samom disanju, po dr. Wartburgu, još jednom nobelovcu, kriva je zakiseljenost organizma, po dr. Beardu za neke hormonalno uvjetovane tumore krive su tzv. trofoblastne stanice. Kronične, tihe, podmukle upale poput gastritisa, kolitisa, i drugih “itisa”, također dprinose razvoju prvo autoimunih bolesti, a kasnije i onog najgoreg.

Svaka naša stanica obavijena je lipidnom opnom koja se izgrađuje od višestruko nezasićenih masnih kiselina, prije svega alfa linolenske i linolne koje su ujedno i esencijalne masne kiseline. Ako je ove prve premalo, a ove druge previše što je, nažalost, čest slučaj, nastaju upalni procesi I lipidne opne preko kojih stanice komuniciraju međusobno se sve manje “razumiju”, a onda se jedne dijele na jedan a druge na drugi način pa to na kraju postaje fatalno.

Prva crta obrane protiv oksidativnog stresa i slobodnih radikala su, naravno, antioksidansi.

Najpoznatiji antioksidans je sigurno vitamin C. Imate ga u većim količinama u limunu, grejpu, narančama, mandarinama, paprici, peršinu… u svakom slučaju, ovo je vitamin bez kojeg se ne može. Doza od 6O mg dnevno kojau je dugo preporučivala svjetska zdravstvena organizacija odavno se smatra nedovoljnom i zato nije čudno što je na tržištu sve više sintetičkih vitamina u dozama i do 1000 mg. Iako nisam pristalica sintetičkih vitamina, često je ljudima koji su izloženi oksidacijskom stresu, potrebna i ovakva nadopuna, jer ga iz prirodnih pripravaka jednostavno ne možemo dovoljno uzeti. Ovo posebno vrijedi za pušače i starije ljude kod kojih he već prisutan tzv. pad antioksidacijskog potencijala. Ni sa čim, naravno, nije dobro pretjerivati, pa ni sa natioksidansima, ali kad je riječ o vitaminu C, uvijek se sjetim dvostrukog nobelopvca dr. Linusa Paulinga koji je izjavljivao da je uzimao i 2000 mg C vitamina dnevno. Doživio je 96 godina i dobio dvije nobelove nagrade. Osobno mislim da je bio u pravu.

Da bi pak naš antioksidativni potencijal bio savršen, a jedino takav nam može pomoći, trebaju nam vitamin A, C, E, željezo, bakar, selen i još puno drugih nutrienata, a problem je u tome što su nam potrebni baš svi. Ipak navešćemo pet najvažnijih i njihove prirodne izvore:

Osim konvencijalnih, i alternativne metode

Alfa lipoična masna kiselina izolirana je tek 1951. godine iz goveđe jetre i prvo je smatrana vitaminom. Danas se smatra idealnim antioksidansom jer ima sve njegove idealne odlike. (Packer drugi autori). Lako neutralizira slobodne rakikale, kelira teške metale, te stupa u reakciju s ostalim antioksidansima i regenerira ih. Zbog toga alfa lipoičnu kiselinu nazivaju “antioksidansom nad antioksidansima”. Isto bi se, doduše, moglo reći i za glutation koji stvara naša jetra i čiju razinu podižemo uzimanjem silimarina, ali i za konjugiranu linolnu masnu kiselinu tzv. omegu 5 koju nalazimo prije svega u sjemenkama nara.

Alfa lipoična kiselina također pokazuje antimutagenu i antikancerogenu aktivnost. Važno je reći i to da ova masna kiselina potiče iskorištavanje glukoze u mišićima, te njezino pretvaranje u energiju. Pri svemu tome ona sprječava oštećenje živaca i bubrega kod dijabetičara. Zato je možemo smatrati i karikom koja nedostaje u borbi s dijabetesom (naravno, uz ulje crnog kima, silimarin i piskavicu). Pokazala se dobrom u liječenju mnogih bolesti oka, poput glaukoma i katarakte, i to tako da uništava različite vrste slobodnih radikala koji imaju potencijal napraviti veliku štetu u organizmu.

Početkom 90-ih godina u Njemačkoj je odobrena upotreba alfa lipoične kiseline u tretmanu dijabetičke neuropatije, ozbiljnog oštećenja živaca praćenog osjetom utrnulosti, boli i peckanja. Jedan od najboljih izvora je hladno prešaqno ulje sjemenki grožđa.

Konjugirana linolna kiselina (Cla) – poznata je i kao anti age antioksidans, a dobar prirodni izvor je ulje nara ili njegova sjemenka.

Melatonin je antioksidans koji naše tijelo luči dok spavamo, ali samo u potpunom mraku. Dobar izvor je i hladno prešano ulje oraha koje djeluje i protuupalno.

Važan antioksidans je i resveratrol, ima ga također u ulju sjemenki grožđa, a najvažniji je glutation koji stvara naša jetra a u tome joj najbolje pomažemo unosom sirovog granulata sikavice. (ovo je jedini način unošenja značajne količine silimarina od barem 280 mg dnevno, bez kapsule I štertnih otapala.

Kad se već desi ono najgore, uz konvencionalne metode borbe protiv kancera preostaju nam i alternativne metode. Jedna od njih je jačanje našeg limfocitnog sustava, te uništavanje mutiranih stanica artemisininom i organskim željezom.

Macerat slatkog pelina u hladno prešanom ulju crnog kima predstavlja sinergiju dvije biljke koje su između ostalog jaki imunostimulansi, pa se koriste i u borbi protiv najtežih bolesti. Već sam macerator, ulje crnog kima povećava količinu tzv. T- limfocita koji uništavaju mutirane stanice. Dva puta dnevno (ujutro i navečer) treba popiti jednu čajnu žličicu (5 ml). Macerat se koristi pri terapiji za uklanjanje svih mutiranih stanica iz organizma (cisti, melangioma, tumora..) kao i protiv parazita. Pri korištenju kod antitumorske terapije konzumirati veću količinu organskog željeza i C-vitamina.

Bezbrojni slučajevi ozdravljenja

Nova velika nada u liječenju najagresivnijih vrsta karcinoma – artemisinin – u najnovijim se znanstvenim istraživanjima pokazao iznimno djelotvoran kod širokog spektra karcinoma, posebno kod onih najagresivnijih: leukemije, raka crijeva, pluća i dojke, no također pomaže kod melanoma, raka jajnika, tumora na mozgu i karcinoma prostate. Bio-inženjeri, dr. Henry Lai i dr Narendra Singh sa University of Washington su prvi znanstvenici koji su vršili ova istraživanja. Dokazano je naime da stanice karcinoma imaju povećan sadržaj željeza. Artemisinin u dodiru s povećanim dozama željeza kod tih stanica (u koje su znanstvenici prije davanja artemisinina dodali još više željeza) stvara reakciju, odnosno slobodne radikale, gdje se u kratkom roku uništavaju zloćudne stanice – dok zdrave ostaju netaknute.

Bezbrojni su slučajevi ozdravljenja s artemisinom kod životinja koje su bolovale od raznih vrsta karcinoma, no prema znanstvenicima, lijek još nije dovoljno testiran i službeno odobren za liječenje ljudi. Posebno je poznat slučaj testiranja na psu dr. Laia koji je vršio ova ispitivanja. Pas je imao teški rak kostiju koji se nakon tretmana artemisininom nakon samo 5 dana povukao, a ljubimac se potpuno oporavio. Prema nedavnim istraživanjima koja su objavljena u “Life Science”, artemisinin može ubiti 98 posto stanica raka grudi za manje od 16 sati.

Sve zajedno, naši rezultati dokazuju da artemisininovo ometanje E2F1 transkriptivnog faktora posreduje u zaustavljanju staničnog kruga stanica raka grudi i predstavlja kritični transkripcijski put kojim artemisinin kontrolira rast reproduktivnih stanica raka”, kažu u zaključku istraživanja laboratorija za rak Sveučilišta u Kaliforniji.

Željezo se skuplja u kancerogenim stanicama sa posebnim receptorima koje im pomažu u dijeljenju stanica (zvanim “transferrin” receptori). Kancerogene stanice ih imaju u većim količinama, i prema tome, mogu biti ciljane kombinacijom željeza i artemisinina. Dosad je bilo puno eksperimenata koji dokazuju da artemisinin može efikasno ukloniti bolest u prisutnosti željeza. Razlog zašto je artemisinin toliko učinkovit i kod malarije je taj da parazit malarije ne može živjeti u prisutnosti artemisinina – jer je pun željeza. Znanstvenici navode da ako se artemisinin koristi sam, uzrokuje 28-postotno smanjenje stanica raka grudi, ali u kombinaciji sa željezom je najdjelotvorniji.

Kao čaj, tinktura ili oblog, slatki pelin djeluje također: protuupalno, antibakterijski, antigljivično, jača imunitet, pomaže kod probave, štiti jetru, liječi od parazita te pomaže kod kožnih bolesti.

Pažnja: Danas se proizvodi i polu-sintetički artemisinin te onaj iz genetski modificiranog kvasca.

Paralelno s jačanjem limfocitnog sustava, dobro je potaknuti i svoj endokanabinoidni sustav, paralelni imunosustav koji nismo aktivirali od dojenja, jer prve kanabinoide dobivamo iz majčinog mlijeka. Ovdje je bitno naglasiti da se radi o nehalucinogemim kanabinoidima. Najbolji izvor su im ekstrakti iz canabis sative. U svakom slučaju, ljudi imaju kanabinoidne receptore, te endokanabinoide koji im savršeno odgovaraju, no ukoliko oni zakažu tu na djelo stupa marihuana čiji kanabinoidi isto tako savršeno odgovaraju ljudskim kanabinoidnim receptorima, čime se naše zdravlje dovodi u ravnotežu. To je cijela tajna savršenog djelovanja ove najiskoristivije biljke na svijetu – konoplje. Ona je biljni odgovor na ljudski endokanabinoidni sustav, i to ne samo jedan njezin sintetizirani dio, već cjelovita biljka jer više komponenti koje su prisutne u zdravoj hrani i biljkama podupiru jedna drugu u djelovanju, pri čemu dolazi do sinergistički pozitivnog učinka. Usto, komponente biljke mogu biti manje učinkovite ili čak štetne ako se odvoje jedna od druge i izoliraju iz cjeline, ili ako se samo određena komponenta sintetizira.

Priroda djeluje u skladu i s razlogom

Priroda se pobrinula da sve djeluje u skladu i s razlogom, poput ljudi s endokanabinoidnim sustavom i biljaka s kanabinoidima koji im savršeno odgovaraju, a jedino proučavanjem ovog uzajamnog djelovanja može se doći do adekvatnog liječenja gotovo svake bolesti i stanja kod ljudi. Moj mali OPG izradio je pripravak na bazi meda i ekstrakta konoplje, tzv, CBD med. Sastoji se od smole koja je dobivena ekstrakcijom konopljinog cvata (ne cvijeta). Cvat je vrh biljke sa cvjetićima koji su pred zatvaranjem i koji su puni ljekovite smole od koje se alkoholnom ekstrakcijom pri smanjenom tlaku i na temperaturi nižoj od 36 stupnjeva dobiva tzv. ekstrakt vrha konoplje. Nakon ovog postupka, smola se CO2 ekstrakcijom oslobađa rezidua alkohola i stabilizira.

Ovo je važno zato što se na taj način sačuva ljekoviti CBD, pa i klorofil koji zauzima značajni postotak u ovoj smoli, a istodobno se sprječava pretvaranje određenih kiselinskih spojeva u halucinogeni tetra – hidrokanabinol. Baš ovo se događa svima koji u tzv. kućnoj radinosti pokušavaju dobiti ekstrakt cvijeta konoplje. Smola koju mi koristimo dobivena je od cvjetnog vrha konoplje koja spada u vrstu „canabis sativa“, čija je proizvodnja dopuštena u većini europskih država. Ova smola sadrži svega 2 posto THC-a i više od 38 posto CBD – a, a to je i omjer ovih kanabinoida prirodno sadržanih u biljci. Ova se smola sad mješa sa medom i crnim kimom kako bi se dodatno stabilizirala i kako bi se omogućila njena lakša uporaba. U našem medu je 10 g ove smole, 10 g crnog kima, 10 g sikavice,10 g piskavice, 10 g slatkog pelina, 10 g amigdalina i 180 g meda.

U ovom obliku uzimaju se dvije ili tri kavene žličice dnevno, a pripravak je pakiran u staklenu teglicu od 240 g (ne u špricu), i taj gotovi pripravak ima manje od 0,2 posto THC-a, što ga čini praktično legalnim u više europskih država. CBD-a je u njemu 20 puta više. Zahvaljujući medu i crnom kimu zaustavljen je proces prelaska CBD-a u THC, čak i pri neadekvatnom čuvanju ovog pripravka (temperatura do 25 celzijevi stupnjeva). Dvije kavene žličice, odgovaraju jednom zrnu riže čiste smole. Medu su dodani još sikavica, piskavica, crni kim, B 17 i slatki pelin.

Dr. Paul Hornby, magistar biokemije i doktor patologije ovlašten je od kanadskog saveznog odjela odgovornog za poboljšanej zdravlja da legalno analizira konoplju. Autor je brojnih članaka i studija koji se odnose na ovu biljku. Hornby kaže kako kanabidol – CBD, ima bolju medicinsku budućnost od tetrahidrokanabinola THC-a iako oni sinergijski učinkovito djeluju protiv mnogih bolesti. Najveća razlika između THC-a i CBD-a je ta, što je THC psihoaktivan i može dovesti do potencijalno neugodnog, ali ne i fatalnog predoziranja. Taj se učinak ne pojavljuje kod CBD-a. Za kanabidol CBD je klinički dokazano da je snažan antioksidans i antiupalni lijek, te pridonosi olakšavanju bolova s izrazitim smanjenjem anksioznosti. Kanabidol CBD se obično preporuča kao drevni lijek za mentalnu jasnoću, fokus i anksiolitička svojstva, preporučuje se i kod raka (kože, pluća, debelog crijeva). Djeluje protuupalno i antikonvulzivno, tj. protuepileptično.

I na kraju, ali ne manje važno ostaje nam laetril, amigdalin ili tzv B-17 za čije je otkriće 1952., dr. Crebs također dobio nobelovu nagradu, što ipak nije pomoglo da ga službena medicina prihvati. Ovo je spoj dvije glukoze, benzaldehida cijanovodika, koji zahvaljujući enzimu betaglukozidazi uzimaju samo mutirane stanice koje žele glukozu i tako se truju cijanovodikom i nestaju. Zahvaljujući enzimu rodenazi koja je pak više zastupljena u zdravim stanicama one ovaj spoj ne uzimaju, nego još od benzaldehida čine benzojevu kiselinu koja prelaskom u panagičnu kiselinu pomaže organizmu u stvaranju novog hemoglobina, poboljšava probavu djeluje analgetski…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI