IRINA JE DVA PUTA POBIJEDILA RAK! Otkrila u čemu je njena tajna i kako se borila s opakom bolešću

iStock

Kada je imala 24 godina Irina Zikhara iz Minska prvi je put oboljela od raka. U to je doba, kako sama kaže pohađala postdiplomske studije te imala zaručnika, a onda ju je zadesila četvrta faza raka pljuvačne žlijezde. “Nitko nije kriv, nego samo ja. Da sam pravilno rasporedila životne prioritete, odmah bih otišla kod doktora, osjećajući da nešto nije u redu. Da sam otišla na vijeme, uklonili bi tumor i cjelokupno liječenje trajalo bi tri dana, ali sama sebe sam dovela u bezizlazno stanje”, ispričala je u svojem svjedočanstvu ova hrabra žena koja se rasplakala onoga trena kada joj je rečeno da mora ležati u bolnici. ”Nemam ja vremena za ležanje u bolnici, moj život je već isplaniran. Doktor je zaključio da nemam pravu dijagnozu, dao mi karton i poslao me na rengen. Čovjek koji čeka red za rengen rekao mi je: Ne razumijem zašto plačeš? Da je ozbiljna bolest, da imaš neki rak, ne bi ti dali karton u ruke. Automatski otvaram karton bolesti, člitam dijagnozu i gubim svijest. Sjećam se da sam odlazila u šumu, dugo hodala i razmišljala što da kažem majci. Kada sam se vratila u bolnicu, doktor me zagrlio”, prepričava nadalje Irina dodajući da je doktor strahovao od toga da se otišla ubiti. Nakon toga, ipak joj saopćava da boluje od raka. Prema njenim riječima, onkolozi uvijek procjene psihološko stanje pacijenta prije nego mu priopće dijagnozu, a ona pak smatra pozitivnim liječnikovu izravnost budući da pripada onoj skupini ljudi koji traže da saznaju sve detalje bolesti. ”Ja spadam u onu skupinu ljudi koji smatraju da liječnici moraju reći pacijentu dijagnozu, ma kako da ona bila strašna, jer nitko, ni liječnici, pa ni rodbina nemaju pravo upravljati životom druge osobe. Zaručnik nije mogao podnijeti ovaj teret, nije imao hrabrosti reći mi u oči da ne treba bolesnu suprugu, želiuo je da ja odlučim da li želim da budemo zajedno, jer kako napustiti pacijenta koji boluje od raka. Svi bi ga krivili”, ističe Irina koja je prvu bitku ipak preživjela, no nakon dvadeset godina ponovno je oboljela od raka, ali je preživjela i taj drugi napadaj nakon kojega se posvetila radu s pacijentima oboljelima od ove teške bolesti. Kako danas tvrdi, pobijediti rak ne znači samo od njega se oporaviti, to znači promijeniti svoj stav prema životu i razumijevanju.

”Bolest mi je pokazala da trebam raditi samo ono što mi je najvažnije u životu, a ne sve što želim”, kaže Irina koja napominje kako u Bjelorusiji nije postojala grupa u kojoj bi žene oboljele od raka radile s oboljelim pacijentima, pa je ona na sebe preuzela tu ulogu. ”Posljedica liječenja raka su vrlo individualne, njegova osobina je što nema standardnih reakcija, ako vam daju kemoterapiju, nećete nužno ostati bez kose, ali dok ne završite liječenje ne znate što će vas snaći, i tako u svakoj liječenja. Na žalost, naši pacijenti oboljeli od raka najčešće šute”, priča Irina koju su u njenom projektu podržali i liječnici. Prema njoj mnogo pacijenata boji se priznati da boluje od rada, neki pak drže da je ova bolest zarazna. ”Neki vas ne mogu pobledati u oči jer ste za njih već mrtvi. Bilo koja osoba oboljela od raka priznati će vam da su neki prijatelji nakon dijagnoze prestali razgovarati o njima. mediji često pišu i govore o tome koliko je osoba umrlo od raka, a istina je da je ta ista osoba živjela nekoliko desetljeća nakon dijagnoze, nitko to ne želi shvatiti”, poručije Irina koja je ujedno i vjernica, ali se svejedno propitkivala zašto joj je Bog poslao rak. Međutim, s vremenom je spoznala kako joj je Bog poslao i snagu da se bori s njime. ”Kada sam se prvi put razboljela, stalno sam se pitala zašto ja. Sjećam se kirurga koji je mojoj majci i meni rekao da imam samo pet posto šanse da sačuivam vilicu, vjerojatno će je morati ukloniti s karcinomom, sjećam se da sam čula mamu kako se moli, i kad sam se probudola iz narkoze sretan glas kirurga rekao mi je nasmiješi se. Mama mi je kasnije rekla da je znala da će mi spasiti vilicu jer se molila, u podsvjesti je čula glas koji joj je rekao sve će biti u redu. Često čujem  žene kako se žale da su uvijek bile uzorne i vjerne supruge, dobro su odgajale svoju djecu, išle u crkvu i pomagale drugima, a onda im je Bog poslao rak. Ovo je obična ljudska slabost. Nema potrebe da se upoređujete sa drugima, vi ste sami odgovorni za svoj život. Prestanite se pitati zašto”, savjetuje ova žena uz naglasak da svatko na svijetu ima svrhu postojanja koja ne ovisi o tome što će drugi misliti. ljudi se oslobađaju odgovornosti za svoj život, a takva psihologija kada je rak u pitanju ne vodi ka pobjedi.

“Čovjek mora prihvatiti sebe, prestati se sažaljevati i svaki dan svojega života ispunjavati smislom, voditi pozitivne razgovore te uživati u svakom trenutku”, konačni je Irinin zaključak.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI