Prošle su dvije godine otkako je Svjetska zdravstvena organizacija proglasila pandemiju koronavirusa. Svijet se stubokom promijenio, a neke stvari koje smo radili iz navike, morali smo početi raditi svjesno. Tako su se stubokom promijenili i ljudski kontakti, održavali smo razmak, pazili da se ne dodirujemo, stavljali ruku na usta kada smo kašljali ili kihali, a počeli smo i češće prati ruke.
Upravo te sitnice koje smo donedavno, odnosno prije dvije godine, radili onako ovlaš, brzinski, iz pristojnosti, morali smo naučiti raditi kako treba. Upravo tako – naučiti raditi. Osvijestili smo da ne vladamo baš najbolje osnovama higijene pa su se brzinski snimali TV spotovi koji reklamiraju pranje ruke kao korak prema zdravlju. 30 sekundi za naše i vaše zdravlje. Kako se pravilno peru ruke? Zašto je važno prati ruke?
Ubrzo smo shvatili da neke radnje koje se smatraju higijenskim standardom obavljamo iznimno loše i traljavo. Jasno, trebalo je podsjetiti ljude kada se nađu ‘oči u oči’ s virusom kako pravilno prati ruke, ali i zašto je to važno.
Sretan ti rođendan
A upravo je pranje ruku jedna od onih sitnica koje su promijenile medicinu i spasile mnoge živote.
Sjetit ćemo se i prije dvije godine kako su nam TV lica s malih ekrana govorila da ruke treba prati uz pjesmicu “Sretan rođendan”. Iako smo svi ostali zapanjeni, formula je vrlo jednostavna. Onoliko koliko traje pjesmica, toliko dugo trebamo prati ruke.
A do pjesmice “Sretan rođendan” i pranja ruku bio je dug put. Predug, popločan nevjerničkim podbadanjima i izrugivanjem. Kao što je, uostalom, slučaj sa svakom dobrom idejom.
Ignaz Semmelweiss, koji je radio u Bečkoj općoj bolnici, prvi je pokušao osvijestiti važnost pranja ruku. Mađarski doktor primijetio je da majke na odjelu porođaja češće umiru negoli majke na odjelu babinjača. Važno je napomenuti da su odjel porođaja vodili liječnici, dok su odjel babinjača vodile babice, odnosno primalje.
Virusi i bakterije tek su trebali biti otkriveni, a tijekom 1840-ih vodeće mišljenje o uzroku bolesti bila je mijazma – loši mirisi u zraku koji su isparavali iz leševa, kanalizacije ili biljaka. Kako bi otkrili što uzrokuje mijazmu, liječnici su vrijeme provodili pokraj leševa u bolničkim mrtvačnicama, a onda bi se popeli do trudnica i porađali njihovu zdravu djecu, koja bi potom vrlo brzo oboljela. I da nije bilo jednog liječnika koji se slučajno porezao dok je radio na truplu, te potom obolio od iste bolesti od koje je obolijevala novorođenčad, nitko ne bi ni posumnjao da se ključ za rješenje misterija nalazi upravo u – njihovim rukama.
Sammelweiss je predstavio svoju hipotezu kolegama liječnicima i zamolio ih za suradnju. Naime, moguće je, rekao je, da su krivci za često obolijevanje novorođenčadi čestice mrtvaca iz mrtvačnice koje dolaze do djece i žena na rukama liječnika.
Kobni pokušaj
Kako bi testirao svoju hipotezu, Samelweiss je naredio kolegama liječnicima da peru ruke i instrumente u otopini klora za koju se nadao da će riješiti problem mijazme, odnosno smrtonosnog smrada trupala. Prije njegova eksperimenta smrtnost majki bila je visokih 18 posto, smatraju povjesničari, a nakon što je uvedeno pranje ruku, pala je na impozantnih – 1 posto.
Uprkos Sammelweissovu uspjehu i vidljivom dokazu, njegov eksperiment naišao je na otpor kolega liječnika. Naime, liječnici su toliko vjerovali u svoju nedodirljivost da su s prijekorom odbacili mogućnost da oni – uvaženi liječnici – mogu na rukama prenositi viruse i bakterije od kojih majke i djeca umiru. Sammelweissa su izvrgnuli ruglu, zbog čega je izgubio posao, završio u psihijatrijskoj ustanovi i umro sa samo 47 godina.
Jedan od ključnih razloga otpora kolega liječnika prema Sammelweissovoj ideji jest to što je većina liječnika u Beču u 19. stoljeću dolazila iz bogatih građanskih obitelji pa im je ideja da su im ruke prljave bila nezamisliva. Naime, teško su se mirili s činjenicom da bi tako uvaženi i bogati liječnici mogli prenositi bolesti kao običan i prljav puk Beča.
Nažalost, Sammelweiss je skončao kao luđak čije ideje nisu prihvaćene, ali je posijao sjeme dobre ideje, pa se u idućih 40 godina polako, ali sigurno razvijala ideja o higijeni i o tome koliko ona može značiti za naše zdravlje, a u konačnici i za naš život.
Louis Pasteur otkrio je kako ubiti patogene zagrijavanjem, odnosno pasterizaciju, a kolega Robert Koch anthrax bacillus i tako pokrenuo razvoj medicinske bakteriologije.
Promjena prakse
Potaknuti novim otkrićima u medicinskoj znanosti, kirurzi su počeli prati ruke, a pionirski rad britanskog kirurga Jospeha Listera promijenio je medicinu – zauvijek.
Lister je pionir antiseptičke kirurgije koja je uključivala i pranje ruku, a na ideju je došao kada je shvatio da su potrebne iznimne mjere zaštite čovjeka kada se razreže njegov zaštitni sloj – koža. Do 1890-ih i 1900-ih svi su prali ruke, ali ne samo liječnici, nego i pučanstvo. Trend, sada to možemo reći, pranja ruku proširio se na sve slojeve društva, pa iako je bio miljama daleko od ove naše pandemijske stvarnosti, možemo reći da je bio mnogo napredniji nego 50 godina prije. No ni tu nije bio kraj. Naime, iako su se u bolnicama počele prati ruke, godine koje su bile pred našim precima obilovale su ratovima pa je takvu ‘ludu’ ideju trebalo implementirati i u vojnim bolnicama.
Taj potez možemo zahvaliti Florence Nightingale, pionirki sestrinstva, i ulozi koja je imala tijekom Krimskog rata. Naime, iako je i dalje teorija o mijazmi bila dominantna, Florence je intuitivno podigla razinu higijene u mobilnim bolnicama i tako indirektno sačuvala tisuće života samo na bojištu. Nakon povratka u Veliku Britaniju čistoću ruku, ali i tijela, implementirala je i u bolnici te u mnogim kućanstvima. Odjednom je čistoća tijela i kuće postala novi cilj svake majke tadašnjeg vremena.
Na pragu stoljeća, tuberkuloza je bila dominantna bolest, a Robert Koch svojim je radom utjecao na promjenu mišljenja. Naime, do tada se vjerovalo da je tuberkuloza naslijeđena, a on je tvrdio da je nisu naslijedili od svojih starih i bolesnih baka, nego da su one jednostavno zakašljale na ljude oko sebe. Daljnji razvoj medicine ide rapidnom brzinom pa su idućih 20 godina razvijeni i antibiotici i lijekovi koji ubijaju viruse, a pranje ruku se zaista učvrstilo kao temelj dobre higijene.
Tako je pranje ruku nešto što se nauči s godinu ili dvije, a ponavlja se kroz cijeli život.
Porazni podaci
Predpandemijsko pranje ruku nije bilo baš na zavidnim razinama. Prema rezultatima istraživanja iz 2009., koje je proveo American Journal of Infection Control, samo 69 posto žena i tek 43 posto američkih muškaraca pralo je ruke nakon male nužde.
Prije jedenja, a što se smatra kritičnim vremenom za pranje ruku, samo je 10 posto muškaraca i 7 posto žena u Americi izjavilo da pere ruke.
Stoga zapravo i nije čudno što su nas na početku pandemije učili, opet, kako se peru ruke. I ono najvažnije, koliko se dugo trebaju prati. Čini se da zdravo za gotovo uzimamo minimalan trud koji ulažemo u poboljšanje našeg zdravlja, ali i zdravlja onih oko nas. Barem su nas tako upozoravali.
Prema studiji koju je izradio East Tennesee Teaching Hospital, samo 54 posto liječnika s intenzivnog odjela pralo je ruke između posjeta pacijentima, ali je taj postotak bio mnogo veći na pedijatrijskom odjelu intenzivne njege – čak 90 posto.
U jednoj studiji u Školi za ugostiteljstvo na Michigan State Universityju tajnim promatranjem utvrđeno je kako sapun za pranje ruku upotrebljava samo 50 posto muškaraca i 78 posto žena.
Prema statistikama, žene češće peru ruke, i to sapunom. Muškarci u manjoj mjeri peru ruke, a vrlo rijetko sapunom.