Opaki ‘napad’ na bijelu masu središnjeg živčanog sustava!

Wikimedia commons

Nastanak multiple skleroze prate mnogi poremećaji različitog stupnja, od blage ukočenosti i otežanog hodanja, do potpune oduzetosti i sljepoće. To je autoimuna bolest koja prvenstveno „napada“ središnji živčani sustav, pogađa dugačke produžetke stanica neurona, na kojima pojedini dijelovi mijelinske ovojnice upalno reagiraju i propadaju

Multipla skleroza (MS) je kronična upalna bolest središnjeg živčanog sustava (SŽS), što znači da upalna oštećenja mogu zahvatiti veliki i mali mozak, moždano deblo i kralježničku moždinu. MS se javlja u svim životnim dobima, no najčešća je između 18. i 50. godine života. Bolest je nepoznatog uzroka i nepredvidljivog tijeka. Današnje spoznaje i rezultati brojnih istraživanja ukazuju da je multipla skleroza autoimuna bolest koja nastaje djelovanjem čimbenika okoline, ali i utjecajem genetske sklonosti za MS.

Određenog kliničkog simptoma ili nalaza koji bi bio karakterističan samo za multiplu sklerozu nema. Multipla skleroza dijagnosticira se na temelju tipičnih kliničkih simptoma i parakliničkih nalaza. Tipični klinički simptomi koji se javljaju u povremenim vremenski odvojenim relapsima ukazuju na oštećenja različitih dijelova živčanog sustava u različitom vremenu i čine za MS karakterističnu sliku “diseminacije simptoma u vremenu i prostoru”.

Multipla skleroza (MS), (lat. sclerosis multiplex), neurodegenerativno oboljenje i autoimuna bolest koja prvenstveno „napada“ bijelu masu središnjeg živčanog sustava, pogađa dugačke produžetke stanica neurona, na kojima pojedini dijelovi mijelinske ovojnice upalno reagiraju i propadaju. Stoga se multipla skleroza smatra upalnom, demijelinizirajućom bolešću izazvanom imunološkim promjenama nepoznate etiologije. Kad je određeni dio mijelinskog omotača upaljen i oštećen, prenošenje impulsa kroz neurone je poremećeno, usporeno ili isprekidano, zbog čega poruke iz mozga dolaze na „cilj“ sa zakašnjenjem, „greškama“ ili ih uopće nema (izostaju). Bolest je vrlo promjenljivog tijeka, javlja se neurološkim simptomima i znacima i karakteriziraju je česta pogoršanja različitog stupnja, koja se smjenjuju s naglim poboljšanjim kliničke slike (remisija bolesti). Nastanak multiple skleroze prate mnogi poremećaji različitog stupnja, od blage ukočenosti i otežanog hodanja, do potpune oduzetosti i sljepoće. Bolest je nešto češća kod žena nego kod muškaraca (3:2). Multipla skleroza se može pojaviti u svakom životnom dobu. Najčešće javlja između 20. i 40. godine života. Trenutno u svijetu oko 2,5 milijuna ljudi boluje od ove bolesti. Multipla skleroza se obično pojavljuje kod odraslih osoba u tridesetim godinama, ali je njezina pojava moguća i kod djece mlađe od 15 godina. Kod djece, odnos oboljevanja od ove bolesti između spolova može biti 3:1 (tri djevojčice na jednog dječaka). Primarno progresivni podtip bolesti je češći kod oboljelih osoba počev od pedesete godine života. Kao i kod mnogih autoimunih bolesti, postotak oboljelih od multiple skleroze viši je u ženskoj populaciji, s tendencijom rasta. Kod djece, odnos oboljelih među muškarcima i ženama je još izrazitiji (3:1), dok iznad pedesete godine starosti, multipla skleroza zahvaća muškarce i žene podjednako.

Početni uzrok ili uzroci za nastanak MS-a nisu poznati, ali se smatra da patogeneza bolesti podrazumijeva imuno posredovanu inflamatornu demijelinizacju i oštećenje aksona. Demijelinizirajuće bolesti u koje spada i multipla skleroza su ona patološka stanja pri kojima dolazi do oštećenja mijelinske opne koja obavija živčana vlakna u mozgu i kralježničnoj moždini ili na perifernim živcima. Zato je glavni patofiziološki mehanizam u multiploj sklerozi poremećaj strukture mijelinske opne nervne ćelije, i narušavanje neuroloških funkcija u organizmu oboljele osobe. Patohistološki pregled mozga u bolesnika s MS-om pokazuje najznačajnije osobine patološkog procesa. Vrlo slično izolaciji oko električnih žica, mijelinska opna je izgrađena od (20%) proteina i (80%) masti, koje su poznate pod nazivom lipoproteini. Mijelinska opna, osim što ima ulogu zaštite živčanog tkiva, ima i jednu vrlo važnu ulogu omogućavanja vrlo brzog širenja električnog impulsa kroz živčana vlakna. Živčani (električni) impuls širi se živčanim vlaknom koje ima neoštećenu mijelinsku opnu vrlo velikom brzinom što osigurava normalnu funkciju živčanog sustava čovjeka. Značaj mijelinske opne se najbolje može uočiti kod novorođenčadi, gdje zbog nepotpunog razvoja i nedovoljne zrelosti živčanog sustava mnogi živci nemaju zrele mijelinske opne pa su njihovi pokreti nezgrapni, ispunjeni trzajima i primjetnom neusklađenošću.

Kod bolesnika s multiplom sklerozom, živčani sustav greškom uništava mijelinsku opnu aksona, što ima za posljedicu upalu i odvajanje mijelina od aksona, (demijelinizacija).



Ako se demijelinizacija (oštećenje mijelinske opne) odigra u dijelu živčanog sustava koji prenosi informacije između mišića i mozga, tada mogu nastati problemi s pokretljivošću bolesnika. Ako se proces demijelinizacije odvija na živcima koji prenose senzorne informacije mozgu, multiplu sklerozu karakteriziraju poremećaji senzornih funkcija, kao što je vid.

Rani simptomi bolesti

Rani simptomi i znakovi multiple skleroze obično su blagi, zbog kojih oboljela osoba najčešće u početku ne traži medicinsku pomoć niti mišljenje specijalista, a simptomi se povuku, tako da ponekad tek nakon drugog ili nekog od sljedećih napada liječnik od bolesnika saznaje da je pacijent i prije imao tipične početne simptome ove bolesti koji su nestali nakon nekoliko dana. Početni simptomi multiple skleroze često su dupli vid, miješanje crvene i zelene boje ili čak sljepoća na jednom oku. Neobjašnjivi vidni problemi obično se poboljšavaju tek u višim stadijima bolesti.

Kod većine bolesnika s multiplom sklerozom javlja se i slabost mišića u udovima i problemi s koordinacijom i ravnotežom u tijeku bolesti. Umor može biti izazvan fizičkom iscrpljenošću koja se može otkloniti odmaranjem, iako ovaj simptom može poprimiti oblik stalnog umora. Brojni bolesnici imaju simptome kao što su neosjetljivost, svrab kože, trnci, dok drugi mogu osjećati bolove. Teškoće govora, tremor i vrtoglavica često su prisutne tegobe. Oko polovine ljudi s multiplom sklerozom ima kognitivne teškoće poput poremećaja: koncentracije, pažnje, pamćenja, teškoće rasuđivanja i takvi simptomi su često blagi i obično se previđaju i zanemaruju. Depresija koja je povezana s kognitivnim problemima drugo je zajedničko obilježje oboljelih od multiple skleroze. Oko 10% bolesnika pati od težih psiholoških poremećaja. Kod 60% oboljelih toplina može uzrokovati privremeno pogoršanje mnogih simptoma multiple skleroze. U tim slučajevima smanjenje topline uklanja ove probleme. Zbog toga plivanje može biti dobro za ljude s multiplom sklerozom. Simptomi multiple skleroze zavise od lokalizacije promjena i jačine upale mijelinskog omotača neurona. To je razlog zbog čega su simptomi multiple skleroze toliko različiti i zašto ih je teško predvidjeti. Premda mozak i kralježnična moždina imaju velik rezervni kapacitet, mnoga područja upale mijelinskog omotača neće dati nikakve simptome. Na mjestima nestanka mijelinskog omotača nastaju ožiljci koji se nazivaju skleroza, plak ili lezija.
Klinički znakovi i simptomi koji se pojavljuju u multiploj sklerozi mogu uzrokovati poremećaje vida, senzorne poremećaje, poremećaje koordinacije pokreta i ravnoteže, poremećaj mokrenja, defekacije i seksualnih funkcija, intelektualnih funkcija itd. Nikada jedan bolesnik nema sve simptome, a neki se simptomi pojavljuju češće u ranoj fazi bolesti, dok simptomi otežanog kretanja, povećanog tonusa mišića u nogama, smetnje mokrenja i nestabilnost u hodu i stajanju češće nastaju u kasnijoj fazi bolesti.

Uzročnici multiple skleroze doslovno su nepoznati, ali smatra se da se radi o autoimunološkoj bolesti kod koje bijele krvne stanice napadaju mijelinske ovojnice kao strane supstance. Stres i pothranjenost uzrokovana lošom apsorpcijom hrane ili lošom prehranom, često prethode razvoju same bolesti. Neki stručnjaci smatraju da bi još neidentificiran virus ili bakterija mogli imati ulogu u razvoju multiple skleroze. Općenito, veća je vjerojatnost da nedostatan ili poremećen imunitet uzrokuje autoimunološke bolesti, nego da se tijelo iz hira napada vlastite stanice kada je zdravstveno stanje izvrsno, a imunitet jak. Nasljedni faktori također bi mogli pripomoći u razvoju bolesti. Još jedna teorija je da multipla skleroza može nastati zbog intolerancije ili alergije na hranu, a posebno alergija na mliječne proizvode i gluten.

Utjecaj prehrambenih navika

Prehrana može imati znatnu ulogu u razvoju bolesti. To se pretpostavlja iz razloga što je multipla skleroza vrlo učestala u Sjevernoj Americi i Europi, a gotovo nepoznata u zemljama kao što su Japan, Koreja i Kina (također visokoindustrijalizirane zemlje). Konzumacija zasičenih masti (posebno arahidonske masne kiseline iz životinjskih namirnica – omega 6), kolesterola i alkohola učestala u zapadnim zemljama potiče upalno djelovanje i pogoršavaju simptome multiple skleroze. Ljudi u zemljama Azije zapravo konzumiraju znatno manje količine masti nego u Sjevernoj Americi ili Europi. Njihova prehrana je bogata ribom, plodovima mora, sjemenkama, voćnim uljima, esencijalnim masnim kiselinama. Od esencijalnih masnih kiselina najvažnije su omega 3 (riblje ulje i lan) jer imaju inhibitorni učinak kod svih upalnih bolesti. Prehrana bogata biljnim uljima (omega 6 masnim kiselinama) i masnim crvenim mesom (arahidonska kiselina – omega 6) pospješuje upalne procese u organizmu. U Europi manje multiple skleroze ima u mediteranskim zemljama, ali ne i Hrvatskoj. Možemo pojednostavljeno reći da se samo uzak priobalni pojas u Hrvatskoj zdravo hrani, a to se najbolje vidi po učestalosti kardiovaskularnih bolesti i raka u Hrvatskoj pa nam zdrave prehrambene navike dijela zemlje ne pomažu puno u ukupnoj smrtnosti od opakih bolesti. Ukoliko tome pridodamo i nedostatak edukacije stanovništva, vrlo smo loše pozicionirani. (Izvor: www.planetzdravlja.com)

Dijagnoza i liječenje bolesti

Kako bi se dijagnosticirala bolest potrebno je kao prvo, uzeti u obzir kliničku sliku pacijenta, što u većini slučajeva može pomoći liječniku da posumnja kako pacijent boluje od multiple skleroze. Nakon toga, za donošenje konačne dijagnoze, potrebno je pacijenta uputiti u dodatne pretrage. Najčešće pretrage na koje liječnici upućuju pacijente i koje uvelike olakšavaju dijagnosticiranje bolesti su CT (kompjutorska tomografija) i MRI (magnetska rezonancija). Danas je nezaobilazna magnetska rezonanca, budući se njome mogu vizualizirati područja upale i demijelinizacije u mozgu i kralješničkoj moždini, mjeriti njihova veličina i broj, procjenjivati svježina oštećenja.
U liječenju se najčešće koriste kortikosteroidi, koji olakšavaju simptome napada kod pacijenta ali dugotrajna terapija kortikosteroidima može dovesti do drugih komplikacija i utjecati na razvoj drugih bolesti. U nekim slučajevima, osobito kod nemogućnosti liječenja kortikosteroidima, pacijenti se liječe beta-interferonom ili gamaglobulinom. U svakom slučaju uz medikamentnu terapiju neophodna je i fizikalna terapija, koja vođena pod stručnim vodstvom može dovesti do znatnog poboljšanja stanja pacijenta:

⦁ važan je tijek relapsa i remisija – u prvom napadu teško je reći o čemu se radi jer su simptomi iz različitih područja
⦁ pregled likvora nije specifičan – može biti normalan, ali rijetko. Umjereno su povišeni limfociti (20 – 50 st/ml), plazma stanice (patološki nalaz), ukupne bjelančevine su lagano povišene, povišen je imunoglobulin G (IgG) oko 20%. Promjene likvora nalaze se i u remisiji
⦁ elektroforezom se dobiju oligoklonalni nizovi imunoglobulina, više pruga u predjelu Ig
⦁ korištenje evociranih moždanih potencijala pri kojem podražaj s periferije dolazi u mozak usporeno, s latencijom
⦁ CT-om mozga utvrđuju se žarišta demijelinizacije
⦁ MR-om vide se i manje lezije nego na CT-u
⦁ EDSS (Expanded disability Status scale) – KURTZKE-ova skala razine neurološkog oštećenja po funkcionalnim sistemima (FS)

Povijest istraživanja bolesti

Jedan od prvih medicinskih opisa multiple skleroze objavio je William MacKenzie (1791.-1886.), škotski oftalmolog, opisavši slučaj dvadesettrogodišnjeg muškarca kojem je prvi simptom bolesti bio poremećaj vida, a pomoć u Londonu je potražio nakon pojave paralize. Ubrzo su se kod ovog bolesnika razvili i poremećaj govora (dizartrija) i urinarna inkontinencija (nemogućnost zadržavanja mokraće). Svi simptomi bolesti nestali su nakon dva mjeseca, ali su se, znatno pojačani, ubrzo ponovo pojavili. Multiplu sklerozu, kao posebnu bolest, prvi put je 1868. Opisao francuski neurolog Jean-Martin Charcot (1825.-1893.). Patološke nalaze u svojim istraživanjima multiple skleroze Charcot naziva skleroza s plakovima. Tri osnovna simptoma multiple skleroze, koja su poznata pod općim nazivom Charcotov trijas simptoma, su: nistagmus, tremor i „pjevajući“ govor – dizartrija (što nije tipično samo za multiplu sklerozu). Kod ovih bolesnika Charcot je primjetio i promjene u kognitivnim funkcijama opisavši ih kao „značajno slabljenje pamćenja“ i „lagani gubitak ideja“. I drugi stručnjaci prije Charcota opisivali su simptome, ilustrirtali promjene i kliničku sliku multiple skleroze. Najznačajniji među njima su britanski profesor Robert Carswell (1793.-1857.) i francuski profesor anatomske patologije Jean Cruveilhier (1791.-1873.), ali nijedan od njih nije opisao multiplu sklerozu kao zasebnu bolest. Nakon Charcotovog opisa multiple skleroze, posebne slučajeve ove bolesti opisali su još i Eugène Devic (1858.-1930.), Jozsef Balo (1895.-1979.), Paul Ferdinand Schilder (1886.-1940.) i Otto Marburg (1874.-1948.).
Facebook Comments

Loading...
DIJELI