Plakanje je siguran, zdrav, opuštajući olakšavajući ventil za snažne osjećaje, koji bi se inače opasno nagomilali unutar nas. Dokazano je da sam čin plakanja posjeduje čitav niz ljekovitih učinaka. Istodobno, zadržane, zakočene emocije s vremenom iskažu sebe na druge, za organizam štetnije načine.
Među nama ima dosta onih (posebno među ženama), koji se pošteno rastuže i naplaču ako se na televiziji prikazuje neka žalosna, tužna serija. Sjećam se davne serije na našoj televiziji – “Ptice umiru pjevajući” – kada je moja supruga znala namočiti i po dvije maramice po epizodi.
Stručnjaci koji proučavaju ljudski plač kažu da to nije ništa čudno i neobično. Ustvari, eksperti baš ohrabruju i potiču povremene izljeve suza. To je prirodni odušak našeg organizma u vrijeme neugodnih potištenosti, žalosti itd. Ako ne možete ili nikad ne plačete, liječnici su utvrdili da možete dospjeti u velike nezgode, i fizički i emotivno. Nitko ne zna točno zašto je tako, ali izgleda da se svi slažu: suze su dobar lijek. Jasno, ovdje nije riječ o suzama koje naviru kad nam je nešto upalo u oči ili dok režemo luk. Plakanje je univerzalna reakcija na bol – bilo
emocionalnu, bilo fizičku. Izgleda kao da plakanje ima funkciju da “ispere” bol.
Psihološka važnost
Emotivni događaj, koji može biti sretan ili tužan, svadba ili pogreb, predstavlja silan stres na naš čitav tjelesni sistem. Stoga trebamo jedan sigurnosni ventil, koji će opustiti, olakšati nešto od tog pritiska, napetosti. Plakanje upravo to obavlja. Plakanje je siguran, zdrav, opuštajući olakšavajući ventil za snažne osjećaje, koji bi se inače opasno nagomilali unutar nas. U stvari, dokazano je da sam čin plakanja posjeduje čitav niz ljekovitih učinaka. A ako ne možemo plakati, poznato je da te zadržane, zakočene emocije s vremenom iskažu sebe na druge, za organizam štetnije načine.
Svi se stručnjaci slažu u mišljenju da suze imaj golemu psihološku važnost, jer su one često tihi signali duševne boli, tjeskobe, nevolje. One ukazuju na emotivno preopterećenje i omogućuju onome tko plače da, bez upotrebe riječi, zatraži pomoć, utjehu ili bodrenje. U nekim slučajevima, kad su ljudi previše sramežljivi ili nesposobni da zatraže pomoć, suze su jedini način komuniciranja.
Kada, gdje, kako i zašto plačemo u određenim situacijama je nešto što dolazi iz naših gena, ali je istovremeno i pod utjecajem okoline u kojoj rastemo. To znači da, iako je naš temperament u jakoj vezi s našim suzama, i ljudi oko nas su naši emotivni modeli. Mnoga društva, uključujući i naše, ne vole vidjeti odrasle muškarce da plaču. Jedan od najkrućih nepisanih zakona je da pravi muškarac ne plače u javnosti. Zar tako ne učimo i našu djecu od najmanjih nogu? Plač se, nažalost, smatra nemuževnim, neprimjerenim pravom muškarcu, a upravo je to pogrešno shvaćanje. Muškarci, za svoje napetosti i stresove, radije traže zaborav i odušak u alkoholu, cigareti i seksu. Ne biti sposoban zaplakati, znači biti lišen jednog važnog koraka prema potpunoj relaksaciji.
Lijekovi ili dobar plač?
Čudno je, a istovremeno i ironično i tužno da trošimo prekomjerne količine lijekova za smirenje, tableta za spavanje, velikih količina alkohola za olakšanje briga. U isto vrijeme, međutim, često obeshrabrujemo i odvraćamo ljude od jednog od najboljih raspoloživih prirodnih lijekova – dobrog plača.
Prije nekoliko godina jedna žena koju sam poznavao slomila je kralježnicu u strahovitom sudaru automobila. Tokom slijedeća tri dana, za vrijeme mučne jurnjave hitne pomoći i bolne bolničke procedure, ona se vrlo dobro držala, s onim stavom: “Glavno je da je glava na ramenu.” Ni jednu suzu nije pustila.
Četvrtog dana, sama u svojoj sobi, ona je konačno počela plakati, plakati i plakati. Jednog momenta, otprilike sat nakon što je počela plakati, medicinska sestra je provirila u sobu, nasmiješila se i rekla s olakšanjem: “O, vi imate stvarno dobar plač.” Zadovoljna, zatvorila je sobu i otišla, znajući iz svog dosadašnjeg iskustva, kao medicinska sestra, da će pacijent s tim plačem olakšati i poboljšati stanje i svog tijela i svoje duše.