Svijest o postojanju raka, ali i terapije koje se kod ove bolesti primjenjuju, produžuju agoniju ove bolesti u prosjeku na dvije godine, koje su ispunjene nadom i idejom da se smrt može i treba spriječiti. No, stručnjaci sve češće postavljaju pitanja, a ne daju odgovor na temu raka. Jedno od tih pitanja jest i zašto svi nemamo rak, odnosno zašto ga samo pojedinci dobiju.
Moglo bi se reći kako je ljudski organizam doslovno preplavljen smrću. Kosa, nokti, vanjski sloj kože, sve su to mrtve tvari koje svakog tjedna gubimo, odbacujemo i oni nestaju, a oko 80 posto stanica u zatvorenim prostorima koje se presijavaju na suncu zapravo su mrtve stanice ljudske kože.
Ipak, većina tijela sastoji se od živih tvari kao što su biološke pšenice koje spaljuju hranu za energiju koja je neophodna za disanje, kretanje, grijanje i razmišljanje. Stanice organizma vrlo su aktivne i zaposlene, riječ je, među ostalim, i o procesu replikacije instrukcija. DNK za svaku stanicu kćer zahtijeva kopiranje identičnog lanca tri milijarde nukleotida, a u svemu tome naša tijela nisu savršena.
Svaki put kad se stanica podijeli, enzimi koji sudjeluju u sintezi u prosjeku rade oko 120 tisuća grešaka, što i nije toliko bitno sve dok se ne dogodi ključna greška koja djeluje kao okidač za rak. Zahvaljujući abnormalnom radu, stanice rastu te se neprekidno dupliciraju, a takve stanice ignoriraju signale da prestanu rasti te stimuliraju tijelo opskrbljuju ga krvlju kako bi još rasle. Tada se takva stanica beskonačno razmnožava, odnosno širi rak po tijelu.
Ključno je, dakako, i o kojem se tipu raka radi, jer kod jednih to ide brže, dok kod drugih proces ipak ide sporije, a ukupno postoji njih 200 različitih. Krajnja istina krije se u genima, a ne u stilu života. Naime, promatrajući dugogodišnje pušače, znanstvenici su došli do zaključka kako je svima zajednička varijacija pojedinih gena, a njih su prikladno nazvali genima dugovječnosti.
‘Otkrili smo niz genetskih markera koji potiču dugovječnost, a ti isti geni mogu se naći kod ljudi koji su doživjeli duboku starost. Oni funkcioniraju tako da potiču stanice na brži oporavak od negativnih biokemijskih utjecaja’, objasnio je profesor Morgan Levin, napominjući kako se to smatra evolucijskom mutacijom, a sretnici koji su naslijedili te gene imaju svega 11 posto vjerojatnosti da će ipak kroz život oboljeti od raka, dok je kod drugih vjerojatnost između 40 i 60 posto.
Usprkos dobroj ili lošoj genetici, postoje slučajevi koje nije moguće ukalupiti, a to su oni uzrokovani vanjskim faktorom. Postoji pet njih koji su neosporni čimbenici nastanka mutacija, a samim time i raka. Radi se o pretjeranom sunčanju, posebice u mladoj životnoj dobi, a osim toga tu su i pušenje, pretilost, konzumiranje prerađene hrane, unos premalo vlakana te u konačnici hormonalne terapije i izloženost zračenjima.