Trećina oboljelih liječi se dijetom i tjelovježbom, ostali moraju uzimati lijekove

Razvoj dijabetesa tipa 2 uzrokovan je kombinacijom načina života i genetskih čimbenika. Klasični simptomi su pretjerana žeđ, učestalo mokrenje i stalna glad. Na taj tip bolesti otpada oko 90 posto slučajeva dijabetesa, a pretilost je njen primarni uzrok

Šećerna bolest tip 2 ili Dijabetes mellitus tip 2, ranije nazivan dijabetes mellitus neovisan o inzulinu (NIDDM) ili adultni dijabetes metabolički je poremećaj okarakteriziran visokom koncentracijom glukoze u krvi u kontekstu otpora prema inzulinu i relativnog pomanjkanja inzulina. Ova se bolest razlikuje od šećerne bolesti tipa 1 kod koje postoji apsolutno pomanjkanje inzulina zbog uništenja Langerhansovih otočića u gušterači. Klasični simptomi su pretjerana žeđ, učestalo mokrenje i stalna glad. Dijabetes tipa 2 čini oko 90% slučajeva dijabetesa, dok su ostalih 10% uglavnom dijabetes mellitus tip 1 i gestacijski dijabetes. Smatra se da je pretilost primarni uzrok dijabetesa tipa 2 kod osoba koje su genetski predisponirane za ovu bolest. Početna terapija za dijabetes tipa 2 je povećanje tjelovježbe i promjena prehrane. Ako se ovim mjerama ne postigne dovoljno sniženje razina glukoze u krvi, mogu biti potrebni lijekovi kao što su metformin ili inzulin. Kod osoba koje koriste inzulin obično se zahtijeva redovito provjeravanje razina šećera u krvi. Učestalost oboljenja od dijabetesa znatno se povećala tijekom zadnjih 50 godina, sukladno pojavi pretilosti. Od 2010. godine približno je 285 milijuna oboljelih od ove bolesti, u usporedbi s približno 30 milijuna u 1985. Dugoročne komplikacije uzrokovane visokom razinom šećera u krvi mogu uključivati srčane bolesti, moždani udar, dijabetičku retinopatiju koja utječe na vid, zatajenje bubrega koje može zahtijevati dijalizu i slabu cirkulaciju krvi u udovima koja može dovesti do amputacije uda. Akutna komplikacija ketoacidoze, karakteristične za dijabetes tipa 1 je relativno rijetka. Međutim, može doći do neketotičke hiperosmolarne kome.

Uzrok i patofiziologija bolesti

Razvoj dijabetesa tipa 2 je uzrokovan kombinacijom načina života i genetskih čimbenika. Iako je neke čimbenike moguće osobno kontrolirati, kao što su prehrana i pretilost, za druge čimbenike, poput starenja, pripadanja ženskom spolu i genetike, to ne vrijedi. Nedostatak sna se povezuje s dijabetesom tipa 2. Vjeruje se da djeluje putem učinka na metabolizam. Prehrambeni status majke tijekom razvoja fetusa također može imati ulogu u razvoju bolesti, a jedan predloženi mehanizam za to je promjena metilacije DNK.

Dijabetes tipa 2 nastaje zbog nedovoljne proizvodnje inzulina u beta stanicama Langerhansovih otočića u kombinaciji s otporom prema inzulinu. Otpor prema inzulinu, tj. nemogućnost stanica da prikladno reagiraju na normalne razine inzulina, javlja se prvenstveno unutar mišića, jetre i masnog tkiva. U jetri, inzulin obično inhibira otpuštanje glukoze. Međutim, prilikom pojave otpora prema inzulinu, jetra neprikladno otpušta glukozu u krv. Omjer otpora prema inzulinu naspram disfunkcije beta stanica se razlikuje među osobama; neke osobe prvenstveno imaju otpor prema inzulinu i samo mali poremećaj u lučenju inzulina, dok druge imaju mali otpor prema inzulinu, a prvenstveno nedostatak lučenja inzulina. Drugi potencijalno važni mehanizmi povezani s dijabetesom tipa 2 i otporom prema inzulinu uključuju: povećano rastvaranje lipida unutar stanica masnog tkiva, otpor prema i nedostatak inkretina, visoke razine glukagona u krvi, povećano zadržavanje soli i vode u bubrezima te neadekvatnu regulaciju metabolizma putem središnjeg živčanog sustava. Međutim, dijabetes se ne razvija kod svih osoba s otporom prema inzulinu, budući da je također potreban poremećaj lučenja inzulina iz beta stanica gušterače.

Simptomi i komplikacije bolesti



Bolest obično počinje postupno i napreduje polagano. Simptomi se ne moraju pojaviti godinama, čak desetljećima. Kod uznapredovale bolesti javljaju se prekomjerna žeđ, pojačano mokrenje, umor, zamagljen vid i gubitak težine. Kod žena su česte vaginalne gljivične infekcije. Gljivične infekcije mogu se pojaviti ispod dojki ili u preponama. Teške promjene na desnima, pogoršanje vida, svrbež, impotencija i neobični osjeti u ekstremitetima, kao što su trnci i žarenje, također mogu ukazivati na šećernu bolest tipa 2. Šećerna bolest tipa 2 obično se otkrije rutinskim pregledima kod liječnika (sistematski pregled) nalazom povišenih vrijednosti glukoze u krvi i u urinu prije pojave simptoma.

Komplikacije šećerne bolesti obično se dijele na kratkoročne i dugoročne. Najvažnija kratkoročna komplikacija je hipoglikemija. Hipoglikemija obično nastaje kod predoziranja inzulinom ili u slučajevima nedovoljnog uzimanja hrane, povećane fizičke aktivnosti ili uzimanja alkohola uz primjenu uobičajene doze inzulina. Simptomi uključuju znojenje, podrhtavanje, glad i brzo lupanje srca. Kasnije se razvijaju i simptomi CNS-a kao konfuznost, slabost, dezorijentiranost, ratobornost, a u rijetkim i najgorim slučajevima koma, konvulzije i smrt. Dijabetičari bi uvijek uza sebe trebali imati tvrde bombone, sok ili paketiće šećera. Obitelj i prijatelji moraju poznavati simptome. Ako se pojavi kriza, treba mu dati 3-5 bombona, 2-3 paketića šećera ili pola šalice voćnog soka (pod uvjetom da može gutati). Članovi obitelji i prijatelji mogu naučiti davati injekcije glukagona, hormona, koji za razliku od inzulina, podiže koncentraciju glukoze u krvi. U dugoročne komplikacije šećerne bolesti obrajaju se srčani i moždani udar kao posljedica ateroskleroze, neuropatije (oštećenje perifernih živaca), komplikacije na očima (retinopatija s posljedičnom sljepoćom) te oštećenje bubrega.

Dijagnostički testovi za dijabetes tipa 2

Danas stručnjaci preporučuju redovito godišnje mjerenje glukoze u krvi svim osobama starijim od 45 godina. Test kojim se glukoza u plazmi mjeri natašte (GUK) postao je standardnim dijagnostičkim testom. To je jednostavan krvni test koji se radi nakon osam sati gladovanja. Test tolerancije glukoze je složeniji. Najprije se napravi test koncentracije glukoze na tašte, a zatim se nakon dva sata uzimanja posebne otopine glukoze testira krv. Testiranje glikoliziranog hemoglobina ispituju se koncentracije hemoglobina A1c (HbA1c). Rezultati tog testiranja govore o prosječnoj koncentraciji glukoze u krvi kroz zadnjih par mjeseci. (Izvor: plivazdravlje.hr) Svjetska zdravstvena organizacija šećernu bolest ili dijabetes (kako tip 1, tako i tip 2) definira kao jednokratno očitanje povišene razine glukoze u krvi praćeno simptomima, odnosno kao povišene vrijednosti prilikom dvaju mjerenja bilo glukoze natašte ≥ 7,0 mmol/l (126 mg/dl) ili glukoze u plazmi ≥ 11,1 mmol/l (200 mg/dl) koja se utvrđuje testom oralne podnošljivosti glukoze dva sata nakon uzimanja oralne doze. Druga je metoda dijagnosticiranja šećerne bolesti pojedinačna vrijednost šećera u krvi viša od 11,1 mmol/l (200 mg/dL) u kombinaciji s uobičajenim simptomima, odnosno prisutnost više od 6,5% glikoziliranoga hemoglobina (HbA1c). Godine 2009. Međunarodni stručni odbor, u kojemu su bili predstavnici Američke udruge za dijabetes, Međunarodne dijabetičke federacije (International Diabetic Federation, IDF) te Europske udruge za proučavanje dijabetesa (European Association for the Study of Diabetes, EASD), preporučila je da se za dijagnosticiranje šećerne bolesti koristi prag vrijednosti HbA1c ≥6,5%. Tu je preporuku Američka udruga za dijabetes usvojila 2010. godine. (Izvor: wikipedia.hr) U slučaju pozitivnih nalaza pretrage treba ponoviti, osim kod osoba s uobičajenim simptomima kojima je razina šećera u krvi >11.1 mmol/l (>200 mg/dl). Prag za utvrđivanje šećerne bolesti temelji se na odnosu nalaza testova oralne podnošljivosti, glukoze natašte ili HbA1c te komplikacija kao što je poteškoće s vidom. Pojedinačne pretrage šećera u krvi ili glukoze natašte koriste se više od testa oralne podnošljivosti glukoze budući da su pacijentima praktičnije. Prednost testa HbA1c leži u tome što nije potrebno da osoba bude natašte te su rezultati stabiliniji, no nedostatak je njegova viša cijena u odnosu na mjerenje vrijednosti šećera u krvi. Procjenjuje se da 20% oboljelih u SAD-u uopće ne zna da ima šećernu bolest.

Šećerna bolest (lat. diabetes mellitus) tipa 2 odlikuje se visokom razinom glukoze u krvi u okviru inzulinskog otpora i relativnoga nedostatka inzulina. Razlikuje se od oblika šećerne bolesti diabetes mellitus tipa 1, kod koje je nedostatak inzulina zbog razaranja beta stanica Langerhansovih otočića u gušterači potpun ili apsolutan, i od gestacijskoga dijabetesa ili pojave visoke razine šećera u krvi povezane s trudnoćom. Šećernu bolest tipa 1 i tipa 2 obično je moguće razlikovati prema okolnostima u kojima se javljaju. Ako je dijagnoza upitna, pretragom razine antitijela može se potvrditi da je riječ o šećernoj bolesti tipa 1, dok za potvrdu šećerne bolesti tipa 2 može poslužiti nalaz razine C-peptida.

Stadiji liječenja bolesti

Kod trećine oboljelih od šećerne bolesti tipa 2 bolest se može kontrolirati samo dijetom i tjelovježbom, što se povoljno odražava na koncentraciju glukoze i krvni tlak. Ostali moraju uzimati lijekove kojima se stimulira izlučivanje preostalog inzulina ili povećava osjetljivost na inzulin. Naposljetku se zalihe prirodnog inzulina u gušterači iscrpe pa ga je potrebno nadomjestiti. Stroga kontrola koncentracije glukoze u krvi može smanjiti podložnost razvitka komplikacija, pogotovo retinopatiji, ali i oštećenja bubrega i živaca. Kontrolom visokog krvnog tlaka smanjuje se opasnost od nastanka srčanog udara, ali i oboljenja bubrega. Za razliku od šećerne bolesti tipa 1, bolesnici oboljeli od šećerne bolesti tipa 2 još uvijek produciraju nešto inzulina, iako ne dovoljno da bi se premostila rezistencija na inzulin. Stoga bolesnici koji trebaju lijekove, počinju sa sredstvima za povećanje produkcije rezidualnog inzulina ili osjetljivosti na inzulin umjesto da im se inzulin izravno nadomjesti, kao što je to standardno kod šećerne bolesti tipa 1. Sada se za početno liječenje preporučuju preparati sulfonilureje i metformin. Na kraju terapija tabletama obično zataji, pa bolesnicima ipak treba dati inzulin.

Otkriće inzulina prije gotovo stotinu godina

Dijabetes je jedna od prvih bolesti koje su bile opisane u povijesnim dokumentima. U jednom egipćanskom rukopisu iz oko 1500. godine prije naše ere se spominje “preveliko pražnjenje urina”. Vjeruje se da su se prvi opisani primjeri odnosili na dijabetes tipa 1. Indijski liječnici iz istog razdoblja identificirali su bolest i označili ju kao madhumeha ili “medeni urin” opazivši da urin privlači mrave. Termin “dijabetes” ili “proći kroz” je prvi puta upotrijebio liječnik Apolonije iz Memfisa 230. godine prije naše ere. Bolest je bila rijetka u doba Rimskog Carstva, kada je Galen spomenuo da je vidio samo dva primjera u svojoj karijeri. Tip 1 i tip 2 šećerne bolesti prvi su puta opisali kao dva odvojena stanja indijski liječnici Sushruta i Charaka negdje od 400.-500. godine naše ere, pri čemu su tip 1 povezali s mladošću, a tip dva s gojaznošću. Pojam “mellitus” ili “od meda” je dodao Britanac John Rolle kasnih 1700-ih kako bi bolest razlučio od dijabetesa insipidusa, koji je također povezan s čestim mokrenjem. Učinkovito liječenje se nije razvilo sve do ranih godina 20. stoljeća, dok Kanađani Frederick Banting i Charles Herbert Best nisu otkrili inzulin 1921. i 1922. godine. Slijedilo je otkriće inzulina NPH s produženim djelovanjem, četrdesetih godina prošlog stoljeća.
Facebook Comments

Loading...
DIJELI