U grčkoj se mitologiji spominje kralj Mida, osnivač frigijske kraljevske loze, sin kralja Gordija i božice Kibele. Kada je gostoljubivo dočekao boga Dioniza, on mu je obećao da će mu ispuniti svaku želju, a Mida je zatražo da se sve čega se dotakne pretvori u zlato. Isprva je Mida bio oduševljen. Drveće, kamenje, zgrade… sve je pretvarao u zlato. No ubrzo je s užasom otkrio da se i njegova hrana pretvorila u zlato. Kad je zagrlio kćer kako bi ublažio bol, prekasno je shvatio svoju pogrešku. Najbogatiji čovjek koji je postojao bio je gladan, slomljenog srca i sam. U redu, priča ima sretan kraj. Iz nevolje ga je izbavio Dioniz naredivši mu da se okupa u lidijskoj rijeci Paktolu. Od tada je, prema priči, Paktol zlatonosna rijeka.
No, čovječanstvo je dobilo sličnu želju kad smo naučili kako smeđu smrdljivu ljepljivu masu pretvoriti u plastiku.
Jeftina i sterilna tvar, prikladna za svakodnevni užurbani život, promijenila nam je način života. No to tehnološko čudo sada je izmaklo kontroli. Plastika je zagadila naš okoliš. Napala je životinje koje jedemo i sada pronalazi put u naša tijela! Što je, zapravo, plastika?
Zlatno doba
U većem dijelu svoje povijesti ljudi su se koristili stvarima koje su pronalazili u prirodi kako bi izgradili stvari koje su im trebale. No izum plastike prije otprilike sto godina potpuno je promijenio naš svijet.
Plastika je izrađena od polimera, tvari koje su građene od makromolekula, tj. golemih molekula sastavljenih od vrlo mnogo (nekoliko stotina do desetak tisuća) strukturnih jedinica (mera) koje se ponavljaju, odnosno od dijelova molekula malih, jednostavnih spojeva nazvanih monomeri.
U prirodi polimeri postoje posvuda: stanične stijenke, svila, dlake, ljuska (karapaks) kukaca, DNK itd. No moguće ih je i stvoriti. Sintetski polimeri dobivaju se polimerizacijom monomera i osnova su za proizvodnju polimernih materijala. Broj monomernih jedinica u lančanim polimernim molekulama naziva se stupnjem polimerizacije pa o njemu ovisi i relativna molekularna masa polimera, koja je uglavnom veća od 10.000. Pojedini sintetski polimeri nemaju točno određenu i uvijek jednaku relativnu molekularnu masu jer su to smjese makromolekula samo približno jednake veličine, pa se računa s prosječnim vrijednostima. Polimeri s malim stupnjem polimerizacije nazivaju se oligomeri.
Razbijanjem sirove nafte na njezine dijelove i njihovim preslagivanjem možemo stvoriti nove sintetičke polimere koji imaju izvanredne osobine.
Lagani su, izdržljivi i mogu se oblikovati u gotovo bilo koji oblik. Ne zahtijevajući dugotrajan ručni rad, plastika se lako može masovno proizvoditi, a njezine su sirovine dostupne u ogromnim količinama. Uza sve to, plastika je i nevjerojatno jeftina. Sve su to bili razlozi i preduvjeti za početak zlatnog doba plastike.
Bakelit se rabi za mehaničke dijelove, PVC za vodovodne sustave, električne naprave i ambalažu. Akril je nelomljiva alternativa staklu, a od najlona se proizvode brojni predmeti, od čarapa do ratne opreme. Danas je gotovo sve barem djelomično izrađeno od plastike. Naša odjeća, telefoni, računala, namještaj, aparati, kuće i automobili.
Žilav materijal
Plastika je odavno prestala biti revolucionarni materijal, već je postala smeće. Šalice za kavu, plastične vrećice ili stvari kojima ćete zamotati bananu. O toj činjenici ne razmišljamo previše. No trebalo bi jer, nažalost, plastika se neće samo pojaviti i ubrzo nestati poput npr. drvne građe. Budući da su sintetički polimeri toliko izdržljivi, plastici treba od petsto do tisuću godina da bi se razgradila. Baš je zato paradoksalno što upotrebljavamo tako žilav materijal za stvari koje smo već unaprijed odlučili baciti. Naime, čak 40 posto plastike rabimo za pakiranje.
U Sjedinjenim Državama plastična ambalaža čini trećinu cjelokupnog godišnjeg otpada. Otkako je izumljena, proizveli smo oko 8,3 milijarde tona plastike. Samo u 2016. godini proizveli smo 335 milijuna tona plastike!
Od 1907. godine više od 6,3 milijarde tona plastike postalo je otpadom. Kada bismo sve to nagomilali na jedno mjesto, dobili bismo kocku duljine stranice 1,9 kilometara! Stoga se nameće pitanje: Što smo učinili sa svim tim otpadom? Devet posto smo uspjeli reciklirati, 12 posto je izgorjelo, a čak 79 posto plastičnog otpada još je u našem okolišu!
Mnogo te plastike završava u oceanu, otprilike osam milijuna tona svake godine. To je tolika količina da će do 2050. godine u svjetskim morima biti više plastike nego riba! Budući da je ima posvuda, morske životinje se neprestano zarobljavaju u plastiku ili je gutaju. Još 2015. godine 90 posto morskih ptica jelo je plastiku. Mnoge životinje gladuju s trbuhom punim neprobavljiva smeća. Primjerice, 2018. godine u Španjolskoj se nasukala ulješura (Physeter macrocephalus), sisavac iz reda kitova. Pojela je 32 kilograma plastičnih vrećica i mreža. Iako su takve tragedije dobra prilika za podizanje svijesti o opasnostima plastike, postoji nešto još gore – nevidljivi oblik plastike.
Zabrana plastike
Mikroplastika je naziv za sitne plastične čestice nastale raspadanjem u morima i morskim sedimentima i zagađivač je okoliša. Ti su komadići plastike manji od pet milimetara, a često manji i od jednog milimetra, što ih čini gotovo nevidljivima. Mikroplastika se također rabi u kozmetici, npr. za zubnu pastu, ali većina nastaje zbog plutajućeg otpada koji je stalno izložen UV zračenju te se raspada na sve manje dijelove. Čak 51 bilijun takvih čestica pluta oceanom, gdje ih sve vrste morskih životinja još lakše gutaju. Sve je to izazvalo zabrinutost među znanstvenicima, posebice zbog zdravstvenih rizika od kemikalija koje se dodaju u plastiku.
Primjerice, bisfenol A (BPA), kemijski spoj s dvije funkcionalne skupine fenola koji se uglavnom rabi za proizvodnju polikarbonatne plastike i poliepoksida, čini plastične boce prozirnima, ali postoje i dokazi da utječe nepovoljno na naš hormonski sustav. Slično tomu, dietilheksil ftalat (DEHP) čini plastiku fleksibilnijom, ali može uzrokovati rak.
Ako je mikroplastika otrovna, jasno je što to znači za nas. Ona postaje dio prehrambenog lanca. Zooplankton jede mikroplastiku. Male ribe jedu zooplanktone, baš kao i kamenice, rakovi i grabežljive ribe… sve one završavaju na našem tanjuru.
Mikroplastika je pronađena u medu, morskoj soli, pivu, vodi iz pipe i kućnoj prašini. Čak 80 posto beba i gotovo sve odrasle osobe u tijelu imaju mjerljive količine ftalata, uobičajenog plastičnog aditiva. Usto, 93 posto ljudi ima BPA u mokraći.
Iako je potrebno provesti još mnoga istraživanja prije nego što dignemo paniku, možemo slobodno zaključiti da se “stvar otela kontroli”.
Zasad je još prerano govoriti o zabrani plastike. Danska vlada provela je studiju koja je pokazala da izrada plastične vrećice za jednokratnu uporabu zahtijeva malo energije te da proizvodi mnogo manje emisije ugljičnog dioksida u usporedbi s vrećicom za pamuk za višekratnu upotrebu. Ispada da svoju pamučnu vrećicu trebate iskoristiti 7100 puta prije nego što bi ona imala manji utjecaj na okoliš od plastične vrećice.
Prema tome, ostaje nam složen proces kompromisa. Sve je isprepleteno i teško je pronaći pravu ravnotežu između svih pluseva i minusa. Osim toga, činjenica je da plastika pomaže u rješavanju problema za koje trenutno nemamo baš dobre odgovore.
Deset rijeka
Globalno, jedna trećina sve proizvedene hrane nikada se ne pojede i na kraju istrune na odlagalištima, gdje proizvodi metan. Najbolji način sprečavanja kvarenja hrane i izbjegavanja nepotrebnog otpada i dalje je – plastična ambalaža.
Također je važno napomenuti odakle upravo sada dolazi velika većina svjetskog onečišćenja plastikom. Čak 90 posto cjelokupnog plastičnog otpada koji rijekama ulazi u ocean dolazi iz samo deset rijeka u Aziji i Africi. Samo iz kineske rijeke Yangtze svake godine u ocean upada 1,5 milijuna tona plastike. Zemlje poput Kine, Indije, Alžira ili Indonezije imaju toliko brz uzlet industrije da infrastruktura za odvoz smeća jednostavno nije mogla pratiti taj tempo.
Ako europski i američki političari žele riješiti taj problem, moraju ulagati u infrastrukturu u zemljama u razvoju kako bi se proizvodnja plastike svela na minimum. Prema tome, sve dok se problemom onečišćenja plastikom ne počnemo baviti na globalnoj razini, nećemo ga riješiti.
Zagađenje plastikom složen je problem. Pronašli smo čarobni materijal i stvarno smo se dobro zabavili njime, no moramo biti oprezni ili ćemo baš poput kralja Mide završiti u svijetu kakav nismo priželjkivali. Pođite od sebe. Odbacite jednokratnu plastiku. Uvjerite svoje prijatelje i obitelj da učine isto. Od političara i tvrtki tražite da poduzmu potrebne korake kako bi održali čistoću naših oceana i sigurnost hrane. Samo zajedno možemo pobijediti onečišćenje okoliša plastikom.