U siječnju 2018. Ministarstvo financija je za zaduženje Uljanik grupe izdalo državna jamstva u vrijednosti 800 milijuna kuna, iako je Uljanik grupa za 2017. iskazala gubitak od 1,8 milijardi kuna, te je imala katastrofalne financijske rezultate. Tada nismo čuli ministra financija Zdravka Marića da je protivnik saniranja brodogradnje javnim novcem, kao što to priča danas, niti da je Uljanik u problemima. Takvu ili sličnu kontradiktornost nismo prepoznali kod ministra gospodarstva Darka Horvata, kojemu se ne može osporiti želja da riješi probleme.
Kod nas je ovih dana popularan vic o tome kako Noina lađa nikada nije pronađena jer je gradnja naručena negdje na Jadranu. Gradili su se čamci i brodovi na istočnoj strani Jadrana uvijek, pa i prije Potopa. Ovo treba naglasiti zbog idiotske namjere vladajućih da se kod nas brodogradnja zatvori ili onemogući. Neretvanski gusari nisu samo pljačkali i otimali tuđe brodove, nego su i gradili svoje. Naš pjesnik Vladimir Nazor opjevao je Zvonimirovu lađu. Još je tu na tvrdoj siki, jošte leži nasukana, osamstoto minu ljeto, što je mladte sa svih strana. Njegov osobni klasni pad na čamčić na Krki dolazi u vrijeme kada počinje obožavati komunjarske despote Staljina i Tita, koji će izgraditi ogromne brodove za svoje provode. Komunizam je ideološki zahtijevao industrijalizaciju zemlje. Josip Kopinič, veza između Staljina i Tita, odbio je 1948. Staljinovu ponudu da zamijeni Tita, i okrenuo se industriji, posebno brodogradnji. Četrnaest godina, sve do 1965. godine, bio je direktor Uljanika, i pretvorio ga u svjetski poznatog giganta. Problem je što su ostale komunjare pretvorili Hrvatsku u zemlju dopuštene pljačke, pa se tako danas vraćamo na somalijski model brodogradnje. Kao neretvanski gusari pokušavaju se nametnuti čelnici stranke Most, ali za sada preko njih ne dobivamo nikakav danak. Niti vladajuća banda na našoj strani Jadrana proglašava zaštićeni gospodarski pojas. Tuđi brodovi nesmetano dovoze narkotike, love našu ribu, vade našu naftu, naš plin, pljačkaju arheološka nalazišta. U naprednom hrvatskom modelu lopovluka, otvorenom za sve i svakoga, banda ukrade brod bez da se izgradi, kroz državna jamstva. Dok je Uljanik tonuo, rasla je vila predsjednika uprave Giannija Rosande u Pješčanoj uvali Pule. DORH je pokrenuo uhićenja u Uljanik grupi tek nakon što je Predrag Štromar iz HNS-a, koalicijski partner premijera Andreja Plenkovića, najavio stečaj Uljanik grupe. HNS i HDZ lako su krenuli tim putem, jer su u strukturama Uljanika i sveukupne pripadne parazitske kolonije uglavnom uhljebi iz IDS-a i SDP-a. Partija i SDP su desetljećima prali novce kroz brodogradnju. Iza svih lopovluka od 1945. na ovamo stoje stranke koje su obnašale vlast.
Neodlučnost Vlade RH
Kriza u Uljanik grupi eskalirala je u kolovozu 2018. godine, kada su počele kasniti plaće. Vlada već osam mjeseci nije donijela konkretnu odluku vezano za Uljanik grupu. Prošlo je skoro dvije godine od kada je postalo vidljivo kako je Uljanik grupa u problemima. Da stvar bude gora, vladajući do nedavno nisu niti pokušali izračunati troškove različitih opcija (predstečajna nagodba, stečaj s restrukturiranjem, stečaj s likvidacijom, restrukturiranje). Nakon osam mjeseci poodmakle krize Uljanika, državna administracija nije se niti potrudila izračunati bilo kakve brojke, a kamoli da su te brojke točne i pouzdane. To sve pokazuje koliko je vrh države nesposoban i koliko su institucije potkapacitirane. Naravno da su nakon osam mjeseci nečinjenja i daljnjeg upropaštavanja Uljanik grupe (otkazani su mnogi brodovi za koje je primljen avans), mnogi visokokvalificirani radnici napustili Uljanik i 3.maj, i da je srušena reputacija tih poduzeća. Usprkos provedenim uhićenjima u Uljanik grupi, Vladu RH, odnosno premijera Plenkovića, možemo smatrati odgovornim za stanje u kojemu se Uljanik grupa trenutačno nalazi.
Ako neki predsjednik vlade želi biti dobar i učinkovit, mora brzo donositi odluke, pogotovo kada vremena nema. Premijer Andrej Plenković iskazao je neodlučnost i nesposobnost glede Uljanika, kao i u mnogim drugim problemima. Podsjetimo se, za potonuće Uljanik grupe znalo se već početkom 2017. Početkom 2018. objavljeno je da gubitak Uljanik grupe za 2017. godinu iznosi 1,8 milijardi kuna, a ukupni dug popeo se na 3,5 milijardi kuna! Tada je premijer Plenković bio već godinu i pol na vlasti, no isti ništa nije poduzo, kao niti ministri Zdravko Marić i Martina Dalić, iako su dobivali redovita izvješća o stanju Uljanik grupe. Da stvar bude tragičnija, Plenkovićeva je vlada u siječnju 2018. na prijedlog Ministarstva financija dala jamstva Uljaniku od 96 milijuna eura, točnije preko 800 milijuna kuna. Je li tada tko čuo Zdravka Marića kako je protiv saniranja brodogradnje? Iako su tada službena financijska izvješća Uljanika bila katastrofalna, te se znalo da je situacija u Uljaniku izrazito loša. Znači, Zdravko Marić predlaže Vladi RH izdavanje jamstva od 800 milijuna kuna za poduzeće koje je pred kolapsom, a danas ja najglasniji protivnik daljnjeg saniranja dugova u brodogradnji. Nevjerojatan obrat.
U slučaju Agrokor, vidimo kako je Vlada RH, točnije grupa Borg, odmah reagirala, iako u potpunosti krivo. Od pozivanja Ivice Todorića u prostorije Vlade RH, podnošenja kaznenih prijava protiv Ivice Todorića, napada na Agrokor preko medija, do donošenja lex Agrokora. Kasnije se ispostavilo kako je grupa Borg s izvaninstitucionalnim ovlastima, koje po ustavu pripadaju Vladi RH, imala pomno razrađen scenarij kako preuzeti (oteti) Agrokor. Valja podsjetiti kako je u Agrokoru država bila neznatno izložena te nije bila vlasnik niti jedne dionice, dok su ukupna jamstva države dana Uljanik grupi u periodu od 2010. do 2018. godine iznosila 7,5 milijardi kuna, i da je država vlasnik oko 25% Uljanika (mirovinci oko 7-8%). Vidimo da je vlada grubo intervenirala u Agrokor, u jednu posve privatnu kompaniju, dok se ista vlada glede Uljanik grupe drži kao da to nije njen problem, iako je država u Uljaniku izrazito izložena, što kroz jamstva i vlasništvo, što kroz gospodarstveni i socijalni aspekt tog problema – u pitanju je 100% izvozna grana gospodarstva, koja zapošljava veliki broj ljudi. Jamstva su dana za izgradnju brodova, a vidimo da brodovi nisu izgrađeni, pa se postavlja pitanje gdje je završio novac za dobivene kredite? Sjetimo se uhićenja direktora Agrokora, istražitelji su bili u prostorijama Agrokora mjesecima, održavale su se konferencije za medije izvanredne uprave o kriminalu u Agrokoru, dok je DORH glede Uljanik grupe tek sada reagirao, iako je davno bilo razvidno da se dogodio kriminal. Ono što se dogodilo u Agrokoru je zanemarivo u odnosu na kriminal koji se dogodio u Uljanik grupi. Ivica Todorić je na kraju sitni lopov u odnosu na one uvezane na Uljanik grupu, ako se uopće može govoriti o Todorićevom lopovluku, jer tragovi novca ne vode do Ivice Todorića. Zna se da Todorić nije izvlačio novac iz Agrokora. Isto tako, što je s odgovornošću onih koji su odobravali jamstva Uljaniku (Milanovićeva vlada 1,7 milijardi kuna) i s odgovornošću onih koji su bili obvezni nadzirati kako su potrošeni krediti s jamstvima države. Iz financijskih izvješća i nalaza Državne revizije vidimo da su krediti u Uljanik grupi potrošeni nenamjenski, a ministri gospodarstva i financija, kao i premijer, nisu poduzimali ništa. Još lošije, isti su i dalje odobravali jamstva. Danas nitko ne spominje odgovornost Vlade RH.
Da su brodovi izgrađeni do kraja, gubitak bi bio manji
Pogubno je ponašanje premijera Andreja Plenkovića i njegovog tima glede Uljanik grupe. Trebali su odmah intervenirali na način da smijene bivšu upravu Uljanika na čelu s Gianni Rossandom, i postave sadašnjeg predsjednika uprave Emila Bulića, stručnjaka s zavidnom karijerom u Adris grupi. Nakon toga su trebali jamčiti za nove kredite na način da se brodovi nad kojima vise jamstva izgrade do kraja, a ne da se aktiviraju jamstva nad poluizgrađenim brodovima, jer se moraju platiti penali i kazne. Za to vrijeme radnici bi primali plaće, gubici bi bili manji, bio bi manji teret za proračun, kvalitetni radnici ne bi odlazili, i Uljanik bi bio podoban za pronalazak pravog strateškog partnera, iako tvrdim da država s pravim ljudima na čeku Uljanika može biti uspješan vlasnik, jer je brodogradnja jedina 100% izvozna grana gospodarstva, na koju je naslonjeno mnogo malih kooperanata i dobavljača, i još je u pitanju jako puno radnih mjesta u cijeloj grupi. Vlada se ponaša kao da je vlasnik poluizgrađene kuće koja je pod hipotekom i koja ne vrijedi ništa, a krediti za izgradnju su došli na naplatu. Umjesto da Vlada dovrši kuću, proda je po tržišnoj cijeni, vrati kredite, i bude na nuli ili u blagom gubitku, ona preuzima na sebe gubitke, a kuća nije izgrađena, pa je gubitak puno veći, nego da je kuća izgrađena do kraja i prodana.
Od 2010. do rujna 2018. godine, Ministarstvo financija je Uljanik grupi u korist poslovnih banaka izdalo 7,5 milijardi kuna jamstava radi financiranja nove gradnje i za tekuću likvidnost. Državi su vraćena jamstva u iznosu od 2 milijarde kuna za izgrađenih i isporučenih 9 brodova. Aktivna jamstava iznosila su 4,2 milijarde kuna, budući iznos od 1,2 milijarde kuna nije iskorišten. Dakle, jamstva prema kojima je država izložena su 4,2 milijarde kuna (glavnica), uvećano za kamate i naknade. Da bude jasnije, napominjem da su jamstva dana za izgradnju novih brodova i za tekuću likvidnost. Prema podacima Ministarstva financija, jamstva za 7 brodova su potrošena, a njihova gradnja nije niti započeta. Vrijednost danih sredstava (kredita) za gradnju tih brodova je iznosila preko milijardu kuna, dok od toga na državna jamstva otpada skoro 900 milijuna kuna. U to se tada trebao uključiti DORH, koji tek sada reagira. Znači, imamo 3,3 milijarde kuna aktivnih državnih jamstava nad kojima je Vlada RH u potpunosti zakazala. To su mahom jamstva za poluizgrađene brodove za koje su naručitelji otkazali ugovor zbog kašnjenja i zakašnjele vladine intervencije. Umjesto da je vlada dala dodatnu financijsku injekciju, da se svi brodovi nad kojima su državna jamstva izgrade i isporuče, ona je u potpunosti digla ruke, te će na kraju iz proračuna platiti 4 milijarde kuna (jamstva, kamate i dovršetak Jaružala).
Poznavatelji prilika u Uljaniku tvrde da je Jaružal bio na 80 posto završenosti, ro-ro je bio tu, dvije algomere od kanadskih naručitelja. Isti tvrde da je svu energiju i novac trebalo uložiti u završetak gradnje i isporuku tog broda. Nažalost, tek nakon skoro godine dana, pokušava se završiti izgradnja Jaružala, dok se o ostalim brodovima uopće ne priča. S djelomično izgrađenim brodovima i s ulaganjem od 100 milijuna eura, državna jamstva bi se smanjila za nekoliko stotinu milijuna eura. Tako je brod 514 na 68% završenosti, a jamstva u iznosu 268 milijuna kuna došla su na naplatu jer je brod otkazan. Taj brod se mogao dovršiti i prodati nekome drugom, a da je Vlada bolje reagirala naručitelj ne bi brod niti otkazao. Slijedeći brod 526 je na 45% završenosti, ugovor u listopadu 2018. nije bio otkazan, a jamstva koja su došla na naplatu iznose 364 milijuna kuna. Četiri broda (527, 528, 529, 733) od strane kanadskog naručitelja Algoma su otkazani, iako je izgradnja bila započeta (neki i s preko 50% dovršenosti), a jamstva u iznosu od 460 milijuna kuna po istima došla su na naplatu. Navodno se ti brodovi ne mogu prodati drugima jer su namijenjeni za prijevoz po kanadskim jezerima i za takve nema drugog tržišta. Ali, oni su otkazani krajem 2018. godine, pa se tada moglo dogovoriti s kanadskim naručiteljima da će se ti brodovi dovršiti – vlada je morala reagirati. Isto tako, ugovor za brod 531 na 27% završenosti bio je i dalje aktivan, a jamstva su bila 265 milijuna kuna. Znači, da su se svi brodovi nad kojima su bila državna jamstva, a koji su bili u različitim fazama izgrađenosti, da su do kraja izgrađeni, država bi izbjegla aktivaciju 3,3 milijarde kuna državnih jamstava, uz pripadajuće kamate. Za to je bio preduvjet hitna smjena bivše Uprave, uz financijsku injekciju od oko milijardu kuna, pa bi tada trošak umjesto 4,2 milijarde kuna bio 2 milijarde kuna (milijardu kuna jamstava koja nisu namjenski utrošena i novih milijardu kuna kredita za dovršetak brodova i financiranje plaća). Da je to vlada učinila, trošak za proračun bio bi puno manji, radna mjesta bila bi sačuvana na pola godine, i na kraju, Uljanik bi bio u puno boljem stanju, spreman za pravo restrukturiranje uz pomoć države ili strateškog partnera, ali ponovno ne s Brodosplitom, odnosno s Tomislavom Debeljakom.
Restrukturiranje s Debeljakom kao strateškim partnerom nema smisla
Živi zid je podnio kaznenu prijavu protiv Tomislava Debeljaka u kojoj tvrdi da su HBOR i HPB dali 4 jamstva poduzećima u vlasništvu Tomislava Debeljaka, registriranim na Maršalskim otoocima. Nadalje, tvrde da Vlada RH daje novac čovjeku koji sam sa sobom sklapa ugovore o gradnji brodova koje onda ne gradi i sklapaju se ugovori s tek osnovanim firmama s minimalnim kapitalom. Tako je odobren kredit od 640 milijuna kuna jednoj od firmi na Maršalskim otocima. Ako se to pokaže barem djelomično istinitim, onda je bespredmetno razgovarati o restrukturiranju s Tomislavom Debeljakom kao strateškim partnerom. Isto tako, Državna revizija je utvrdila da je Brodosplitu u razdoblju 2012-2017. dano 1,5 milijardi kuna te da Brodosplit “primljenu potporu ne koristi namjenski, te ne ostvaruje unos vlastitog doprinosa troškovima restrukturiranja”. Stoga je sasvim nejasno na koji bi način Tomislav Debeljak mogao restrukturirati Uljanik. Ne može restrukturirati niti Brodosplit. Prema navodima uvijek kompetentnog Ratka Boškovića, Brodosplit je sagradio 5 brodova ukupne vrijednosti 900 milijuna kuna, a primio je subvencije od 1,5 milijarde kuna. Tomislav Debeljak kaže da ne želi sudjelovati u saniranju dubioza Uljanika, dok istovremeno želi da ga RH prati kroz subvencije u idućih 5 do 7 godina i da mu prepusti vlasništvo. Tomislav Debeljak nema financijske kapacitete za restrukturiranje Uljanik grupe.
Usporedimo troškove stečaja i troškove restrukturiranja, iako troškove restrukturiranja moramo uzeti s zadrškom, jer ne postoje niti službena financijska izvješća za 2018. godinu, a trenutačna situacija u Uljaniku je puno gora nego prije pola godine. Pođimo od troškova stečaja, gdje su podaci egzaktni. Postigao se dogovor s kupcem Jaružala na način da se ili isti dovrši u Uljaniku ili negdje drugdje, pa su jamstva posljedično za skoro milijardu kuna manja. Tako bi država na kraju platila oko 4 milijarde kuna (dospjela jamstva, kamata i dovršetak Jaružala). Kada se tome iznosu doda 75 milijuna kuna za isplatu tri plaće, kao i za troškove stečajnog postupka, dobije se ukupni iznos troška stečaja na oko 4,5 milijarde kuna. Na žalost, ministar Zdravko Marić ne može razumjeti činjenicu da je brodogradnja izvozna industrija, da je veliki iznos domaće komponente u finalnom proizvodu, da je radno intenzivna, i da je veliki broj malih kooperanata naslonjen na takvu proizvodnju, pa će doći do mnogih drugih kaskadnih propadanja i socio-ekonomskih gubitaka. Taj iznos se ne može izračunati, ali ga niti ne treba računati. Ovo nije pitanje milijarde kuna više ili manje, ovdje je pitanje želi li RH graditi velike i kvalitetne brodove svjetske klase, kakvi su se proizvodili u Uljaniku i 3. maju. Tomislav Debebljak to ne nudi, nego situira malo brodogradilište s izgradnjom tri složena broda godišnje, i još traži da država sudjeluje u tome. Kada pri tome dodamo i izvješće državne revizije vezano za Brodosplit, nema nikakve logike niti financijskog opravdanja, niti šireg gospodarstvenog interesa za ulazak države u restrukturiranje Uljanik grupe s Brodosplitom kao partnerom. Postoje dvije opcije. Prva je opcija da država sanira dubioze, preuzme kompaniju, postavi grupu s kvalitetnim menadžmentom, i bez lopovluka nastavi proizvoditi velike i kvalitetne brodove, kakve je proizvodila. Mišljenja sam da je to najbolje rješenje. Naravno da to EK neće samo tako dopustiti, ali vidimo da Njemačka osniva državne fondove za sprječavanje preuzimanja njihovih strateških grana od stranaca. U talijanskom Fincantieriju država je vlasnik 97%. Ako je to dopušteno u Njemačkoj i Italiji, ne vidim po kojoj osnovi bi isto zabranili drugim državama. Druga je opcija restrukturiranje Uljanik grupe od strane snažnog domaćeg ili stranog konzorcija, koji ima financijske i tehničke kapacitete zadržati brodogradnju u ovome obujmu.
Dvostruki kriteriji EU
Radi kvalitetnijeg sagledavanja situacije, pogledajmo troškove restrukturiranja Uljanik grupe prema podacima Brodosplita. Za potrebe plaćanja dobavljača, radnika i države potrebno je oko 500 milijuna kuna. Procjenjuje se da troškovi za sudske poslove iznose oko 320 milijuna kuna. Nadalje, Brodosplit navodi da je potrebno 2,2 milijarde kuna za naručenu robu za ugovorene i otkazane brodove, te da je 1,2 milijarde kuna razlika u cijeni brodova koji se trebaju dovršiti. Također je potrebno oko 800 milijuna kuna za dovođenje Uljanika na razinu proizvodnosti Brodosplita. Dolazi se do računice da je trošak restrukturiranja 5 milijardi kuna veći od troška stečaja. Brodosplitova računica ima dosta mana, pogotovo na stavci naručena roba za ugovorene i otkazane brodove od 2,2 milijardi kuna, jer to nije suštinski trošak, jer se on može pretvoriti u prihod, odnosno to je roba koja ima vrijednost. Isto tako, dobavljači bi se morali odreći dijela potraživanja za naručenu robu jer u slučaju stečaja neće dobiti ništa. Tako bi se Brodosplitova računica morala umanjititi za minimalno 1,5 milijarde kuna. S obzirom na to, ukupni trošak restrukturiranja može biti na razini 3 milijarde kuna. Kada se tome pridoda trošak stečaja od 4,5 milijarde kuna, dobije se ukupni trošak restrukturiranja od 7,5 milijarde kuna, odnosno trošak restrukturiranja je 3 milijarde kuna veći od troška stečaja.
Digla se neviđena hajka pojedinih ekonomskih analitičara, političara i dobrog dijela medija, koji tvrde da ne treba subvencionirati hrvatsku brodogradnju. Pa neka isti navedu gdje brodogradnja nije djelomično ili u većem dijelu financirana od strane države? Možda u Kini? Točno je da su kineski brodovi jeftiniji, ali kineska država snažno potiče brodogradnju, što kroz izravne subvencije, što kroz tečajnu politiku, i jeftine izvore financiranja. Tamo ne vlada lopovluk i organizacija je na puno višoj razini. Zapanjujuće je ponašanje i sljepilo europskih činovnika. Naime, EK suludo zabranjuje državnu potporu unutar EU, a pogotovo u sektoru brodogradnje, te u ovome slučaju uvjetuje da RH ne smije biti vlasnik više od 50% Uljanika, i da omjer restrukturiranja ne smije većinski pasti na teret RH. No, postavlja se pitanje zašto talijanskom Fincantieriju i talijanskoj državi EK isto dozvoljava – talijanska država je vlasnik 97% Fincantierija, četvrte po veličini brodogradnje na svijetu. Tu vidimo licemjerje i sljepilo EU birokrata. Kinezi i Koreanci imaju snažni državni protekcionizam u sektoru brodogradnje. Zbog neodgovornosti europskih birokrata europska brodogradnja trpi znatne gubitke, posljedično i u RH.
==========================================================
ZVONIMIROVA LAĐA
Brodove smo gradili i prije Potopa
Kod nas je ovih dana popularan vic o tome kako Noina lađa nikada nije pronađena jer je gradnja naručena negdje na Jadranu. Gradili su se čamci i brodovi na istočnoj strani Jadrana uvijek, pa i prije Potopa. Ovo treba naglasiti zbog idiotske namjere vladajućih da se kod nas brodogradnja zatvori ili onemogući. Neretvanski gusari nisu samo pljačkali i otimali tuđe brodove, nego su i gradili svoje. “Naši” današnji gusari pokradu našu riznicu i onda prebacuju naše novce na tuđe brodovlje. Zovu to razlamanjem kruha u podzemlju. Naš pjesnik Vladimir Nazor opjevao je Zvonimirovu lađu. Još je tu na tvrdoj siki, jošte leži nasukana, osamstoto minu ljeto, što je mladte sa svih strana. Njegov osobni klasni pad na čamčić na Krki dolazi u vrijeme kada počinje obožavati komunjarske despote Staljina i Tita, koji će izgraditi ogromne brodove za svoje provode. Komunizam je ideološki zahtijevao industrijalizaciju zemlje. Josip Kopinič, veza između Staljina i Tita, odbio je 1948. Staljinovu ponudu da zamijeni Tita, i okrenuo se industriji, posebno brodogradnji. Četrnaest godina, sve do 1965. godine, bio je direktor Uljanika, i pretvorio ga u svjetski poznatog giganta. Problem je što su ostale komunjare pretvorili Hrvatsku u zemlju dopuštene pljačke, pa se tako danas vraćamo na somalijski model brodogradnje. Kao neretvanski gusari pokušavaju se nametnuti čelnici stranke Most, ali za sada preko njih ne dobivamo nikakav danak. Niti vladajuća banda na našoj strani Jadrana proglašava zaštićeni gospodarski pojas. Tuđi brodovi nesmetano dovoze narkotike, love našu ribu, vade našu naftu, naš plin, pljačkaju arheološka nalazišta. U naprednom hrvatskom modelu lopovluka, otvorenom za sve i svakoga, banda ukrade brod bez da se izgradi, kroz državna jamstva. Dok je Uljanik tonuo, rasla je vila predsjednika uprave Giannija Rosande u Pješčanoj uvali Pule. DORH je pokrenuo uhićenja u Uljanik grupi tek nakon što je Predrag Štromar iz HNS-a, koalicijski partner premijera Andreja Plenkovića, najavio stečaj Uljanik grupe. HNS i HDZ lako su krenuli tim putem, jer su u strukturama Uljanika i sveukupne pripadne parazitske kolonije uglavnom uhljebi iz IDS-a i SDP-a. Partija i SDP su desetljećima prali novce kroz brodogradnju. Iza svih lopovluka od 1945. na ovamo stoje stranke koje su obnašale vlast.