Kakav je to ciklički krug! I nama i Marokancima. Boriti ćemo se za medalju, brončanu, na kraju turnira svjetske smotre, a odigrali smo prvu utakmicu u skupini. Samo se prisjetimo, taj dvoboj je bio više dosadan nego zanimljiv, Hrvatska je slovila kao istinski favorit. Postavila se na sveopće iznenađenje oprezno, te je sve završilo bez golova. Bili smo i razočarani, pa i ljutiti.
Kasnije se vidjelo da nismo imali pravo na takve negativne osjećaje. Sve što je nakon dvoboja protiv Hrvata pružao Maroko bilo je i više nego impresivno. Momčad je to koja jedva prima golove, ima kontranapade brzine svijetlosti, a igrači razasuti po odličnim europskim klubovima u nacionalnoj momčadi su još bolji nego inače. Pritom, reprezentaciju prate na desetke tisuće navijača, postali su stroj za mljevenje favorita. Nemilosrdan!
Iako Marokanci mahom igraju zatvoreno kada odu u napad ima ih kao “Kineza”, u suparničkom kaznenom prostoru odjednom ih se stvori pet-šest. Pa su lijepo pobijedili Belgiju, pa lako Kanadu, a onda su napravili dvije senzacije. U osmini finala nadvisili su Španjolsku, a u četvrtfinalu Portugal, objavilo je Dnevno.hr.
Nabrijani za broncu!
Tu više nema nikakvog slučaja, ta riječ je o postavi koja je jedna od najvećih iznenađenja svjetskih smotri kroz povijest. Prva afrička reprezentacija koja je stigla do polufinala i borbe za medalju.
Posve zasluženo. Još je i oštećena u polufinalu protiv Francuza za čisti jedanaesterac, kod minimalnog vodstva “trikolora”. A da ne govorimo koliko je prigoda upropastila. Jest, Marokanci su sjajni i u pravu je izbornik Regragui kada veli uči utakmice za brončanu medalju: “Hrvatska je bila favorit u skupini, sada je situacija drugačija.”
Jasno, svi pričaju i o stručnjaku s ovih prostora, Vahidu Halilhodžiću iz Bosne i Hercegovine koji je ovu momčad i doveo na svjetsku smotru. Neosporne su njegove zasluge, ali navlas isto je neshvatljivo kako se odricao igrača poput Ziyecha, pa čak i Hakimija. S obzirom kako su ova dva igrača igrali u Kataru ispada da je marokanski Savez čak bio u pravu kada se rješio Halilhodžića.
Možemo se mi s tim zaključkom slagati ili ne, ali je činjenica da je Maroko pružio više nego Hrvatska. Unatoč našoj veličanstvenoj pobjedi protiv Brazila. Maroko je bio bolji, luđi, zanosniji. S time da nije nastupao iz pozicije favorita, što smo mi morali u svim utakmicama osim protiv Brazila i Argentine, a kako je Belgija posrtala i prije nas i tu smo bili pritajeni favorit.
Igrali smo tako kako smo igrali, na znanje, iskustvo, na moćan vezni red. Ali, nedostajalo nam je napadačkih sklonosti, namjera. Rijetko smo dolazili u šanse, a prvi igrač nam je vratar Dominik Livaković. Postali smo momčad koja teško gubi, ali i teško dobiva utakmice. Za razliku od Marokanaca u napad smo dolazili jedva s jednim ili dva čovjeka.
Nedostajalo nam je raskoši u igri koju smo imali u Rusiji, ali kao da smo zaboravili da dva genijalca iz Rusije, Mandžukića i Raktića, više nemamo. Niti ćemo skoro imati takve divne igrače. Posebna priča je naša saga o napadačima. Imali smo ih na katarskom turniru četvoricu, svi su dobili prigodu, neki više, drugi manje, a njihov je učinak ispao skroman.
Sad, je li to samo do njihove kvalitete i moći i snalažljivosti, ili su dobivali premalo lopti. Opet, za dobiti loptu moraš se otkriti, osloboditi, prevariti čuvara. I možemo tako unedogled analizirati…
Opet, ako gledamo na ovaj dvoboj za treće mjesto Hrvatska ima nešto što Maroko nema. Ima iskustvo, prekaljene igrače iz dvoboja za medalje. No, Maroko se u ovom kratkom vremenu isto napunio samopouzdanjem, pa čak i iskustvom, ali svježim, napose u trijumfima protiv Španjolske i Portugala. Kao utjeha iz te prve utakmice protiv Marokanaca nam može poslužiti spoznaja da smo protiv njih izgledali bolje nego veliki Španjolci i možda još veći Portugalci.
A kad se sjetimo kako smo bili nesretni nakon te utakmice, a nismo je izgubili.
Biti će to sraz momčadi koje se ne žele u svoje domovine vratiti s dva uzastopna poraza. Jer, kada se pogube zadnje dvije utakmice, makar u borbi za medalju kao da se raspline čarolija svih dobrih partija tijekom svjetske smotre. Tuga obavije srce, slomi dušu, navijači izgube zanos, a dočeci postanu umjetni. I Hrvatska i Maroko to žele pošto-poto izbjeći.
Ako ćemo pravo, obje reprezentacije ne igraju samo za medalju, igraju i za dostojan, slavljenički doček u domovini. A to je veći motiv nego medalja!