Desetorica hrvatskih policajaca, osmorica iz PU zagrebačke i dvojica iz PU sisačko-moslavačke, poginula su na današnji dan 26. srpnja 1991. godine u Strugi Banskoj, braneći mještane od agresora. Tog su dana Banovina i Pounje bili poprište strašnog zločina. Velikosrpski agresor pokrenuo je operaciju kodnog imena ‘Žaoka’, kojom su do 27. srpnja namjeravali zauzeti Hrvatsku Banovinu i Pounje, pozivajući se na isti datum prije 50 godine kada je započeo veliki srpski ustanak.
Srbi su već neko vrijeme 1991. htjeli osvojiti hrvatsko Pounje. Početkom godine mnoga hrvatska mjesta na Banovini bila su u teškom položaju jer su Srbi preuzeli kontrolu, što je uključivalo i Dvor na Uni. Hrvatska u ljeto 1991. godine uspostavlja policijsku postaju u hrvatskom selu Kozibrod kako bi uspostavila hrvatsku vlast i zaštitila civilno stanovništvo Pounja. U mnoga hrvatska sela postavljene su policijske postrojbe koje bi mogle obraniti stanovništvo od napada Srba.
Jedan od organizatora operacije ‘Žaoka’, bio je Dragan Vasiljković, tzv. Kapetan Dragan. Pokrenuta je topnička i pješačka ofenziva s ciljem osvajanja Hrvatske Kostajnice, Gline, Sunje, Topuskog i hrvatskih sela u okolici. Brojčanu nadmoć Srbima daje JNA.
Nadljudska snaga hrvatskih branitelja
No, prepreka im je bila hrvatsko mjesto Struga Banska koje su branili hrvatski redarstvenici i pripadnici Zbora narodne garde – Gromovi. Hrvatski branitelji nadljudskim su snagama pružali otpor daleko brojnijem neprijatelju, a zbog neuspješnih udara, srbočetnički pobunjenici započinju s frontalnim napadom.
Na oklopljeni kamion agresori su montirali protuavionski top, a ispred kamiona na cesti formirali živi štit od 39 Hrvata zarobljenih iz spaljene Zamlače. Velikosrpski agresor civile je natjerao da s uzdignutim rukama hodaju ispred vozila i pješaštva, na način da je preko njihovih glava iz topova i strojnica bez prestanka pucao u smjeru obrane na ulazu u Strugu. Brutalno goneći živi štit pred sobom, agresor je palio kuće, zlostavljao mještane uz prijetnju strijeljanjem, do krvi tukao zarobljene civile oružjem, rukama i nogama, pritom neprestano pucajući sa svih strana.
Uvidjevši da bi Struga Banska mogla biti osvojena, a ljudi u živom štitu ubijeni, hrabri hrvatski redarstvenik Mile Blažević zvani Čađo, a za njim i Željko Filipović iz Dugog Sela odlučili su žrtvovati svoje živote.
S potpornog zida iznad ceste heroj Hrvatskog Pounja Mile Blažević – Čađo, opasan eksplozivom, uz glasan povik ljudima u živom štitu: „Lezite“, zakoračivši prema oklopnom vozilu, bacio je bombe i time zaustavio daljnje napade velikosrpskog agresora toga dana na Hrvatsko Pounje.
Tim iznimnim herojskim činom u eksploziji je izginula cijela posada. U toj mu je akciji pomogao i Željko Filipović, prometni policajac iz Dugog Sela. Od eksplozivne naprave kojom je uništen oklopljeni kamion obojica su poginula. Svojim herojstvom je Čađo spriječio daljnje napredovanje četnika, koji su se povukli prema Dvoru nakon što su izgubili oklopnjak. Time je zadobiveno dragocjeno vrijeme da se izvuče civilno stanovništvo, iako se pad Pounja više nije mogao izbjeći, svojevremeno je za medije izjavio mještanin Milan Begić.
Imao je samo 36 godina
Tog dana svoj život za obranu domovine dali su i njihovi kolege Davor Vukas, Branko Vuk, Zoran Šaronja, Mile Pušić, Ivica Perić, Žarko Gundić, Mladen Halapa i Goran Fadljević. U obrani hrvatskog Pounja poginula su još trojica službenika Policijske uprave zagrebačke: Marijan Parlov, Drago Matijević i Šefik Pezerović, koji je i prvi poginuli Bošnjak u Domovinskom ratu.
Čađo je imao tek 36 godina. Imao je 14-godišnju kći i 11-godišnjeg sina. Za sobom je ostavio ženu Milku koja je kroz godine hrvatskoj javnosti otkrila kako je Čađo bio vrijedan i požrtvovan. Radio je kao bravar u željezariji i ništa mu nije bilo teško napraviti.
U znak velikom herojstvu Mile Blaževića Čađe, policijski ophodno-patrolni brod kojim se koristi Policijska uprava zadarska od 2011. godine nosi njegovo ime. Dvije susjedne ulice u zagrebačkim Sesvetama nose imena Mladena Halape i Ivice Perića, a ulicu je u Samoboru dobio i Branko Vuk.