Zagrepčani koji pamte Domovinski rat, jako dobro pamte i priče o snajperistima iz redova JNA koji su svojim aktivnostima među građane unosili poseban nemir. Snajperski fijuci mogli su se čuti u svako doba i sa svih strana, a osobito iz naselja u kojima su živjela vojna lica, pa se tako primjerice posebno izbjegavalo Sigečicu koja je u to vrijeme bila vrlo ozloglašena i iz koje su se često čuli pucnjevi.
Vremenom, priča o snajperistima koja je i ’91. godine bila svojevrstan “tabu”, pretvorena je u “mit” i najčešće se (osobito među mlađim naraštajem) tretira kao priča koja se nikada nije dogodila.
No, snajperisti su po Zagrebu uistinu djelovali. Tomislav Šulj, povjesničar i djelatnik Hrvatskog memorijalno dokumentacijskog Centra (HMDCDR-a), potvrdio je da nema nikakve sumnje da su na području Zagreba, u svrhu izazivanja panike tijekom ljeta i jeseni 1991., određene civilne osobe djelovale vatrenim oružjem. U to se, kaže nam, uvjerio pretražujući službenu dokumentaciju MUP-a, koji je tih kritičnih mjeseci bio pod svojevrsnom opsadom telefonskih prijava subverzivnih djelovanja i prijetnji.
Povjesničar potvrđuje: “Peta kolona je itekako djelovala”
Djelovanje tzv. Pete kolone po Zagrebu Šulj je istražio pišući knjigu o specijalnoj postrojbi Glavnog stožera HV-a bojni Frankopan, koja je tijekom rujna preuzela zadaću preustroja sustava osiguranja Hrvatske radiotelevizije na Prisavlju.
“Najčešći oblik prijetnji, kakvih se na području Zagreba u ljeto i jesen 1991. dnevno zaprimalo na stotine, bili su telefonski pozivi o postavljanju eksplozivnih naprava ili pozivi i pisane poruke o skorom napadu JNA ili fantomskih četničkih organizacija. Dobar dio tih prijetnji zabilježen je uostalom u službenoj dokumentaciji i izvješćima dežurnih policijskih djelatnika koji su zaprimali takve pozive. Naravno, te prijetnje bile su prvenstveno upućene u svrhu izazivanja nesigurnosti i nervoze, kako djelatnika policije tako i djelatnika javnih službi, poput primjerice na Hrvatskoj radioteleviziji”, otkrio nam je povjesničar Šulj.
No, kaže on, osim izazivanja panike, već od ljeta, bilježe se i oružani incidenti, uobličeni uglavnom u pucnjavu vatrenim oružjem iz okolnih zgrada na Prisavlju, koje se tada još zvalo Šetalište Karla Marxa.
HRT im je bio najveća meta
“Tako se, primjerice, 12. kolovoza 1991. bilježi slučaj da je u ranim jutarnjim satima ‘NN osoba iz pravca zgrade Šetalište Karla Marxa br. 8., 10 i 12, ispalila najvjerojatnije iz pištolja osam do deset hitaca u pravcu stražarskog mjesta broj 1, koje se nalazi na jugozapadnom dijelu kruga zgrade HTV-a.’ Kako su visoki časnici JNA povremeno prijetili da će objekti televizije biti napadnuti iz zraka ili da će biti zauzeti desantom padobranaca čelni ljudi Glavnog stožera HV-a, zajedno s čelnicima HRT-a, tijekom rujna 1991. procijenili su da nužno treba promijeniti sustav osiguranja jer dotadašnje osiguranje neće biti dostatno
ukoliko bi JNA uistinu pokrenula napadajnu akciju specijalnim snagama. Nema sumnje da bi u razdoblju opće nesigurnosti zauzimanje objekata nacionalne televizije postao vrlo jak adut u rukama vrha JNA u naumu rušenja demokratskog poretka Republike Hrvatske, stoga je na te prijetnje trebalo gledati s velikim oprezom.”
Upravo iz tog razloga, doznajemo, proveden je temeljiti preustroj sustava osiguranja HRT- a pod nadležnošću bojne Frankopan, odnosno pod zapovjedništvom Mladena Mikolčevića – Padobranca. Okolno zemljište obrađeno je strojevima, poravnato kako bi mogućnost eventualnog pokušaja zauzimanja objekata bila svedena na minimum, a opasnost iz zraka prevenirala se uspostavom protuzračne obrane, odnosno postavljanjem topova 3/20 mm i lakoprijenosnih PZO sustava.
“Šumoviti prostor prema rijeci Savi iskrčen je rovokopačima, nakon čega je izminiran. Na krov objekata postavljena je zaštita teških strojnica, a same zgrade i ulaze u kompleks zgrada čuvali su pripadnici bojne Frankopan i jedan vod pripadnika 1. brigade ZNG-a Tigrova”, objašnjava Šulj koji je zanimljive pojedinosti o događajima na Prisavlju opisao u knjizi “Bojna Frankopan”.
Lovac na snajperiste: “Mog vojnika su ranili…”
Mladen Mikolčević – Padobranac, kaže kako se jasno sjeća tog perioda. Skeptično se osvrće na rasprave o “snajperistima kao mitu”, a kao čovjek pod čijim se vodstvom čuvali objekti HRT-a, s nama dijeli vrlo konkretne informacije:
“Budemo li se ovako odnosili prema našoj povijesti, jednoga dana sve će postati mit. To se nikako ne bi svidjelo mom vojniku koji je tada ranjen hicem, a koji je, po našim procjenama, ispaljen iz jednog od tri nebodera poznatim pod nazivom “Rakete”. Zagreb je tada bio pod uzbunom, u potpunom mraku, no svejedno smo otišli izvidjeti situaciju po tim neboderima i tamošnjim stanarima odaslali upozorenje. Nerijetko su i iz zgrade “Kockica” prema nama znali izbaciti hitac”, doznajemo od Padobranca, pravog svjedoka i sudionika tih događaja.
Svoje sjećanje podijelio je i Krešimir Raguž, bivši pripadnik bojne Frankopan: “U akciju na HRT išli su legionari koji su tamo upali i pričali na francuskom. Slave, Stanko Krešo, Zulu i Padobranac su to vodili, a išao je s nama i Davor Domazet – Lošo. Sjećam se da je akcija ostvarila priličan šok i da jedan dio djelatnika, koji očito nije bio lojalan ovoj državi, narednog dana više nije došao na posao. Bilo je to doba kada je i Zagreb bio ugrožen. Nadlijetali su zrakoplovi, oglašavane su zračne uzbune, provođena su zamračenja. Baš u tom razdoblju nekoliko puta događalo se da su neki stanari s okolnih nebodera za vrijeme uzbuna slali signale, signalna svjetla, pa čak i signalne rakete.
“Činjenica je da su po nama u Zagrebu djelovali oružjem”
Jednom su, kaže, čak i pucali: “Tu je bio kraj strpljenja. U jednu od zgrada osobno je otišao Padobranac, išao sam i ja s njim, tražili smo predsjednika Kućnog savjeta zgrade. To je bio neki Stevo, Srbin, bivše vojno lice. Padobranac je s njim ljubazno pričao, tražio da mu pokaže zgradu. No nasamo mu je vrlo jasno rekao da će biti u velikim problemima ukoliko se incidenti nastave. Nakon toga tamo više nije bilo problema takve vrste.”
O djelovanju oružjem po pripadnicima osiguranja objekata HRT-a svjedoči i Frankopan Sergej Matulić: “Bilo je to jedno vrlo nesigurno razdoblje čak i za stanovnike glavnog grada. Nije se znalo koje će poteze povlačiti čelni ljudi JNA i postojala je opravdana bojazan da bi mogli izaći s tenkovima na ulice ili pak zauzeti nacionalnu televiziju, što je prvi potez kojeg se povlači u provođenju državnih udara.
Iz tog razloga su, otkriva, dobili zadaću da osiguraju HRT, koji je pritom bio smješten točno između zgrada u kojima su živjela aktivna ili umirovljena vojna lica: “Činjenica je da su po nama djelovali oružjem, no srećom bez posljedica. Primjerice, ja sam tijekom svoje dužnosti čuo kako u one vreće od pijeska, kojima smo se ogradili i zaštitili, kako u njih udara metak. Isto tako, kada je Zagreb zbog noćnih zračnih uzbuna cijeli bio u mraku, svojim sam očima vidio kako s najviših katova tih zgrada, netko ‘blinka’, vjerojatno signalizira crvenim svjetlima. Odradili smo blokade, pretrese tih zgrada, no iako nismo
ništa našli, postupno su ta djelovanja prestala.”
Piše: Snježana Vučković
*Tekst je nastao u okviru projekta ”Čuvanje sjećanja na žrtve Domovinskog rata”, kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
