Na američkoj političkoj predizbornoj sceni paradigma se potpuno promijenila nakon što je prije nešto više od mjesec dana aktualni predsjednik Joe Biden odustao od kandidature u ime Demokratske stranke za sljedeći predsjednički mandat u korist potpredsjednice Kamale Harris.
Nakon početnog usuglašenog medijskog narativa o tome da je Biden tu odluku donio samostalno i dragovoljno, ispostavilo se da to baš i nije tako, tj. da se on tomu žestoko opirao sve dok ga metodom mrkve i batine njegovi najbliži stranački suradnici nisu u to “uvjerili” kao u nužnost za sprečavanje tada već sve izglednije pobjede kandidata Republikanske stranke Donalda Trumpa.
O tome sada otvoreno pišu i najliberalniji mediji poput The New York Timesa ili Washington Posta. Ali to više ionako nije važno jer je “transformacija” uspješno izvršena, tj. izbjegnute su očekivane unutarstranačke borbe koje bi uslijedile da se Biden nastavio opirati i kandidatura drugih istaknutih figura DS-a koje su prije toga medijski također bile najavljivane kao moguća alternativa posustalom Bidenu.
Krvava borba
U samo mjesec dana od Bidenova povlačenja stanje se u predizbornoj groznici koja sve više zahvaća Ameriku ubrzano promijenilo. Harris u više od mjesec dana praktički nije dala ni jedan veliki intervju za američke medije ili održala veliku medijsku konferenciju. Nije obznanila svoj predizborni program sve do nacionalne konvencije Demokratske stranke u Chicagu održane prošloga tjedna, već je samo sudjelovala na predizbornim skupovima i govorila, što bi se reklo “politički u prazno”, uz obilje patetike, ako hoćete i demagogije i, naravno, neizostavne oštre protutrampovske retorike koja je išla u smjeru nužnosti osiguranja njegova poraza kao “ključnog za očuvanje američke demokracije i sloboda”.
Međutim, sve to nije smetalo da u anketama koje su proveli ključni američki srednjostrujaški mediji Harris gotovo preko noći potpuno preokrene donedavno stanje koje je Trumpu išlo u prilog i za koje se on, u odnosu na Bidena, morao doslovno krvavo boriti mjesecima, a vjerojatno i dulje s obzirom na sve ono s čime se suočavao zahvaljujući američkom pravosuđu i potpuno mu nesklonim liberalnim medijima koji zauzimaju više od 90 posto ukupnog medijskog prostora SAD-a. Prema najnovijim anketama, Harris je do prije mjesec dana potpuno superiornog Trumpa preskočila s već značajnom prednošću od čak 5-6 posto na nacionalnoj razini i, što je još važnije, prekinula njegov uzlazni trend popularnosti u trima ključnim neodlučnim državama koje će i odlučiti o pobjedniku izbora.
Naravno, Trumpu skloni mediji poput Fox Newsa objavljuju svoje ankete u kojima on i dalje ima značajnu prednost pred Kamalom Harris kao što je imao i pred Bidenom, ali, ako bih se sada morao kladiti na budućeg predsjednika, prije bih igrao na Harris nego na Trumpa. Zašto tako mislim? Pa jednostavno zato što i laik danas može vidjeti da je najveći dio američke tzv. duboke države svoje uloge stavio na Kamalu Harris, ali i da je Demokratska stranka upregnula sve poluge moći kojima raspolaže.
Potpuni pad
Dakle, vidljivo je da su kompletni državni aparat i izvršna vlast potpuno umreženi sa sebi sklonim većinskim i najutjecajnijim medijima u projekt ostvarenja pobjede Kamale Harris po svaku cijenu, dok se istodobno od Trumpa ponovno stvara “strašilo”, iznova ga se etiketira kao “Putinova agenta” i što sve ne. Međutim, iako je u sve težem položaju, Trumpa ozbiljni analitičari još ne otpisuju. Njegovu najveću šansu vide u sve lošijim američkim ekonomskim pokazateljima u mandatu vlade Biden – Harris. Osim što se pokazalo kako aktualna administracija i Fed inflaciju još nisu ukrotili i stavili u obećavajuće i planirane okvire, nedavno objavljeni statistički pokazatelji negativno su odjeknuli u širokoj javnosti i negirali Bidenove permanentne tvrdnje o rastu zaposlenosti koji je koristio tijekom kampanje kao jedan od svojih glavnih predizbornih aduta. Naime, neumoljiva statistika upravo je pokazala kako u SAD-u raste nezaposlenost.
Osim toga, Kamala Harris nedavno je javno obznanila kako se protiv inflacije namjerava boriti državnom kontrolom odnosno zabranom rasta cijena, što je pravo svetogrđe za američku tržišnu ekonomiju. To je, naravno, Trump odmah iskoristio i optužio svoju protukandidatkinju da, umjesto uvođenja potrebnih mjera ekonomskog karaktera za borbu protiv inflacije, zemlju želi uvesti u komunizam odnosno etatistički način upravljanja ekonomijom.
Da stvari s američkim gospodarstvom ne stoje baš najbolje, svjedoči i “krvavi ponedjeljak” s početka kolovoza, kada je zabilježen nagli i veliki pad burze u Tokiju, koja se ubrzo prelila i na američke burze, odnosno Wall Street. Naziv “krvavi” proizlazi iz činjenice da se na burzovnim panelima crvenom bojom označavaju dionice tvrtki koje su u padu.
Kobna inteligencija
A tada su u padu, i to velikom, bile gotovo sve, uključujući i one najveće, iz sfere visoke tehnologije i komunikacija: od Microsofta i Amazona do Mete. Iako su mnogi analitičari taj dramatični pad povezivali sa sve složenijim sigurnosnim stanjem u svijetu koje se itekako odražava na trgovinu, a onda i na cijela gospodarstva, postoje i oni koji tvrde da je kriza zapravo izazvana činjenicom da u SAD-u ponestaje prijašnjeg zanosa središnje vlasti vezanog uz nagli razvoj umjetne inteligencije.
Ona više nije tako atraktivna kako se činilo u početku, a navedene megatvrtke u 2024. upravo su u tu sferu zajedno uložile čak 100 milijardi dolara. Investirati takav novac, da bi onda sve otišlo u krivom smjeru, mora potresti i najveće kompanije i investitore. Poglavito kada im kineske visokotehnološke tvrtke sada više ne samo pušu za vrat nego ih sve brže i prestižu.
Drugim riječima, kada sve navedeno uzmemo u obzir, uz činjenicu duboke podjele američkog društva na dva podjednako velika i međusobno potpuno suprotstavljena pola, jasno je kako nas očekuje američka vruća politička jesen. Pritom se već vidi kako obje strane u kampanji izbjegavaju teme koje imaju ključnu važnost za američke građane – one ekonomske, dok se primarno zadržavaju na ideološkima ili pak usmjerenima na blaćenje protivnika na osobnoj razini. To je jasan znak da ni jedna od njih nema pravi recept za rješavanje nastalih problema koji sve više opterećuju zemlju.
Oni su također vezani i uz sve veći državni dug koji je na rekordnoj, nezamislivoj razini od čak 35 trilijuna dolara, pri čemu utjecaj dolara na globalnoj razini sve više slabi, na što upozoravaju ozbiljni američki analitičari. Naime, upravo je dolar, kao ključna valuta u međunarodnoj trgovini, uvijek bio onaj jamac koji nije dopuštao da golemi američki dug uguši gospodarstvo te zemlje.
Opasna igra
Da je stanje upravo u tom pogledu vrlo ozbiljno, svjedoči i vijest koja je stigla u vrijeme pisanja ovog teksta. Prema riječima Elvire Nabiulline, guvernerke ruske središnje banke, čak je 159 zemalja izrazilo spremnost za prihvaćanje novog BRICS-ova platnog sustava čim postane operativan. Sustav za prijenos financijskih poruka trenutačno je u fazi razvoja, a njegovo pokretanje očekuje se već u listopadu. Ova inicijativa dolazi u trenutku u kojem se države BRICS-a suočavaju s posljedicama zapadnih sankcija, poglavito onih nametnutih Rusiji, što potiče potrebu za drugim rješenjima u globalnom financijskom sustavu.
Pokreće li američka duboka država upravo zbog te činjenice, koja joj nikako ne ide u prilog, i svoju krajnje opasnu igru na međunarodnoj areni koja predstavlja levitiranje na granici izbijanja Trećeg svjetskog rata, kako to neki već otprije tvrde? Mislim da je to upravo tako i da se ta opasna “igra” sada odvija čak na tri bojišnice istodobno: ukrajinskoj, bliskoistočnoj i dalekoistočnoj. Pritom smatram kako se ključni stratezi u Washingtonu ipak još primarno nadaju da izbijanje Trećeg svjetskog rata neće biti nužno i da će krajnje riskantna američka vanjska politika, tj. politika maksimalnog pritiska na Rusiju, a sada već potpuno otvoreno i na Kinu, biti dovoljna da zaustavi ambicije dviju potonjih država vezane uz uspostavu multipolarnog svijeta. Odnosno, nadaju se da će takvom politikom Sjedinjene Države i u nastavku 21. stoljeća, sve do njegova kraja, uspjeti zadržati svoju dominantnu, netko će reći hegemonističku poziciju u svijetu.
Američke elite, koje o svemu same donose ključne odluke, više ne poznaju element straha od izbijanja Trećeg svjetskog rata, tj. spremne su na njega ako navedena politika pritiska ne da rezultate jer su uvjerene u američku potpunu vojnu nadmoć. To je pak krajnje riskantno i opasno razmišljanje i, što je najvažnije, ne odgovara stvarnom stanju.
Kina se budi
Da Sjedinjene Države u ovom trenutku ipak ne mogu osigurati pobjedu u slučaju izbijanja Trećeg svjetskog rata između ključnog trija megadržava jer bi on, nedvojbeno, vrlo brzo prerastao i u nuklearni, svjedoči i prošloga tjedna objavljena, a dosad potpunim velom tajne obavijena, u ožujku predstavljena nova američka nuklearna doktrina koju je predložio predsjednik Joe Biden. Naime, ona polazi od nužnosti jačanja američkog nuklearnog potencijala do razine koja će SAD-u omogućiti istodobno pobjedonosno vođenje rata i sa svojom najvećom nuklearnom suparnicom Rusijom i s Kinom koja ubrzano razvija svoj nuklearni potencijal.
Onaj kineski ključni, strateški, američki analitičari sada procjenjuju na između 300 i 500 interkontinentalnih balističkih raketa, dok ih Amerika i Rusija trenutačno imaju po više od 1300.
Iako je ta kineska brojka puno manja u odnosu na nuklearni potencijal dviju supersila, tajnovitost Pekinga u toj sferi Washingtonu ne ostavlja previše prostora za komoditet i uspavanost. Uostalom, Peking i ne taji da ubrzano jača razvoj svog vojnog nuklearnog programa, pri čemu je spreman na uključivanje u postojeće američko-ruske sporazume o smanjenju strateškog nuklearnog naoružanja tek kada s dvjema zemljama postigne paritet.
U prvom redu riječ je o ključnom američko-ruskom sporazumu START koji istječe 2026. i čije je produljenje ili zamjena novim sada gotovo nemoguće zbog činjenice da pregovora o tome uopće nema. Osim toga, Moskva posljednjih mjeseci otvoreno i kategorički odbija nastavak razgovora o tome sve dok SAD, kako kaže, ne odustane od neprijateljske politike prema Rusiji i ne počne s njom razgovarati na ravnopravnim osnovama, uvažavajući temeljne ruske nacionalne i strateške interese. Kako to Washingtonu još ne pada na pamet, jasno je da svijet očekuje nova velika utrka u naoružanju, prije svega onom nuklearnom, ali i u sferi hiperzvuka, kao i primjeni umjetne inteligencije u vojne svrhe.
Rusi su već frustrirani Putinovim vođenjem rata
U Ukrajini se stanje ubrzano radikalizira otkako je ukrajinska vojska početkom kolovoza prvi put pokrenula ofenzivnu operaciju u susjednoj ruskoj zapadnoj regiji Kursk, dok paralelno izvodi dalekometne napade dronovima na ruske energetske i vojne ciljeve poput zrakoplovnih baza s kojih polijeću ruski zrakoplovi u napade na ukrajinske snage i ključnu infrastrukturu.
U takvim okolnostima, kada u regiju Kursk osim ukrajinske vojske stiže i sve više stranih plaćenika koji ratuju na strani Kijeva, između ostalih i pripadnici privatnih američkih vojnih tvrtki poput Forward Observation Group, dok američki mobilni raketni sustavi HIMARS u sastavu ukrajinskih snaga uništavaju mostove u toj regiji kako bi spriječili ili otežali prebacivanje novih ruskih postrojbi, jasno je kako stanje u svakom trenutku može izmaknuti kontroli, tj. eskalirati.
Preciznije, Moskva može na američku permanentnu puzeću i pažljivo doziranu eskalaciju odgovoriti tako da ukrajinski sukob proširi izvan njegovih okvira. To ne bi bilo čudno s obzirom na to da je on proširen na ruski matični teritorij prvi put od početka ruske invazije 24. veljače 2022. godine upravo spomenutom ofenzivom na Kursk. Regiju koja za Ruse ima veliku povijesnu i emocionalnu vrijednost, prije svega u kontekstu čuvene bitke kod Kurska iz 1943. godine između njemačkog Wehrmachta i sovjetske Crvene armije, koja je označila i prijelomni trenutak rata s obzirom na to da su se od tog trenutka njemačke snage permanentno povlačile prema zapadu pod pritiskom sovjetskih snaga, sve do konačne kapitulacije u svibnju 1945. godine.
Ovo što se sada događa u kontekstu ukrajinskog rata istinska je “igra vatrom” sadašnje američke administracije – nedvojbeno povezana s tamošnjim predsjedničkim izborima, gdje je Amerikancima i saveznicima nužno pokazati da Bidenova politika pružanja pomoći Ukrajini “dokad to bude potrebno” nije bila uzaludna i da daje rezultate pa se onda s njom treba i nastaviti do konačne ukrajinske pobjede. Jer ruski predsjednik Vladimir Putin sada je u velikom problemu. Ruska javnost frustrirana je ovakvim njegovim načinom vođenja rata iako i dalje čvrsto stoji iza njega i vjeruje mu.
Tvrde da sprečavaju nuklearnu kataklizmu
Moskva tvrdi da svojom suzdržanošću prema eskalirajućim potezima Zapada sprečava kataklizmu nuklearnog rata u koji svijet nepromišljeno gura Washington. Možda to i jest tako, ali koliko će ta ruska suzdržanost na kraju nju samu koštati i koliko će to još trpjeti njezini građani? Jer ta se suzdržanost prije ili poslije može početi tumačiti kao Putinova neodlučnost, pa i kukavičluk, što pak može radikalizirati unutarnju političku scenu zemlje. Ali možda Putin upravo to i želi, kako bi mogao poduzeti radikalne vanjskopolitičke poteze, rizične i za Rusiju, za koje će onda imati široku potporu svoje javnosti.
Kako god bilo, Putin je pred sudbonosnim izborom: ili će i dalje odbijati rusku vojnu eskalaciju radi očuvanja globalnog mira i partnerstva s Globalnim jugom o kojem sada Rusija ovisi uz istodobno trpljenje osobnog i nacionalnog poniženja, ili će, u svrhu izvlačenja iz gliba u kojem se našao skupa sa svojom zemljom, iskoristiti sva raspoloživa vojna sredstva za ostvarenje ciljeva koji mogu zadovoljiti ruske interese, ali onda uz preuzimanje rizika potpune vojne eskalacije sa SAD-om.
Izbor mu nije lak. Međutim, pravi je problem u nečem drugom. Dovoditi Rusiju, kao nuklearnu velesilu, i njezin državni vrh svojim postupcima u predshizofreno stanje i pred navedenu dilemu ludost je koja se ničim ne može opravdati. Pa makar to bili i američki predsjednički izbori.