Prošlotjedni dvodnevni summit NATO saveza u Washingtonu, koji je imao i svečani karakter jer je ujedno obilježena i 75. godišnjica njegova osnutka, rezultirao je ratobornom Deklaracijom koju gotovo da možemo okarakterizirati i kao njegovu objavu rata Rusiji. Štoviše, njome je NATO istodobno “objavio rat” i Kini, označivši je, uz Rusiju, kao svog glavnog neprijatelja u čije će “dvorište” sada još intenzivnije ulaziti jer to od njega očekuju azijski partneri koji se boje velike Kine, jednako kao i u ono bliskoistočno gdje namjerava otvoriti svoje prvo predstavništvo – u Jordanu, ali i u prostor Afrike.
NATO je, pod palicom Washingtona, upravo zaigrao krajnje opasnu igru koja nas neposredno vraća u doba najveće konfrontacije između njega i SSSR-a, i to u vremenu u kojem, za razliku od prošlostoljetnog hladnog rata kada je ona funkcionirala, diplomacije između SAD-a i Rusije sada više gotovo i nema.
NATO je vojnopolitički savez, ali ratoborna vojna retorika nadvladala je politiku kojoj bi po prirodi stvari primarna morala biti težnja za sprečavanjem sukoba, za pronalaskom mirnih rješenja postojećih sukoba ili pak sprečavanje eskalacije onih koji su u tijeku.
Nepovratni proces
Međutim, o miru, prije svega u Ukrajini, u Washingtonu baš nitko nije govorio. Europski su lideri pljeskom prihvaćali sve ono što su im u ovoj svojoj velikoj igri nametali američki predsjednik Joe Biden i njegov tim, koji u Europu, prije svega Njemačku, kako je na summitu rečeno, namjeravaju dopremiti novo američko nuklearno oružje srednjeg dometa, hiperzvučno i dalekometno raketno oružje, dok je za Ukrajinu rečeno da je njezino članstvo u NATO savezu “nepovratni proces” te joj je osiguran “most” koji mora prijeći do tog konačnog cilja.
Nepovratni proces to bi mogao biti prije svega za Europsku uniju kojoj slijedi ubrzana militarizacija i pretvaranje u “klupko bodljikave žice” koje iščekuje neizbježni vojni sukob s velikim istočnim susjedom i nuklearnom velesilom Rusijom. Za to europske elite uopće nije briga. One imaju svoje uske interese i sigurno neće trpjeti sve ono što očekuje europske građane – barem tako vjeruju. Drugim riječima, NATO je odbacio bilo kakav pokušaj svog ponovnog sjedanja za stol s Moskvom koji bi išao prema pokušajima mirnog reguliranja ukrajinskog sukoba.
Cilj je zadan: potpuni poraz Rusije i njezino povlačenje sa svih okupiranih teritorija Ukrajine, uključujući i Krim, ma što da ti zahtjevi u svojoj osnovi znače. A znače jedino nastavak krvavog rata, a na summitu se ni jednom riječju nije reklo što to značiti za Ukrajince i njihove daljnje žrtve u ratu za koji svi dobro znaju da ga Rusija ne može izgubiti. Vrlo lako može eskalirati i izvan granica Ukrajine i umjesto rusko-ukrajinskog prerasti u rat između NATO saveza i Rusije. Time, naravno, i u Treći svjetski rat odnosno apokalipsu. Nije nikakvo čudo što je ubrzo nakon objave Deklaracije summita jedan od najvažnijih i najiskusnijih ruskih diplomata i stručnjaka za Ameriku i nuklearne odnose Sergej Rjabkov izjavio kako je sada jasno da je ovaj potez SAD-a onaj koji prisiljava Rusiju na poduzimanje oštrog odgovora.
Skok u nepoznato
I sada smo tu gdje jesmo, pri čemu je krajnje opasno to što ama baš nitko na zapadu ne vjeruje u apokaliptični scenarij usprkos stalnim upozorenjima Moskve o brzorastućoj mogućnosti za njega ako se rat nastavi unedogled i s daljnjim naoružavanjem Ukrajine sve suvremenijim zapadnim oružjima. Ne bez razloga, Robert Fico, nakon atentata u proljeće ove godine čudesno oporavljeni slovački premijer, odmah nakon summita u Washingtonu izjavio je kako članstvo Ukrajine u NATO-u jamči Treći svjetski rat.
Slično misli i mađarski predsjednik Viktor Orban, kojeg u Europskoj uniji posljednjih tjedana, nakon što je Mađarska službeno preuzela polugodišnje predsjedanje Europskom unijom, doslovno sotoniziraju zbog njegovih najava da će predsjedanje Budimpešte značiti prije svega pokušaj pronalaska mirnog rješenja ukrajinskog rata, sviđalo se to komu ili ne. Koliko je degradirao um i logika zapadnog političara svjedoči i činjenica da se to baš nikomu od njih nije previše svidjelo pa su čak najavili i posebne sastanke čelnika EU-a na kojima će se razmatrati navedeni Orbanovi potezi.
Na pitanja zašto je summit NATO saveza u Washingtonu imao snažan ratoborni karakter i zašto je završio isto takvom deklaracijom moguća su samo dva objašnjenja. Prvo je da nije riječ isključivo o Bidenu i njegovoj administraciji, u prvom redu njegovu savjetniku za nacionalnu sigurnost Jakeu Sullivanu koji najviše zadaje oštar ton odnosno konfrontirajući karakter odnosa Washingtona s Moskvom, već da iza svega stoji široka lepeza ključnih sastavnica državnog aparata: od vrhova obavještajnih službi preko Pentagona do korporativnih interesa ključnih proizvođača oružja koji su odavno penetrirali u američki sustav vlasti, prije svega u Pentagon. Ako je ova pretpostavka točna, NATO-ova proklamirana konfrontacijska politika sa summita je “zacementirana”, tj. dugoročnog je karaktera i nepromjenjiva.
Oštar ton
I druga mogućnost, koju također ne treba odbaciti, jest da je iskazana ratobornost na navedenom summitu posljedica unutarameričkih odnosa, tj. velikih borbi između demokrata i republikanaca u kontekstu predsjedničkih izbora 5. studenoga, gdje demokrati na bilo koji način žele osigurati pobjedu. Naime, navedeni summit bio je posljednja velika multinacionalna platforma na kojoj će nastupiti Biden prije izbora, a time i najvažnija prilika da svima kod kuće i u svijetu pokaže kako je on još tu, aktivno u igri da ostane snažni američki vođa i nakon katastrofalnog debakla u nedavnoj prvoj televizijskoj raspravi s Trumpom koji je – takva se poruka namjeravala poslati – bio samo trenutak nesretnih okolnosti, predsjednikove neispavanosti zbog mnoštva obaveza i manje prehlade koja ga je omela u koncentraciji.
Drugim riječima, ratoborni summit treba stvoriti privid da sve u pogledu ukrajinskog rata ide dobro i da je sve pod kontrolom Bidenove administracije – i taj se privid mora održati do izbora, tj. do tada se ne smije dopustiti poraz takve politike. Za Amerikance su najvažniji bili i ostali samo predsjednički izbori, a ne nikakve geopolitike i geostrategije. Jer tko ima vlast, ima i novac, a u Americi se novca vrti i previše.
Podvarijanta ovog drugog objašnjenja je da se ratobornošću namjeravalo pokazati europskim saveznicima SAD-a da će se dosadašnja Bidenova politika prema njima i prema Ukrajini nastaviti i u slučaju Trumpove pobjede jer on, eto, nakon ovako proklamiranih ciljeva i odlučnosti u njihovu provedbu neće imati prevelikog prostora za odstupanja od zacrtanog smjera. Iskreno govoreći, prvo objašnjenje je nažalost realističnije. Ono proizlazi iz duboke penetracije neokonzervativaca u obje glavne političke stranke koje u pogledu ključnih elemenata američke vanjske politike imaju sve manje razlike.
Ohrabrivanje Europljana
Njihov kompromis o potpunom suprotstavljanju Rusiji i dodjeli toj zemlji statusa ključnog neprijatelja SAD-a postignut je još uoči Trumpove pobjede na izborima 2016. S druge strane, Barack Obama pokrenuo je američku politiku suprotstavljanja brzorastućoj Kini, koju je onda nastavio i produbio Trump, a potpuno radikalizirao Biden, makar osobno tomu i nije bio sklon.
Osim toga, više ni u SAD-u ni u svijetu ne sumnjaju u Trumpovu pobjedu nad Bidenom 5. studenoga i za nju se već svi aktivno pripremaju. Europski političari obavljaju gotovo svakodnevne kontakte s najbližim Trumpovim suradnicima i njegovim mogućim savjetnicima kako bi saznali u kojem će smjeru ići njegova vanjska politika. Zapravo, pravo je pitanje još samo hoće li Biden na kraju uopće postati službeni kandidat Demokratske stranke na njezinoj konvenciji u kolovozu s obzirom na svoje zdravlje. Štoviše, ima i onih u Americi koji prognoziraju kako Biden neće uspjeti završiti ni ovaj mandat koji službeno traje do 31. prosinca ove godine.
Već sam u ranijim analizama ukazivao na iznenadne i čudne obrate vezane uz Trumpa: prvi je bio kada je iznenađujuće odustao od svog oštrog protivljenja isporuci američke vojne pomoći Ukrajini koja se očitovala u gotovo polugodišnjoj blokadi proračunskog prijedloga u tu svrhu od Trumpu odanih republikanskih zastupnika u Kongresu, prije svega njegova predsjednika Mikea Johnosna.
On je glasanje o tom pitanju odnosno usvajanje Bidenova prijedloga osigurao samo par dana nakon što je posjetio Trumpovo luksuzno imanje na Floridi i ondje proveo vikend. Odmah potom uslijedile su i prve odluke američkog Vrhovnog suda koje su Trumpu išle u korist u odnosu na pojedine sudske procese protiv njega pokrenute pod neizravnom palicom Bidenove administracije koja je u svrhu optužbi pokrenula sve instrumente vlasti koje su joj stajale na raspolaganju: od FBI-a preko demokratima odanih tužitelja do srednjostrujaških medija.
Poluge vlasti
Sve je kulminiralo prošlomjesečnom odlukom Vrhovnog suda koja povećava Trumpove šanse i u pogledu pokrenutog ključnog procesa kojim ga se tereti za urotu protiv SAD-a navodnim poticanjem nereda na Capitol Hillu početkom siječnja 2021. i koji mu prijeti dugogodišnjom zatvorskom kaznom. Dakle, Trumpa “duboka država” postupno i oprezno eskulpira dok se ne uvjeri da će ostati pravovjeran ključnim vanjskopolitičkim interesima zemlje, kakvim ih ona vidi. Upravo zbog toga, ne manje od onog o nedvojbenoj Trumpovoj nepredvidljivosti, ne vidim previše mogućnosti da će Trump uspjeti “preko noći” završiti ukrajinski rat. On će nedvojbeno biti u povoljnijoj poziciji od Bidena za pregovore jer on taj rat nije ni počeo niti ga je podržavao.
Upravo suprotno! Nazivao ga je “Bidenovim osobnim ratom” s ciljem njegova skretanja pozornosti s neugodnih sumnji koje su mogle završiti i Bidenovim kaznenim progonom vezanim uz njegovu ulogu u Ukrajini dok je bio potpredsjednik SAD-a u drugoj Obaminoj administraciji te bio zadužen za pitanja postrevolucionarne Ukrajine. Prije svega za moguće nezakonite radnje vezane uz njegova sina Huntera Bidena koji je u to vrijeme ušao u vijeće direktora ukrajinske plinske tvrtke Burisma i primao vrlo visoku plaću. Tu je još i sumnja u Bidenov utjecaj na smjenu ukrajinskog glavnog državnog tužitelja koji je planirao pokrenuti istragu o korupciji tvrtke Burisma. Za to je Trump Bidena optuživao tijekom posljednje faze svog predsjedničkog mandata, ali bez uspjeha. Biden je jednostavno bio prejak, a Trumpu su svi “podmetali noge”, uključujući i njegove najbliže savjetnike koje je mijenjao kao čarape.
Osim toga, američki i ruski interesi oko Ukrajine toliko su različiti i suprotstavljeni da ih je teško pomiriti bilo komu, pa zvao se on i Donald Trump. Moskva vjerojatno neće inzistirati na svojim novim teritorijalnim probicima u odnosu na već postignute.
Nema natrag
Međutim, Putin će – u to nitko ne bi smio sumnjati – bezuvjetno inzistirati na tome da preostali dio Ukrajine koja bi zadržala i izlaz na Crno more ostane izvanblokovska i izvannuklearna država, da se precizira koje vrste raketnog oružja i kojeg dometa ona neće smjeti imati u sastavu svojih oružanih snaga i slično. Iako se takvi Putinovi zahtjevi na zapadu sada jednoglasno odbacuju kao potpuno neprihvatljivi, nisam baš siguran da se o svemu tome prije ili poslije ipak neće ozbiljno razgovarati, a ti će razgovori onda nedvojbeno sadržavati i pitanja osiguranja strateške sigurnosti između Rusije i NATO saveza.
Američka vanjska politika do početka 90-ih godina prošlog stoljeća počivala je na
konsenzusu, odnosno formuli prema kojoj pojedinačni odnosi SAD-a s Kinom i SSSR-om uvijek moraju biti bolji od međusobnih odnosa SSSR-a i Kine. To je bila doktrina pok. Henryja Kissingera koja je polazila od zastrašujućeg potencijala koji bi predstavljalo savezništvo dviju susjednih azijskih megadržava. Potencijala koji bi opasno, kao ni približno bilo što drugo, ugrozio američke nacionalne interese u svijetu. I toga su se uvijek pridržavale sve administracije do kraja hladnog rata odnosno američke pobjede u njemu.
Nakon raspada SSSR-a kao najvećeg američkog suparnika u povijesti, Washington se nakon kraćeg premišljanja odlučio za neprihvaćanje novouspostavljene Ruske Federacije kao svog ravnopravnog partnera s kojim će se o svemu ključnom u svijetu morati dogovarati kako je to bilo u vrijeme SSSR-a. Ključni potez u tom smjeru bila je konačna odluka o postupnom širenju NATO saveza na istok, usvojena u vrijeme Clintonove administracije. Bilo je i tada snažnih glasova u Washingtonu, uključujući i najvećeg američkog poslijeratnog vanjskopolitičkog stratega, diplomata i stručnjaka za Rusiju Georgea Kagana koji je upozoravao kako će Moskva zbog toga biti bijesna i da će ulazak Ukrajine u NATO za nju biti “crvena crta”. Ali u atmosferi opijenosti hladnoratovskom pobjedom u prijestolnici SAD-a ti su glasovi više malo koga zanimali te su s vremenom postajali sve tiši, dok konačno nisu potpuno utihnuli.
Diplomatski čarobnjak
Bidenova administracija je na summitu NATO saveza u Washingtonu sada odlučila potpuno odustati od navedene formule svog “diplomatskog čarobnjaka” Kissingera. Biden i NATO prošlog su tjedna i službeno otvorili odvojene američke frontove prema dvjema azijskim megadržavama čiji utjecaj itekako prelazi samu Aziju.
Da je Bidenov potez krajnje rizičan za američke interese svjedočio je prošloga tjedna i američki medij Newsweek u autorskom tekstu svog vanjskopolitičkog analitičara Adama Gallagheara. On upozorava kako je na zapadu, zbog lipanjskog summita G7 i prošlotjednog summita NATO saveza medijski posve neprimjetno prošao summit BRICS-a na razini ministara vanjskih poslova u Rusiji, kojem su nazočili i šefovi diplomacija iz još dvadesetak država svijeta.
U tekstu se navodi kako su “najviši diplomati BRICS-a i Globalnog juga govorili o potrebi izgradnje novih sigurnosnih, upravljačkih i financijskih arhitektura kako bi se zamijenili sadašnji sustavi pod vodstvom SAD-a za koje vjeruju da služe samo zapadnim interesima”. “BRICS ističe brige i pritužbe zemalja Globalnog juga u prvi plan, što se rijetko događa na međunarodnim forumima pod vodstvom Zapada. Zapravo, protuzapadne pritužbe su politička vrijednost koja spaja članice BRICS-a i zemlje Globalnog juga”, piše u tekstu.
Autor dalje govori i o ubrzanom procesu dedolarizacije i američkim sankcijama koje nemaju učinka. Tako kaže: “Ali američka politika, posebice politika sankcija, potkopava dolar, a time i američko gospodarstvo i globalni položaj Washingtona. Američke sankcije pokrivaju 29 posto globalne ekonomije i 40 posto svjetskih rezervi nafte. Refleksno i ekstenzivno uvođenje sankcija Washingtona u cjelini je krajnji neuspjeh. SAD često koristi ovaj alat kako bi prisilio države da promijene svoje ponašanje, ali to rijetko djeluje… Ne samo što ove sankcije nemaju željeni učinak nego one ‘nenamjerno stvaraju osovinu izbjegavanja’… koje se udružuju kako bi ublažile svoj ograničeni pristup zapadnim tržištima. Toliko dugo se SAD smatrao ‘nezamjenjivom nacijom’. Međutim, mnoge nacije u današnjem multipolarnom svijetu vide američku hegemoniju koja se održava kao uznemiravanje i licemjerje…”
Bolna iskustva
“… Oni uočavaju licemjerje u nepomirljivim stavovima Washingtona o ratovima u Gazi i Ukrajini i osjećaju da se poredak temeljen na pravilima odnosi samo na protivnike Zapada”, navodi se u tekstu Newsweeka u kojem autor na kraju upozorava SAD da “mora preispitati svoje nepokolebljivo određenje za primat, svoje klečavo korištenje sankcija i svoj licemjerni stav o poretku temeljenom na pravilima” prije nego što bude prekasno. Jer “veliki se dijelovi svijeta okupljaju kako bi zaobišli američki dolar i zamijenili američko vodstvo”.
Elite i predstavnici “zlatne milijarde” odnosno združenog Zapada koji obuhvaća 12 posto ukupnog svjetskog stanovništva, prirodnim resursima i razvojnim potencijalom neusporedivo manjim u odnosu na “ostatak svijeta”, želi potonjim dominirati i nametati mu svoja pravila igre. Međutim, problem u ovoj američkoj strategiji predstavlja sada već očita činjenica da se zemlje Globalnog juga njoj sve više suprotstavljaju. One se ni dosad nisu željele dati uvlačiti u bilo kakve međusobno suprotstavljene tabore glavnih globalnih igrača – združenog Zapada odnosno Kine i Rusije – gdje bi one, kako je povijest pokazala, u pravilu izvlačile deblji kraj.
Ali sada, što je još gore za Washington, postaje sve vidljivije kako se ključne zemlje Globalnog juga sve više i sve brže približavaju upravo istočnom bloku, što je sada najizraženije upravo u platformi BRICS koja sve više poprima institucionalni oblik odnosno ubrzano se približava trenutku kada će iz “kluba zemalja” postati međunarodna organizacija s ciljem suprotstavljanja Zapadu. Potonjeg još snažno doživljava kao neokolonijalnu silu. BRICS bi u perspektivi, s obzirom na velik broj država koje čekaju u njegovu predvorju, mogao postati svojevrsni supstitut posrnulom UN-u čije Vijeće sigurnosti već godinama pokazuje paralizu svojih mogućnosti rješavanja sve većih i kompliciranijih sukoba u svijetu i postaje isključivo platforma za omalovažavanje stavova suprotne strane odnosno veličanje svojih.
Dakle, može se bez problema zaključiti: Amerika je pod Bidenovom administracijom zaigrala krajnje opasnu igru pa bi njezino oklijevanje u suočavanju sa stvarnošću na kraju za Washington moglo završiti bolnim otrežnjenjem. Nadajmo se da će na kraju ipak prevladati zdrav razum, ali sasvim sigurno ne prije američkih predsjedničkih izbora. Iako je, to treba otvoreno konstatirati, sve manje onih u svijetu koji u to još iskreno vjeruju.
Otkrivena zavjera širokih razmjera
Sve je kulminiralo nakon što se Orban samostalno otpravio na mirovnu miniturneju u Kijev, Moskvu i Peking. Štoviše, Orban je bio jedini vođa države članice NATO saveza koji se nije želio sastati s Bidenom, već se uputio na sastanak s vjerojatnim republikanskim predsjedničkim kandidatom na američkim izborima Donaldom Trumpom. Nakon sastanka Orban je izjavio kako je Trump čovjek koji će odmah zaustaviti ukrajinski rat.
Zanimljivo, nešto slično izjavio je ne tako davno, nakon osobnog sastanka s Trumpom, i sada već bivši britanski šef diplomacije David Cameron, kojeg su s visoke političke pozornice, skupa s bivšim premijerom Rishijem Sunakom i torijevcima, doslovno pomeli nezadovoljni britanski birači, dovevši nakon 14 godina na vlast u zemlji Laburističku stranku.
Istodobno, s ratobornošću NATO saveza raste i psihoza diljem EU-a. Tako europski segment Soroševa medija POLITICO, kao i CNN prošloga tjedna, objavljuju tekstove o američko-njemačkom sprečavanju “ruske zavjere” kojoj je cilj bio likvidacija čelnih osoba ključnih europskih tvornica oružja, između ostalog i Armina Pappergera, čelnika tvrtke Rheinmetall, najvećeg njemačkog proizvođača naoružanja, ali i topničkih granata od 155 mm koje su postale ključne u teškom ratu iscrpljivanja između ukrajinske i ruske vojske. Kako navodi CNN, ta tvrtka idućih tjedana otvara tvornicu oklopnih vozila u Ukrajini, dok su zavjeru otkrili američki obavještajci koji su o svemu izvijestili svoje njemačke kolege.