Kako se sve više širi eskalacija izraelskog rata u Gazi i na druge dijelove Bliskog istoka, dalje od Izraela, Libanona i Sirije (još je prerano govoriti o širenju samoga rata, iako, naizgled, sve ide upravo u tom smjeru) – sve su više ugroženi uhodani trgovački putovi i pomorske rute koje se tom regijom pružaju u smjeru istok-zapad povezujući Aziju s Europom i obratno. Ali ono što ipak najviše zabrinjava je nazirući ratni požar koji se iz regije može preliti i na Europu, poglavito u kontekstu permanentno opasnog ukrajinskog rata kojemu se kraj ne nazire.
Napadi jemenskih pobunjenika Huta na trgovačke brodove koji su povezani s Izraelom bilo u vlasničkom smislu, bilo u smislu prijevoza tereta tuđih brodova u njegove luke, kao i posljednični vojni odgovor pomorske flote međunarodne koalicije na čelu sa SAD-om na položaje i objekte Huta na teritoriju Jemena do krajnosti su užarili atmosferu u Crvenom moru. Do te mjere da je značajan broj svjetskih brodara – čiji brodovi u gore navedenom smislu i nemaju veze s Izraelom – odlučio zaustaviti plovidbu kroz Sueski kanal te ju preusmjeriti znatno dužom, starom rutom preko južne Afrike odnosno Rta dobre nade. Ona produžuje plovidbu iz i prema Europi za čak 30-ak dana, u odnosu na rutu preko egipatskog Sueskog kanala na sjeveru i tjesnaca Bab el-Mandeb na jugu Crvenog mora kojeg kontroliraju Jemen s istočne i Džibuti sa zapadne – afričke strane. Čak oko 12 posto globalne trgovine odvija se preko Sueskog kanala.
Koliko je stanje postalo ozbiljno svjedoči i vijest od prije nekoliko dana, da su čak i LNG tankeri vodećeg svjetskog proizvođača ukapljenog prirodnog plina – Katra – zaustavili plovidbu tim akvatorijem.
Nakon što se uvelike odrekla ruskog plina i nafte, EU sada ovisi o Bliskom istoku
Sve je to, naravno, snažno odjeknulo i u Europi (prije svega EU). Nakon što je obustavila uvoz ruskog plina kroz plinovode (ikako i to ne u potpunosti, jer se, primjerice, i dalje nastavlja opskrba Gazpromovim plinom preko balkanskog kraka plinovoda Turski tok kroz koji ruski plin i dalje stiže u Grčku i Mađarsku kao članice EU, a iz Grčke se čak i distribuira u druge članice Unije), i nakon što se odrekla ruske nafte (osim one iz naftovoda kojim se opskrbljuju pojedine zemlje istočne EU koje o ruskoj nafti ovise u velikim i u kratko vrijeme nenadoknadivim količinama) – EU uvelike ovisi o opskrbi plinom i naftom s Bliskog istoka.
Ta je trgovina fosilnim gorivima iz Bliskog istoka u zapadne zemlje intenzivna, dok je pomorska ruta preko Crvenog mora kroz Suez najekonomičnija u smislu troškova odnosno vremena prijevoza tereta.
Kako jučer navodi turska državna agencija Anadolu (AA), prema informacijama prikupljenim na temelju podataka međunarodnih stranica za praćenje brodova, najmanje 3 LNG broda koji pripadaju Katru neplanirano su se zaustavila uz obalu Omana početkom ovog tjedna, dok je jedan, također katarski, pod imenom Al Rekayyat zastao usred Crvenog mora i nije ažurirao svoju poziciju od 10. siječnja.
Putinova saveznica uvjerena u skori početak globalnog rata: Tvrdi da zna gdje će početi
Alex Froley, koji radi kao analitičar LNG tržišta u ICIS-u, najvećem svjetskom pružatelju informacija o petrokemijskom tržištu, na pitanje je li ukapljeni (LNG) plin „ranjivi resurs“ odgovorio je slijedeće: “Može biti osjetljiv na poremećaje na ključnim trgovačkim rutama. Na primjer, postaje teško koristiti Panamski kanal zbog suše koja smanjuje opskrbu vodom, a sada je i Sueski kanal također u prekidu. Međutim, ako poremećaji potraju dulje vrijeme, pokazat će se i fleksibilnost LNG-a.
Naglasio je i da je Japan zatvorio svoje nuklearne elektrane nakon havarije Fukushime 2011. godine i okrenuo se LNG-u.
Što se tiče Europa Froley je rekao: “Stoga, srednjoročno i dugoročno, rute bi mogle biti redefinirane i brodovi bi mogli početi slijediti nove rute.” Obično oko 30 do 40 LNG tereta prolazi kroz Crveno more-Sueski kanal svaki mjesec, kazao je Froley.
Huti zaprijetili Washingtonu koji se sve više uvlači u rat
Nakon što su jemenski Huti Washingtonu priopćili da je napravio veliku grešku što ih je napao u prošli petak te su stoga odmah nastavili napadati ne samo trgovačke već i američke vojne brodove, uslijedili su gotovo svakodnevni američko-britanski udari po huti-ciljevima na tlu Jemena. Huti neće odustati jer jednostavno znaju da Amerikanci neće izvršiti kopneni napad na Jemen kojeg 70 površine čini planinski reljef, idealan za gerilsko ratovanje. To je na svojoj koži najbolje osjetila Saudijska Arabija koja Hute nije uspjela slomiti u ratu kojeg je pokrenula još u ožujku 2015. g. i koji je tek nedavno završio, i iz kojeg su Huti izišli još snažniji nego prije, zadržavši pod svojim nadzorom čak i glavni grad Sanu.
U tom bih kontekstu rekao da Huti čak imaju i psihološku prednost u odnosu na Washington. Naime, teško je da će Biden poslati stotine tisuća američkih vojnika u novi, krajnje neizvjestan rat na Bliskom istoku u izbornoj godini, a da se na početku svog mandata povukao iz onog afganistanskog koji je trajao puna dva desetljeća. Pritom još i konstantno plešući na rubu neposrednog vojnog sukoba s nuklearnom velesilom Rusijom u Ukrajini.
Iran se počeo osvećivati Izraelu na vojni način
Istodobno, prije nekoliko dana Teheran je od Washingtona na razini ministara vanjskih poslova zatražio da odmah prekine napade, kako kaže na Jemen, upozoravajući da su akcije Huta vezane isključivo uz izraelski rat protiv Palestinaca u Gazi. Tj. napadi Huta završit će istoga trenutka kada Izrael prekine svoje napade – stav je Teherana, koji je identičan s onim od Huta.
Kako Izrael još uvijek u praksi ne pokazuje da je voljan završiti spomenuti rat, Iran je krenuo u dodatnu eskalaciju. Jer onu između proiranskog libanonskog Hezbollaha i Izraela očito smatra nedostatnom za prijelom situacije u svoju korist.
Tako je Iran po prvi put prije dva dana krstarećim raketama napao irački Kurdistan, preciznije izraelski obavještajni stožer pokraj američkog konzulata u administrativnom središtu te regije – gradu Erbilu.
Ali Iran se ni tu nije zaustavio pa je tako, istodobno, novom balističkom raketom srednjeg dometa (MRBM) Kheiber Shekan pogodio i, kako je kazao, teroristički objekt u sirijskoj pokrajini Idlib. Onoj istoj koja je najvećim dijelom pod nadzorom proturskih islamističkih oružanih formacija ali i same turske vojske. Očito je njime Teheran odaslao poruku Izraelu da lako može gađati i njegov teritorij s obzirom kako su Sirija i Izrael susjedne zemlje.
Ali ni tu nije bio kraj. Iran je kasno navečer u utorak izveo zračni napad i na ciljeve, kako je rekao, militantne upine Jaish al-Adl u pograničnom gradu Panjgur u Balučistanu. To je formalno uzdrmalo odnose Teherana i Islamabada jer je potonji burno reagirao tvrdeći kako je Iran povrijedio pakistanski zračni prostor i da zato ovaj zadržava pravo na protuodgovor.
Igraju li Iran, Pakistan i Turska zajedničku igru, ili je stvar potpuno suprotna?
Međutim, kako je Balučistan pakistanska separatistička regija koja itekako pravi probleme središnjoj vladi u Islamabadu, koliko je potonja stvarno potresena i ljuta na Iran ostaje pitanje.
Tim više što je Pakistan jučer vojno uzvratio, izvršivši snažne zračne napade unutar Irana, ciljajući pritom separatističke militante – kako je to priopćilo pakistansko ministarstvo vanjskih poslova. One iste s iranske strane granice – u iranskom Balučistanu koji pravi velike probleme Teheranu svojim separatističkim težnjama i terorističkim napadima poput nedavnog velikog, na obilježavanju obljetnice američke likvidacije karizmatičnog iranskog generala Qassema Soleimanija, i kada je ubijeno oko 200 osoba.
Zanimljivo je da je Teheran svoje napade na Baluke u Pakistanu također opravdavao njihovom povezanošću s izraelskom obavještajnom službom Mossad i prozvao ih krivcima za spomenuti krvavi teroristički napad.
S druge strane Pakistan također krajnje oštro osuđuje Izrael zbog rata u Gazi, a masovni, pa i milijunski protuizraelski prosvjedi nerijetko pune ulice i trgove Islamabada.
Istodobno, da čitava stvar bude potpuna – i Turska nastavlja svoje napade na irački Kurdistan u potrazi za pripadnicima zabranjene Radničke stranke Kurdistana i od njih, kako je prije par dana rekao predsjednik Recep Tayyip Erdogan – ne namjerava odustati.
Svatko je na Bliskom istoku, očito, krenuo u čišćenje onoga što smatra svojim dvorištem. Naravno – pritom mislim na države koje za to imaju prije svega vojne snage, a među njima su osim Izraela, svakako i Turska, Iran i Pakistan. Problem će biti ako u tom sređivanju jedna drugoj „stanu na žulj“.
Huti su bitna sila u dinamici regije: Čak ni intervencija zaljevski zemalja u Jemenu nije uspjela
Kina nudi posredništvo
A kako do toga ne bi došlo, Kina opet preuzima inicijativu. Jučer je, ne želeći čekati da stanje između Irana (koji je od Nove godine postao član BRICS-a) i Pakistana (koji je član Šangajske organizacije za suradnju (SCO) u čijem predvorju čeka i Iran) izmakne kontroli, Peking je dvjema državama ponudio posredništvo u rješavanju spora. Slično onom kako je to prošle godine istočnjačkom diplomatskom vještinom učinio i pri normalizaciji saudijsko-iranskih odnosa.
Peking dobro zna kako novi veliki bliskoistočni rat nije u interesu ni Kini, ni ključnim bliskoistočnim zemljama koje su u uvjetima višegodišnjeg relativnog mira i stabilnosti ostvarivale snažan gospodarski rast i razvoj – prije svega ključnim arapskim monarhijama. A isto tako, i vojno snažnim državama koje imaju gospodarskih problema poput Turske, Irana, a da o Pakistanu i ne govorimo.
Također, Peking dobro zna kome bi novi veliki rat najviše odgovarao iako se u njega sigurno ne bi neposredno miješao ni pod koju cijenu – osim u slučaju da Izrael postane životno ugrožen.