Bliski istok ponovo vrije,! U glavnoj su ulozi ovoga puta Sjedinjene Države i Iran, ali u pozadini svega, kao ključni regionalni problem, inspirator i generator gotovo svih kriza već desetljećima stoji Izrael, odnosno neriješeno palestinsko pitanje.
Kako iza Izraela i njegovih poteza u pravilu uvijek stoji Wsahington bilo je jasno kako prije ili kasnije mora doći do eskalacije odnosa između protuizraelskih država predvođenih Iranom (Sirija, Irak, Jemen) i samih Sjedinjenih Država odnosno njenih vojnih snaga raspoređenih u regiji. Tim više, što su na globalnoj geopolitičkoj sceni u tijeku tektonske promjene koje se manifestiraju sve dubljim jazom između združenog zapada predvođenog SAD-om s jedne, i Kine i Rusije s druge strane, i gdje će se odlučujuća bitka voditi ne samo na ukrajinskim bojišnicama, već i za zemlje Globalnog juga od kojih su mnoge upravo iz bliskoistočne regije. Kraće rečeno, ako iza Irana i ne stoje u smislu donošenja odluka, Kina i Rusija ga u svakom podržavaju (od Nove godine postao je i član BRICS-a, a već ranije i SCO-a).
Tako je od početka izraelskog rata u Pojasu Gaze u listopadu prošle godine, kao do sada nezabilježeno u povijesti, izvršeno više od 150 napada različitih, uglavnom proiranskih organizacija na američke baze u Iraku i Siriji.
Arapske zemlje se suzdržavaju
Uz spomenute napade i uz popratnu oštru retoriku Teherana protiv Izraela i njegovih vanjskih zaštitnika, nije nimalo čudno što iranska politika ne nailazi na službenu osudu ključnih arapskih država – prije svega zaljevskih monarhija i Egipta, a o Turskoj da i ne govorimo s obzirom na “zakrvljenu” retoriku između njezina čelnika Recepa Tayyipa Erdogana i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua zbog rata u Gazi.
Za razliku od Erdogana, čelnici arapskih zemalja suzdržavaju se od snažnijih poteza protiv Izraela usprkos formalnim osudama njegova rata i zauzimanju za Palestince i njihovo pravo na svoju državu, kao i isporukama velikih količina humanitarne pomoći u Gazu. To pak frustrirajuće djeluje na arapsku ulicu koja kipti protuizraelskim i protuameričkim raspoloženjem, kao i u svim drugim islamskim državama diljem Azije.
Zbog toga se arapski lideri, koji su u ovim krajnje složenim globalnim geopolitičkim vremenima prisiljeni levitirati između ključnih svjetskih silnica žele li ostvariti svoj cilj formiranja arapskog svijeta kao jednog od novih geopolitičkih polova i središta moći – ne žele svrstavati u američki protuiranski blok. O tome najbolje svjedoči i činjenica da se ni jedna od njih nije priključila međunarodnoj koaliciji pod vodstvom SAD-a za nadzor plovidbe u Crvenom moru i suprotstavljanju jemenskim hutistima iza kojih stoji Iran, iako i same u ekonomskom smislu trpe štetu zbog poremećaja plovidbe trgovačkih brodova – između ostalog i onih koji prevoze njihovu naftu i plin.
Udar na promet
To čak nije učinio ni Egipat, kojemu zbog napada hutista pada promet Sueskim kanalom čiji je vlasnik. Zato nije čudno što Iran uživa sve veće simpatije arapskog stanovništva diljem regije, neovisno o tome što nije arapska zemlja i što za službenu religiju ima šijitski oblik islama za razliku od sunitskog “mora” kojim je većinom okružen. Istodobno njegov državni vrh šalje poruke arapskoj regiji kako se iranske vojne moći nitko ne treba bojati – štoviše – da svi mogu računati na iransku vojnu pomoć ako ih napadnu vanjski neprijatelji ili sam Izrael. Tako je iranski predsjednik Ebrahim Raisi 2. veljače izjavio kako njegova zemlja neće započeti rat, ali da će “snažno odgovoriti” svakomu tko je pokuša maltretirati. “Vojna moć Islamske Republike u regiji nije i nikada neće biti prijetnja nijednoj zemlji. Umjesto toga, ona osigurava sigurnost na koju se zemlje regije mogu osloniti i kojoj mogu vjerovati”, dodao je Raisi.
Drugim riječima, pokušaj unošenja novog razdora između Irana i Saudijske Arabije, koji su prije godinu dana normalizirali diplomatske odnose posredničkim naporima Kine, zasad nije uspio ni SAD-u ni Izraelu. Privlačenje Saudijske Arabije na svoju stranu u novom regionalnom sukobu Sjedinjenim Državama nije uspjelo prije svega zbog brutalnog izraelskog obračunavanja s Hamasom preko leđa palestinskih civila, kojih je u četiri mjeseca rata ubijeno više od 25 tisuća, od čega oko 15 tisuća čine žene i djeca, dok je više od 60 tisuća ljudi ranjeno. To će zadugo ostaviti po strani i potpisivanje izraelsko-saudijskog sporazuma o uspostavi diplomatskih odnosa, koje je već gotovo bilo spremno prema obrascu tzv. Abrahamskih sporazuma što ih je Izrael potpisao s UAE-om, Bahreinom, Marokom i Sudanom.
Tako je izraelski premijer Benjamin Netanyahu krajem rujna 2023. u govoru u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda izjavio: “Nema sumnje da su Abrahamski sporazumi najavili zoru novog doba mira. No vjerujem da smo na pragu još dramatičnijeg postignuća: povijesnog mira između Izraela i Saudijske Arabije.” No Amerikanci su već napali iranske položaje u Iraku, Siriji i Jordanu, na što su iz Teherana poručili da će oštro reagirati. Istodobno je saudijski prijestolonasljednik, princ Muhammed bin Salman, bio potvrdio napredak, ali i upozorio kako će to ovisiti o odnosu Izraela prema Palestincima. A s obzirom na to kakvi su oni sada – jasno je kako Netanyahuovi planovi nemaju šansu za uspjeh, sigurno ne u bližem razdoblju.
Daljnja eskalacija
Međutim, da se taj rat i stradanja ne bi zaboravili, a političari uljuljkali u svojoj svakodnevici bez prevelikih briga, u bliskoistočnoj regiji brine se opet Iran – najčešće preko svojih posredničkih organizacija. Nakon što su 27. siječnja u napadu dronom u američkoj bazi na granici Jordana i Sirije ubijena trojica američkih vojnika, došlo je do prelijevanja čaše strpljenja Washingtona. Ništa čudno. Od početka izraelskog rata u pojasu Gaze u listopadu prošle godine izvršeno je više od 150 napada različitih proiranskih organizacija na američke baze u Iraku i Siriji.
Odgovornost za napad odmah je preuzela proiranska organizacija iračkog Islamskog otpora, a kako je dron bio iranske proizvodnje, Washington je vrlo brzo za navedeni napad optužio Teheran i obećao odgovor “na način i u vrijeme kada to sam odluči”, a odlučili su vrlo brzo i razorno.
S druge strane, Iran je potpuno odbacio odgovornost za napad i pogibiju američkih vojnika tvrdeći kako ne može kontrolirati sve organizacije u regiji u svakom trenutku. Takvu su priču odmah prihvatili i ruski analitičari, vukući paralelu s ukrajinskim ratom i ukazujući na to da bi prema američkoj logici Rusija trebala napasti europske zemlje u koje se doprema oružje i koje ga dalje šalju za Ukrajinu ili pak napasti SAD s obzirom na to da je nedavno oboreni ruski transportni zrakoplov s ukrajinskim zarobljenicima nad ruskim državnim teritorijem srušen raketom iz američkog sustava Patriot.
Pritom je službeni Kremlj izdao priopćenje kako se protivi bilo kakvoj daljnjoj eskalaciji na Bliskom istoku, pa tako i između SAD-a i Irana, a sličan stav zauzela je i Kina. Međutim, kako Sjedinjene Države ipak nešto moraju poduzeti – jer je pogibija američkih vojnika od ruku Irana vrlo loša za američki prestiž do kojeg Washington drži često i više nego do samih vojnih ciljeva – na kraju je prevladao stav da se višednevnim vojnim napadima udari po iranskim posredničkim grupama diljem Iraka i Sirije “čim to dopuste vremenski uvjeti”.
Povlačenje Iranaca
A dok se vremenski uvjeti ne poprave, iranska Revolucionarna garda počela je užurbano povlačiti svoje vojne savjetnike iz Sirije. Očito je, dakle, da će se daljnji scenarij odvijati upravo u tom smjeru pojedinačnih američkih napada i da do otvorenog vojnog sukoba između SAD-a i Irana neće doći. Barem ne sada.
U međuvremenu je ravnatelj CIA-e William Burns, u autorskom tekstu pod naslovom “Spycraft and Statecraft: Transforming the CIA for an Age of Competition” koji je prošlog tjedna objavio utjecajni američki medij Foreign Affairs, rekao kako je veći dio posljednja četiri desetljeća proveo radeći na Bliskom istoku i da ga je “rijetko vidio zamršenijeg ili eksplozivnijeg”. Rekao je sljedeće: “Kriza izazvana Hamasovim pokoljem u Izraelu 7. listopada 2023. bolan je podsjetnik na složenost izbora koje Bliski istok i dalje postavlja pred Sjedinjene Države.” Naglasio je da će “natjecanje s Kinom ostati najveći prioritet Washingtona, ali to ne znači da može izbjeći druge izazove”.
Govoreći o Bliskom istoku iz svog iskustva, rekao je kako ga je “rijetko vidio zamršenijim ili eksplozivnijim”, s obzirom na “zaustavljanje intenzivne izraelske kopnene operacije u pojasu Gaze, zadovoljavanje dubokih humanitarnih potreba patnje palestinskih civila, oslobađanje talaca, sprečavanje širenja sukoba na druge bojišnice u regiji”. Isto to se odnosi i na “oživljavanje nade u trajni mir koji osigurava sigurnost Izraela kao i palestinsku državnost, te iskorištava povijesne prilike za normalizaciju sa Saudijskom Arabijom i drugim arapskim zemljama”. Naglasio je kako, “koliko god teško bilo zamisliti te mogućnosti usred sadašnje krize, još je teže zamisliti izlazak iz krize bez ozbiljne potrage za njima”. Napomenuo je kako je “ključ sigurnosti Izraela – i regije – suočavanje s Iranom”, čiji je “režim ohrabren krizom i čini se spreman boriti se do posljednjeg regionalnog zastupnika sve dok širi svoj nuklearni program i omogućuje Rusiji agresiju”.
Ukazao je na daljnje postojanje eskalacije i podsjetio da su jemenski hutisti koji su u savezu s Iranom “u mjesecima nakon 7. listopada počeli napadati trgovačke brodove u Crvenom moru, a rizici od eskalacije na drugim frontovima i dalje postoje”.
Izmaknulo kontroli
Pritom je priznao da Washington “nije isključivo odgovoran za rješavanje bilo kojeg od mučnih problema Bliskog istoka”. “Ali niti jednim od njih ne može se upravljati, a kamoli ga riješiti, bez aktivnog vodstva SAD-a”, konstatirao je ravnatelj CIA-e u svom tekstu za FA.
Paralelno s rastućom bliskoistočnom krizom, ona druga, koja se odvija na istoku Europe, u Ukrajini, sve je zamršenija i eksplozivnija. Istodobno se sada odvijaju dva važna procesa: unutarnje političke borbe u Kijevu i preuzimanje uloge glavnog dugoročnog financijera Ukrajine od Europske unije. Ovo drugo postalo je i službeno nakon što je prošlog tjedna na sastanku EU-a u Bruxellesu, nakon nezapamćenih ucjena i pritisaka na Budimpeštu u stilu sovjetskih prijetnji Čehoslovačkoj uoči vojne intervencije Varšavskog saveza 1968. i “slamanja ruku” premijeru Viktoru Orbanu – i konačno slomljen mađarski otpor za dodjelu Ukrajini 50 milijardi eura do 2027.
Istina, uz neke dodatke koje je Orban tražio poput odlučivanja o visini iznosa isplate svake godine, kao i svake druge godine ponovnog razmatranja te odluke, ali tada bez prava mađarskog veta, te da se sredstva ne isplaćuju iz fonda koji je obećan članicama Unije za oporavak od posljedica pandemije covida-19. Kad je riječ o onom prvom, prošlog su tjedna stizale brojne kontradiktorne vijesti iz Kijeva o tome kako je predsjednik Volodimir Zelenski smijenio zapovjednika oružanih snaga Valerija Zalužnog. U Kijevu je pritom vladala prava informativna konfuzija: jedni su mediji tu vijest potvrđivali, a drugi opovrgavali. Jedni su pak govorili da je Zalužni Zelenskom u njegovu uredu, nakon što mu je ovaj rekao da potpiše ostavku, odgovorio da to nikada neće učiniti, a drugi upozoravali kako iza Zalužnog stoji vojska i da se Zelenskom u tom slučaju sprema novi Majdan.
Kako god bilo, u Kijev je prošlog tjedna iznenada došla podtajnica za politička pitanja američkog State Departmenta, moćna predstavnica američke duboke države Victoria Nuland – jedna od ključnih kuratora ukrajinske revolucije 2014. O čemu je iza zatvorenih vrata ona s ukrajinskim dužnosnicima razgovarala nije poznato, pred novinarima je jedino izjavila da je ponosna na ono što je Ukrajina učinila u svom otporu ruskoj agresiji, da obje američke političke stranke čvrsto stoje iza pomoći Ukrajini i da Vladimir Putin u 2024. godini može očekivati nova iznenađenja na bojišnicama i uspjehe ukrajinske vojske. Pritom je rekla da će uskoro Kijevu biti isporučene i nove američke precizne bombe malog radijusa djelovanja i dometa 150 kilometara, proizvedene samo za Ukrajinu, koje će moći gađati puno dublje iza ruskih linija.
Iznenadni posjet
Naravno, ove izjave bile su namijenjene prije svega ukrajinskoj javnosti koja više nije tako uvjerena u konačnu pobjedu, kao ni u američku pomoć “dok to bude trebalo”. Ono, međutim, što nas puno više zanima bilo je što je odlučeno o sudbini Zalužnog s obzirom na to da je jasno da o tome više ne odlučuje Kijev, nego sam Washington. Kako 1. veljače, dan nakon posjeta Nuland Kijevu, piše The Washington Post, “munjevita reakcija u vojsci, bojazan nekih čelnika u Kijevu i nesigurnost na zapadu sugeriraju da bi odluka Zelenskog da smijeni popularnog generala mogla dovesti do negativnih posljedica, što bi Moskvi omogućilo da iskoristi nastalu nestabilnost. To bi također mogao biti snažan udarac moralu postrojbi na prvoj crti jer nije dano javno objašnjenje za Zalužnijevu očekivanu ostavku”.
U tekstu se govori o Zalužnijevoj popularnosti u vojsci i među običnim pukom, ali se i podsjeća na permanentno nepovjerenje između njega i Zelenskog svih ovih godina. Poglavito je ono naraslo nakon čuvenog intervjua Zalužnoga za britanski The Economist krajem ljeta ove godine, kada je prvi put netko iz državnog vrha zemlje otvoreno progovorio o neuspjehu ukrajinske protuofenzive i razlozima za to – što je Zelenskog jako razljutilo jer je smatrao kako je Zalužni time prekoračio vojne ovlasti i ušao u sferu politike, i to one visoke, čime ugrožava i samog Zelenskog.
Kao mogući nasljednici Zalužnog sada se najčešće spominju čelnik vojne obavještajne službe Kirilo Budanov i zapovjednik kopnenih snaga, general Oleksandar Sirski. S obzirom na to da je, ako je vjerovati ruskim medijima, Budanov već odbacio želju za novom najvišom vojnom funkcijom (za nju ni nema dovoljno kapaciteta, visokog vojnog obrazovanja i iskustva u zapovijedanju podređenim časnicima), jedini kandidat ostao bi Sirski.
Islužena vojska
Rekao bih, tko god na kraju to bio, imat će mnogo posla, jer ne mijenja se baš često glavni vojni zapovjednik za trajanja rata, što je znak postojanja brojnih problema. Na neke upozorava i Washington Post u svom tekstu, pa kaže: “Novi zapovjednik suočit će se s drugim izazovima. Prosječna starost ukrajinskih trupa je, primjerice, više od 40 godina, a neki vojnici bore se više od dvije godine bez puno odmora.” Američki medij također upozorava na aktualne probleme s mobilizacijom.
Ali vratio bih se ipak na navedeni tekst ravnatelja CIA-e, na onaj njegov dio koji se odnosi na ukrajinski rat. Upozorio je da SAD ne smije odustati od potpore Ukrajini u suočavanju s Putinovim ambicijama jer je ta potpora potaknula kineskog predsjednika Xi Jinpinga da “ponovno izračuna i preispita” američke sposobnosti da se suoči s bilo kakvom invazijom na Tajvan. Rekao je da je “uvijek pogrešno podcjenjivati Putinovu fiksaciju na kontrolu Ukrajine i njezinih izbora. Bez te kontrole, on vjeruje da je nemoguće da Rusija bude velika sila ili da on bude veliki ruski vođa”.
Burns očekuje da će 2024. biti “teška” godina na bojnom polju u Ukrajini i da će to biti test za ostanak na vlasti sadašnje garniture u Kijevu. Naglasio je da, dok Putin “regenerira rusku obrambenu proizvodnju – s ključnim komponentama iz Kine, kao i oružjem i streljivom iz Irana i Sjeverne Koreje – nastavlja se kladiti da je vrijeme na njegovoj strani, da može samljeti Ukrajinu i iscrpiti njezine zapadne pristalice”. “Ključ uspjeha krije se u očuvanju zapadne pomoći Ukrajini.”
Ovdje bih podsjetio kako je William Burns, bivši vrhunski američki diplomat, svojedobno bio i veleposlanik SAD-a u Rusiji i da je čak u svojim dopisima State Departmentu u to vrijeme upozoravao na opasnosti da se krene u operacionaliziranje politike primanja Ukrajine u NATO savez jer je to crvena crta preko koje Rusija nikad neće prijeći. O tome je pisao i u svoj knjizi “The Back Chanel” u kojoj se oslanja na riznicu depeša i dopisa s kojih je nedavno skinuta oznaka tajnosti kako bi ponudio rijedak uvid u stvarnu američku diplomaciju. Štoviše, upozoravao je i na pogubni ukrajinski nacionalizam koji bi mogao dovesti do velike eskalacije u odnosima s Rusijom i biti poguban za cijeli svijet.
Pogubni nacionalizam
Sadašnji veliki otklon u odnosu na prijašnje stavove svojstven je i brojnim drugim američkim političarima i tzv. realistima. Nije toliko posljedica Putinove invazije na Ukrajinu, koliko sada već potpuno definirane vanjske politike SAD-a koju je osmislila duboka država u odnosu na Rusiju i Kinu i koja je odustala od kompromisa, ali ne i od politike američke globalne dominacije.
Zato u tekstu Williama Burnsa u mediju FA želim ukazati i na onaj njegov dio koji se odnosi na Kinu.
“Uspon Kine i revanšizam Rusije postavljaju zastrašujuće geopolitičke izazove u svijetu intenzivnog strateškog natjecanja”, rekao je Burns, priznajući da njegova zemlja “više ne uživa neupitan primat”. Rekao je kako “nitko ne promatra američku potporu Ukrajini pomnije od kineskih čelnika” i podsjeća da je Kina “ostala jedini američki suparnik s namjerom preoblikovanja međunarodnog poretka gospodarskom, diplomatskom, vojnom i tehnološkom snagom”.
Kineski čelnik Xi Jinping započeo je svoj treći predsjednički mandat “s više moći nego bilo koji njegov prethodnik od Mao Zedonga“. … Xijevu sve veću represiju kod kuće i njegovu agresiju u inozemstvu, od njegova bezgraničnog partnerstva s Putinom do njegovih prijetnji miru i stabilnosti u Tajvanskom tjesnacu, nemoguće je ignorirati, smatra Burns i upozorava da je kineski vođa sklon vidjeti SAD kao “silu koja blijedi”, ali da mu je u tom smislu vodstvo SAD-a u Ukrajini “sigurno došlo kao iznenađenje”.
“Jedan od najsigurnijih načina da se ponovno potakne kineska percepcija američke bezobzirnosti i kineska agresivnost bio bi napuštanje potpore Ukrajini. Daljnja materijalna potpora Ukrajini ne dolazi na račun Tajvana; ona šalje važnu poruku o odlučnosti SAD-a koja pomaže Tajvanu”. Drugim riječima, jasno je kako će SAD nastaviti vojno pomagati Ukrajini izvozom svoga oružja, zbog čega američka vojna industrija trlja ruke, dok god se Ukrajinci budu spremni boriti protiv Rusa.
Nova pomoć
A da bi to ovi što dulje mogli činiti i da pritom ne bi ostali gladni, tj. da bi Ukrajina mogla barem donekle funkcionirati kao država, morat će se pobrinuti Europska unija. Ona će izdvojiti 50 milijardi eura u četiri godine ne za svoje poljoprivrednike koji već tjednima blokiraju prometnice i gradove od Francuske, Njemačke, Poljske, preko Italije do Španjolske i Portugala, ili za umirovljenike koji poput onih u Njemačkoj, donedavnoj gospodarskoj velesili i uzoru blagostanja njezinih građana, više ne mogu ni plaćati prispjele režijske troškove zbog enormnog povećanja cijena energije. Izdvojit će ih zato za Ukrajinu pod lozinkom da su nakon eventualnog njezina vojnog poraza od Rusije sljedeće Putinove žrtve EU odnosno NATO. Iako svi političari koji u to posljednjih tjedana na sav glas uvjeravaju svoje građane dobro znaju kako nikakvog rata između NATO-a i Rusije neće biti jer bi on značio Treći svjetski rat.
Dakle, ludilo u globalnoj geopolitici se nastavlja i vjerojatno neće tako brzo završiti. Ono što je, međutim, već odavno mnogima jasno jest da će u njemu najdeblji kraj na koncu izvući Europska unija, ma koliko se njezini lideri zaklinjali u suprotno. Tako je Biden prošlog tjedna donio odluku o privremenoj zabrani izvoza američkog ukapljenog plina (LNG) u zemlje koje sa SAD-om nemaju potpisan sporazum o slobodnoj trgovini. Takav sporazum nema ni jedna europska država.
To bi moglo “imati negativne posljedice na energetsku sigurnost Njemačke i Europe u budućnosti, primjerice u obliku povećanja cijena zbog nedostatne količine plina na tržištu”, priopćio je kasnije veliki njemački trgovac plinom Uniper. Ali koga briga za energiju i za poljoprivredu. Važno je samo da novca ima za Ukrajinu. Vrijedi napomenuti kako je tijekom spomenutog sastanka u Bruxellesu jedini koji je smogao snage i izašao pred razjarene poljoprivrednike koji su došli pred zgradu u kojoj se odvijao summit bio Viktor Orban. Izrazio im je puno razumijevanje za ono što traže i zbog čega to traže – i rekao kako je na djelu sumrak europske demokracije.
Voljeli Orbana ili ne – čovjek ima i stav i hrabrost reći ono za što se zalaže i pred svojim i pred tuđim građanima, dok se političke elite diljem Unije na svoj narod više i ne obaziru. Štoviše! U svom eksperimentiranju svim i svačim najčešće ga potpuno ignoriraju i bahato okreću leđa pred njegovim opravdanim jadikovkama, frustracijama, strahovima od onoga što donosi sutra. Istodobno Orbana i njemu slične redovito etiketiraju omalovažavajućim epitetom – populisti! Takva politika egocentrizma i vlastite nepogrešivosti krajnje je opasna i ne sluti na dobro.