Nedavni pad ukrajinskog grada Avdiivke u Donjeckoj regiji, čiju je obranu držalo oko pet tisuća vojnika, i dalje plijeni pozornost međunarodne zajednice i javnosti, a priča oko njega ubrzano se razvija. Avdiivka nije bila samo simbol dugogodišnje ukrajinske obrane, još od rata 2015. s proruskim separatistima u Donbasu. Predstavljala je najsnažniju ukrajinsku utvrdu uopće, godinama građenu prema najsuvremenijim NATO-ovim standardima izgradnje obrambenih fortifikacija, s podzemnim armirano-betonskim bunkerima i tunelima. U gradu su bile stacionirane elitne ukrajinske brigade koje su raspolagale zapadnim raketnim sustavima – tipa HIMARS, kojima su često gađale i dvadesetak kilometara udaljeni milijunski grad Donjeck, najčešće ne birajući ciljeve.
Zapravo, izgradnja ovako čvrste utvrde, gotovo bez presedana, odmah je i ukazivala na to da se ukrajinska vojska ne priprema za nastavak rata sa separatističkim snagama koje su najčešće bile u defenzivi pa takva snažna obrambena utvrda i ne bi imala previše smisla. Osim toga, iako su dobivale vojnu pomoć iz Rusije sve ove godine, snage separatista ipak su i u brojčanom i u tehničkom smislu bile inferiorne ukrajinskoj vojsci koja je brzo rasla. Koliko se ona u međuvremenu razvila, najbolje se vidjelo na početku ruske invazije, kad se, nakon početnog šoka, ona vrlo brzo konsolidirala i počela pružati ozbiljan otpor, potpuno iznenadivši ruske stratege, ali i većinu zapadnih analitičara. Ukrajinska je vojska stasala u vrlo respektabilnu i ozbiljnu vojnu silu, koju je, donedavno, prije najnovijih poraza nakon sloma velike ljetne protuofenzive, po snazi, obučenosti i ratnom iskustvu u Europi premašivala samo ona turska.
Dakle, znalo se da Kijev Avdiivku priprema za ulogu ključnog obrambenog bedema u velikom ratu s Rusijom koji se prije ili poslije očekivao s obzirom na međusobnu oštru političku retoriku i općenito istu retoriku Rusije i Zapada. Ukrajinski i NATO-ovi stratezi logično su pretpostavljali da će glavnina udara ruskih snaga u kombinaciji s proruskim snagama u Donbasu uslijediti upravo iz smjera Donjecka s obzirom na njegovu blizinu ukrajinskim uporištima i nužnost osiguranja sigurnosnog perimetra tog milijunskog grada.
Otvoreni put
Avdiivka je trebala amortizirati prvi udar ruskih snaga i spriječiti njihov daljnji prodor prema ključnoj crti ukupne ukrajinske obrane – aglomeraciji koju čine gradovi Kramatorsk i Slavjansk.
Njezinim eventualnim padom ruskim bi snagama bio de facto otvoren put kroz ukrajinske stepe prema rijeci Dnjepar, jer nikakvih obrambenih fortifikacija ondje više nema pa bi se nova obrambena crta morala improvizirati na brzinu, znatno dublje unutar ukrajinskog teritorija, ali ni takva više ne bi bila ni približno onako snažna kakva je bila Avdiivka.
Osim Avdiivke, najveće su ukrajinske utvrde, iako znatno slabije od nje, bile gradovi Bahmut i Mariinka. Oba su pala već ranije, što je bila zlokobna slutnja da dolaze još teži dani za branitelje Avdiivke. Bahmut je pao početkom svibnja prošle godine, a Mariinka relativno nedavno. Borbe koje su vođene za sva ta tri grada usporedive su samo s najvećim borbama u Drugom svjetskom ratu, poglavito po količini korištenog topničkog oružja svih vrsta, koje je bilo golemo s obje strane. Rusija je na kraju uspjela ostvariti ključnu razliku u broju ispaljivanih projektila dnevno. Avdiivka, iako puno manja od Bahmuta, imala je od njega puno veću stratešku važnost. Bahmut je primarno imao simboličku, psihološku važnost koja je rasla kako je sve dulje trajala njegova obrana pred borcima ruske privatne vojske Wagner.
Nezadovoljni Amerikanci
Kao prvo, sve se više potvrđuje kako je povlačenje ukrajinskih snaga iz Avdiivke bilo stihijsko i kaotično, a ne organizirano, ali, što je još gore, da je uslijedilo ne nakon naredbe nedavno imenovanog novog zapovjednika Glavnog stožera, generala Oleksandra Sirskog, nego i prije same naredbe. Tu je verziju nedugo nakon osvajanja grada prva objavila ruska strana, a odmah negirao Kijev. Pritom su ruski mediji počeli pokazivati sve više snimki i nepoznatih informacija o samoj ruskoj vojnoj operaciji koja je izvršena briljantno s gledišta vojnog profesionalizma, planiranja i izvedbe, čak do te mjere da je brzina osvajanja Avdiivke iznenadila i same Ruse koji to nisu očekivali prije ožujka.
Međutim, razočaravajuće za Kijev bilo je najprije pisanje The New York Timesa u tekstu autora Juliana Barnesa, Thomasa Gibbons-Neffa i Erica Schmitta, u kojem su naveli kako bi “stotine vojnika ukrajinskih oružanih snaga mogle biti zarobljene od ruskih jedinica koje su napredovale ili nestale tijekom kaotičnog povlačenja iz Avdiivke” i da to “vjeruju visoki zapadni dužnosnici i vojnici koji se bore za Ukrajinu”. “Ovaj razorni poraz prijeti daljnjim potkopavanjem već oslabljenog morala ukrajinskih oružanih snaga”, konstatira se u tekstu NYT-ja i navodi kako je “predaja Avdiivke bila značajan simbolički gubitak za ukrajinske trupe”.
Procjene o broju zarobljenih i nestalih Ukrajinaca variraju, nastavlja dalje medij te navodi kako bi “zarobljavanje stotina vojnika moglo promijeniti situaciju”. “Američki dužnosnici primijetili su posljednjih dana da je moral ukrajinskih vojnika već pao nakon neuspjele protuofenzive prošle godine i ostavke vrhovnog zapovjednika. Prema riječima dužnosnika, zbog ovih problema pogoršao se nedostatak osoblja u ukrajinskoj vojsci. Ukrajinska vojska izrazila je želju za mobilizacijom do pola milijuna novaka, ali je njezin zahtjev naišao na politički otpor i zapeo u parlamentu. Zarobljavanje stotina vojnika, posebno iskusnih boraca, pogoršat će potrebu za popunjavanjem rezervi i zakomplicirati daljnje novačenje”, navodi NYT.
Biden o ‘tragičnom i alarmantnom incidentu’ u Gazi: ‘Još nemam odgovor, znam da će to biti slučaj’
Oštre kritike
Iako je ovaj tekst imao i unutaramerički politički karakter jer je optužbu za ovakvo stanje indirektno prebacivao i na Zastupnički dom Kongresa koji se opire novoj pomoći Ukrajini u iznosu od 60 milijardi dolara koliko traži Bidenova administracija, izazvao je oštre kritike službenog Kijeva koji ga je nazvao ni manje ni više nego Putinovom propagandom.
Ali ako netko u Kijevu već misli da je probajdenovski i prodemokratski NYT medij koji će širiti Putinovu propagandu, vjerojatno ih je brzo razuvjerio The Washington Post, koji je bio još oštriji od NYT-ja. Reći nakon toga da je i on “proruski medij” ipak bi bilo previše.
Evo što pak kaže WP u tekstu od 21. veljače pod naslovom “Ukraine suffered losses during chaotic withdrawal as Russia seized Avdiivka”.
“Ukrajina nije uspjela sigurno evakuirati sve svoje trupe iz istočnog grada Avdiivke za vrijeme neurednog povlačenja tijekom vikenda, unatoč tvrdnjama njezina novog vrhovnog vojnog zapovjednika da je taj potez osmišljen kako bi se spasili životi i izbjeglo opkoljavanje od Rusa koji napreduju. … Drugi pripadnici ukrajinske vojske koji su bili upoznati s posljednjim tjednima borbi u Avdiivki i brzim povlačenjem Ukrajine iz grada rekli su da je situacija bila kaotična i loše planirana. Izvještaji sugeriraju da je povlačenje, koje je naredio general pukovnik Oleksandar Sirski, kojeg je Zelenski ovog mjeseca imenovao vrhovnim zapovjednikom Ukrajine, bila sumorna i opasna operacija — i teško da je to uredno povlačenje na ‘povoljniju poziciju’. … Jedan vojnik, koji je govorio pod uvjetom anonimnosti, rekao je da je nekim vojnicima naređeno ‘zauzeti položaje koji su već izgubljeni ili uništeni’. … Brzo povlačenje i gubitak Avdiivke ‘malo su psihički slomili dečke’, rekao je Sergij. ‘Puno vođenih zračnih bombi, puno zrakoplovstva. Iskreno govoreći, većina ljudi je u šoku zbog svega ovoga.’ … Dmitro Kuharčuk, zapovjednik 2. bataljuna 3. ukrajinske zasebne jurišne brigade, rekao je da je borba u Avdiivki ‘vjerojatno najteža bitka u cijelom vremenu rusko-ukrajinskog rata’.”
Nije ruska ofenziva
Kako bi čitatelji mogli bolje shvatiti, Rusija još nije pokrenula nikakvu veliku ofenzivu poput one ljetošnje ukrajinske – osim na grad Aavdiivku, i samo djelomično u zoni Kupjanska u Harkivskoj regiji. Riječ je isključivo o ruskom preuzimanju inicijative, odnosno o prijelazu iz faze obrane u aktivnije napadačke akcije.
Drugim riječima, Ukrajina na crti bojišnice duge više od 1000 kilometara još ima velik broj čvrstih uporišta, kojima, međutim, sve više prijete problemi vezani uz kadrovsku popunu i rotaciju, a manje s dopremom oružja, na što se na političkoj i medijskoj razini stavlja naglasak. Oružja u Ukrajini još ima dovoljno, a ono i dalje svakodnevno stiže iz zapadnih država, poput ovih dana poslane vojne pomoći iz Finske i Švedske. Činjenica koja to potvrđuje jest i da su ruske snage nakon ulaska u Avdiivku zatekle puna skladišta i podrume s neiskorištenim oružjem, dovoljnim da se grad drži još tjednima, ako ne i dulje. Dakle, problem je ipak druge prirode.
Djelomično će ga trebati tražiti i u Kijevu i tamošnjim političkim borbama koje jačaju s padom Avdiivke. Isto tako, sve je ovo itekako povezano s američkim unutarnjim političkim borbama u izbornoj godini.
Zbog svega toga, sigurno ne slučajno, i nedavna anketa ECFR-a provedena u državama EU-a, objavljena 21. veljače, pokazala je da samo 10 posto europskih građana vjeruje u pobjedu Ukrajine. Njih 20 posto vjeruje u pobjedu Rusije, dok ih najviše, njih 37 posto, smatra kako će rat završiti za pregovaračkim stolom. U pobjedu Ukrajine najviše vjeruju Poljaci, Šveđani i Portugalci – svi po 17 posto, dok u pobjedu Rusije najviše vjeruju Mađari, slijede Grci s 30 te Španjolci s 21 posto.
Međutim, zapadne političke elite pod vodstvom Joea Bidena u svojim su promišljanjima dijametralno suprotne od mišljenja svojih građana.
Prekinuti pregovori
One se i dalje prave da ne vide stvarnost na terenu, i dalje uporno tvrde da Ukrajina može nanijeti poraz Rusiji i vratiti sve svoje teritorije, a da će vojni poraz ruskih snaga dovesti do strateškog poraza Rusije.
One i ne mogu drukčije djelovati. Jednostavno su preduboko ušle u ukrajinski rat u vjeri da ga mogu okončati ruskim porazom nakon katastrofalnih provala ruske vojske u početnoj fazi invazije i povlačenja snaga iz kijevske regije. Zato su i prekinule nastavak pregovora između Moskve i Kijeva uz tursko posredovanje koje je već bilo dalo konkretne obrise onoga o čemu će se nastojati postići konačni dogovor. To uvjerenje na zapadu, o mogućoj potpunoj pobjedi Ukrajine, još je više naraslo nakon velikih pobjeda Ukrajinaca u Harkivskoj regiji u ljeto 2022., kao i povlačenja ruskih vojnika u rujnu iste godine na lijevu obalu Dnjepra u Hersonskoj regiji, koje uključuje i povlačenje iz istoimenog velikog administrativnog središta.
Ovdje bih opet podsjetio na dio teksta američkog autora Andrewa Lathama, profesora međunarodnih odnosa, objavljenog u The Hillu 15. veljače, koji daje dijagnozu zašto se političke elite na zapadu toliko opiru promjeni svoga smjera. On konstatira da “Rusija pobjeđuje u ratu” i da je “malo toga što bi upućivalo na to da će bilo koji predvidivi politički, ekonomski, taktički ili tehnološki razvoj promijeniti tu temeljnu stvarnost”. Dalje kaže kako se sve to može lakše promatrati kroz “jednostavnu psihološku dinamiku, koju je najbolje sažeti u konceptu eskalacije predanosti“. “Prema ovom konceptu, pojedinci ili grupe ponekad pokazuju tendenciju da ustraju u neuspješnom argumentu, čak i kada taj argument postaje sve neodrživiji u svjetlu činjenica.”
Ovo ponašanje je “prije svega obilježeno privrženošću prethodnim obvezama – nepovratnim troškovima, kako bi to rekli ekonomisti – bez obzira na njihovu sadašnju vjerodostojnost ili racionalnost. To je psihološka disfunkcija.
… Oni koji su se javno založili za mišljenje da je Ukrajina bila predodređena za nanošenje odlučujućeg poraza Rusiji tijekom toliko najavljivane, ali u konačnici neuspjele proljetno-ljetne ‘protuofenzive’ 2023. godine, iracionalno su udvostručili tu javnu predanost. Oni su, drugim riječima, eskalirali svoju predanost iako činjenice na terenu nalažu da je ta vjera u konačnu potpunu pobjedu Ukrajine jednostavno neutemeljena i da bi racionalna osoba prilagodila svoje stavove u svjetlu tih činjenica”, zaključuje Andrew Latham.
Teško je izaći neokrnjen iz kaše koju su sami zakuhali. Američki autor po mom je mišljenju potpuno u pravu. Evo nekoliko argumenta.
Prvo: na prošlog tjedna završenoj Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji njemački ministar obrane Boris Pistorius u svom je govoru rekao kako vjeruje u konačnu vojnu pobjedu Ukrajine i kako joj treba nastaviti pružati svu pomoć do njezina ostvarenja, a što će činiti i Njemačka s ciljem nanošenja strateškog poraza Rusiji. Pritom je sve zemlje koje pomažu Ukrajini pozvao da joj počnu isporučivati i rakete dalekog dometa kojima će moći nanositi udare “duboko unutar ruskog teritorija” i po ruskim strateškim objektima.
Međutim, samo nekoliko dana poslije, 22. veljače, njemački parlament je odbacio prijedlog oporbenog bloka CDU/CSU da se Ukrajini isporuče njemačke suvremene krstareće rakete dugog dometa Taurus koje Ukrajina već dugo traži. Prijedlog je, dakle, odbacila vladajuća “semafor-koalicija”, koje je i Pistorius dio, jer se kancelar Olaf Scholz tomu usprotivio smatrajući da bi takav potez mogao dovesti do velike eskalacije ukrajinskog rata.
Veliki pritisak
Istodobno, Bidenova administracija vrši pritisak na europske saveznike da Ukrajini isporuče svoje rakete ATACMS američke proizvodnje, nakon čega će Amerikanci obnoviti europska skladišta tim raketama čim Kongres dopusti novu financijsku pomoć Ukrajini. Slično je bilo i s američkim tenkovima Abrams, koji su se, i to u vrlo malom broju, stidljivo pojavili u Ukrajini tek na samom kraju njezine ljetne protuofenzive u kojoj je dotad izgorio već dobar dio njemačkih Leoparda na isporuku kojih je Biden početkom prošle godine teškom mukom uspio nagovoriti kancelara Scholza obećavši mu paralelnu isporuku američkih Abramsa čim se riješe određene ugovorne obveze koje SAD ima prema drugim državama u pogledu tih tenkova.
Europske zemlje, počevši od Velike Britanije preko Francuske, Njemačke, Italije sve do najnovije – Danske, upravo sklapaju s Ukrajinom tzv. bilateralne sporazume o sigurnosnim jamstvima dok ona jednom ne uđe u NATO, kada bi on to trebao preuzeti. To su obećale Kijevu nakon što mu na prošloljetnom summitu NATO saveza u Vilniusu nisu željele dati zeleno svjetlo za ulazak u NATO, već je samo formirano Vijeće NATO-Ukrajina, pri čemu su obećana sklapanja bilateralnih sigurnosnih sporazuma s Kijevom kao privremena alternativa.
Međutim, u stvarnosti se ne radi ni o kakvim pravno obvezujućim dokumentima, a kako je to prošlog tjedna otvoreno rekao i talijanski ministar vanjskih poslova i zamjenik premijera Antonio Tajani u Senatu koji je očito bio zabrinut, “sporazum je politički i simboličan kako bi se poslala jasna poruka u korist obrane međunarodnog prava”. Prema njegovim riječima, u izradi je dokument sličan onima koje su ranije potpisale Francuska, Njemačka i Velika Britanija, koji ne predviđa nikakve pravne i financijske obveze, kao ni automatsku političku i vojnu potporu.
Istodobno, kada su u Kijevu pitali američku veleposlanicu kada će SAD potpisati sporazum o sigurnosnim jamstvima s Ukrajinom, konkretnog odgovora nije bilo u smislu ukazivanja barem na neki približni rok.
Elite bez izbora
Drugim riječima, sadašnje političke elite na zapadu nemaju previše izbora nego nastaviti svojim uhodanim stazama i govoriti o pomoći Ukrajini dok to bude trebalo, jer bi, u suprotnom, ugrozile svoju političku budućnost s obzirom na to da su na pobjedu Ukrajine stavili i žrtvovali sve – prije svega gospodarske i energetske interese. Pogotovo to ne mogu dopustiti u ovoj izbornoj godini i u SAD-u i u EU-u. Za svakog od tih čelnika izbori u svojoj kući puno su važniji od problema Ukrajine, ma koliko oni nastojali pokazivati suprotno. To vrijedi, dakako i za Bidena, kojemu bi, da to nije tako – najlakše bilo prihvatiti prijedlog republikanaca i ojačati američku granicu s Meksikom, a zauzvrat osigurati 60 milijardi dolara za Ukrajinu. Ali on dobro zna kako bi time izgubio izbore jer je naglasak na migrantsku problematiku glavni predizborni adut Republikanske stranke.
Zbog toga se retorika zapadnih državnika sve više razlikuje od njihovih praktičnih poteza koji su ipak puno oprezniji, što je znak da oni ipak nisu posve izgubili razum, već da traže izlaz iz krajnje neugodne i opasne situacije: kako zadovoljiti Kijev i ostati čist u očima domaće i svjetske javnosti s jedne strane, i s druge, kako cijelu stvar ne dovesti do neposrednog rata s Rusijom koji nitko ne želi ni po koju cijenu. Da nisu izgubile razum, svjedoči i vijest agencije Bloomberg od 21. veljače u kojoj se navodi kako tim od deset pravnika međunarodnog prava grupe G7 traži mogućnost za konfiskaciju zamrznutih ruskih financijskih aktiva u EU-u i SAD-u. Jer da su izgubile razum, to bi već odavno učinile.
Naravno, ne žale one pritom Rusiju – već im je jasno kako bi bila riječ o čistoj krađi u doslovnom smislu, jer zakona koje bi to dopustili nema i nikada ih neće ni biti. Osim toga, posljedice bi mogle biti užasne i za zapadni financijski sustav – ne toliko zbog najavljenog ruskog odgovora i vjerojatne ruske konfiskacije imovine zapadnih tvrtki, nego puno više zbog gubitka povjerenja u zapadne institucije drugih velikih država i investitora izvan zapadnog kruga koji svoje aktive čuvaju u zapadnim riznicama ili ih okreću kroz tamošnje fondove.