Na problematično stanje demokratskih procesa u Turskoj se osvrnuo Robert Elias iz instituta RIEAS (Istraživački institut za europske i američke studije) u analizi za američki The National Interest koju prenosimo u cijelosti:
Godine 1997., Fareed Zakaria je pisao o usponu tzv. neliberalne demokracije – to jest, da dok naizgledna demokracija cvjeta, njen glavni oslonac, ustavni liberalizam, nije pristupan. Prije dvije godine, Sergei Guriev i Daniel Treisman pisali su o njenom sadašnjem obliku, koji su nazvali “spin diktatura”. Taj pojam je postao ukorijenjen u političkoj literaturi.
U biti, “spin diktatura” je noviji i suptilniji oblik stare diktatire koja je očigledno temeljila na strahu i neskrivenoj sili i kakvu su prakticirali Staljin, Hitler i Franco. U “spin diktaturi”, autoritarni vođe koriste komunikacijsku tehnologiju kako bi stekli i osigurali moć dok održavaju fasadu demokratskog legitimiteta. Spin diktator raspisuje izbore i referendume, pri tom pobjeđuju, no za vrijeme mandata pomno sebi prilagođavaju političke i pravne institucije.
Takav diktator postepeno donosi ustavne promjene, natrpava sudove i regulatorna tijela lojalistima, a svoje ljude gura i u izborne okruge za neovlaštene izbore kako bi izgradio jastuk institucionalne podrške. Takav model vrijedi i za Tursku. Predsjednik Recep Tayyip Erdogan, nekoć gradonačelnik Istanbula 1990-ih, bio je sljedbenik islamista Necmettina Erbakana i njegovog Nacionalnog gledišta, koji je svrgnut s vlasti u “postmodernom” puču 1997. godine.
“Demokracija nije naš cilj. To je vozilo”
Erdogan je naučio lekciju i 2001. osnovao Stranku pravde i razvoja (AKP), koja je promovirana kao zapadna, reformistička, umjerena i liberalna. Sljedeće godine AKP je došao na vlast s nešto više od trećine glasova, no Erdogan je već pet godina ranije jasno rekao: “Demokracija nije naš cilj. To je vozilo”. Put je uspio. Pet godina kasnije, američka državna tajnica Condoleeza Rice rekla je da je AKP “vlada posvećena povlačenju Turske prema zapadu i prema Europi”. Godinu dana kasnije, švedski ministar vanjskih poslova Carl Bildt, još jedan apologet stranke, izjavio je: “Vlada AKP-a sastavljena je od dubokih europskih reformatora”.
Tijekom posjeta Turskoj 2009., američki Predsjednik Barack Obama također je govorio o “modelu partnerstva” između kršćanske i muslimanske nacije. Godine 2005. EU je započela pregovore o pristupanju Turske, ali godinu dana kasnije razgovori su zapeli zbog pitanja Cipra. Međutim, što se Turske tiče, manevar je uspio jer je vlada AKP-a mogla upotrijebiti uvjete EU-a kako bi ugušila i smanjila vojsku koja je u Turskoj desetljećima glavni alat za svrgavanje diktatora.
Unatoč tome, čak i 2012. godine skupina od šesnaest ministara vanjskih poslova EU, u autorskom tekstu, opisala je Tursku “inspirativnim primjerom sekularne i demokratske zemlje”. U isto vrijeme, turska politologinja Nuray Mert iznosi suprotni stav. Ona osporava promociju Turske kao uzorne zemlje. Umjesto toga, zaključuje: “Političke vrijednosti koje sadašnja vlada njeguje vrlo su slične apsolutizmu Putinove Rusije, kao i modelu gospodarskog rasta nauštrb demokratskih prava i sloboda u Kini”.
Njezini stavovi izazvali su ljutit odgovor Erdogana, koji je javno ismijavao njeno prezime “mert”, što znači “hrabra”. Umjesto toga nazvao ju je “namert”, što znači “kukavica”. Otpuštena je kao kolumnistica jednog turskog dnevnika, ukinuta joj je TV emisija, a bojala se i za svoju osobnu sigurnost. U usporedbi s onim što se dogodilo od tada, ovo je tek uvod.
Nakon pokušaja državnog udara u srpnju 2016., za koji je okrivljen Gülenov pokret na čelu s utjecajnim turskim imamom Fethullahom Gülenom, više od 600 000 ljudi je pod istragom, od kojih je polovica privedena, a 96 000 zatvoreno. Već dva mjeseca ranije pokret je proglašen terorističkom organizacijom FETÖ.
Turska je u pet godina izgradila 131 zatvor
Sukladno tome, potreba za novim zatvorima dala je poticaj naprednom građevinskom sektoru u Turskoj. Prema TDP-u, čak 131 novi zatvor izgrađen je između srpnja 2016. i ožujka 2021., a razmatra se izgradnja još 100 zatvora. Turska je također prva u svijetu po stupnju zatvaranja novinara, a izvješće Vijeća Europe za 2022. navodi da se u toj zemlji nalazi trećina svih zatvorenika u državama članicama. Više od 130 000 javnih službenika je otpušteno, uključujući 4156 sudaca i tužitelja te 24 706 pripadnika oružanih snaga. Kao rezultat toga, turske zračne snage pate od ozbiljnog nedostatka pilota, a umirovljeni piloti prisiljeni su se vratiti u službu.
Nakon što je 29. listopada proslavio prvu stotu obljetnicu Turske Republike, predsjednik Erdogan je drugo stoljeće proglasio “stoljećem Turske”. Ipak, njegovi napori potkopani su egzodusom kvalificiranog osoblja iz Turske.
Na primjer, rekordan broj liječnika se planirao preseliti u inozemstvo 2023. Kao rezultat toga, umirovljeni liječnici u dobi od šezdeset pet do sedamdeset dvije bivaju opozvani kako bi popunili praznine. Već 2017. godine došlo je do golemog porasta broja Turaka koji napuštaju Tursku, većinom mladih školovanih stručnjaka, a tome se nada skoro 90 posto maturanata vrhunskih turskih srednjih škola. Ostala istraživanja potvrđuju ovaj trend.
Ubrzo nakon pokušaja puča 2016., turski kolumnist veteran Semih Idiz sažeo je situaciju u eseju “Zaglupljivanju Turske” i da kroz taj proces Erdogan održava svoju vlast i biračko tijelo. Kao što je turski ekonomist Emre Deliveli jednom primijetio na svom blogu, “Postoji nekoliko milijuna ljudi u Turskoj koji bi vjerovali da je svijet ravan da im Gazbogan [Erdogan] to kaže”.
To je i razlog zašto je bivši guverner središnje banke Durmuş Yilmaz u knjizi “Kako se Turska zaglupila” osudio predsjednikovo upravljanje gospodarstvom. Ponovno postavljanje Mehmeta Ali Simseka na mjesto ministra financija i imenovanje Hafize Gaye Erkan za guvernerku središnje banke, očajnički je pokušaj da se ovaj proces preokrene.
Jačanje religije kao instrumenta
To je razlog zašto je Vijeće ministara u listopadu 2016. uskratilo turskim sveučilištima pravo da imenuju vlastite rektore i umjesto toga ovlastilo predsjednika da to učini zakonskim dekretom. Također i zašto su Erdogana toliko uznemirili prosvjedi u parku Gezi 2013., samo godinu dana nakon što je izjavio da je vladin plan da odgoji “pobožnu generaciju”.
Predsjednik Erdogan će također smatrati razočaravajućim sveobuhvatno izvješće o vjerskim stavovima u Turskoj koje je objavila Zaklada za ekonomska istraživanja Turske (TEPAV). Među ostalim nalazi potvrđuju da što su ispitanici više obrazovani, to im je religija manje važna. Također, najmanja je vjerojatnost da će najmlađa dobna skupina, u dobi od osamnaest do dvadeset četiri godine, religiju smatrati vrlo važnom.
Još jedan udarac je mali postotak Turaka (6,47 posto) koji se za svoje vijesti oslanjaju na Upravu za vjerska pitanja (Diyanet), koja sa svojih 90 000 džamija i 141 149 zaposlenika raspolaže nerazmjernim udjelom turskog proračuna. Erdogan smatra prijelaz na predsjednički sustav 2017., koji je zamijenio parlament izvršnim predsjedničkim tijelom, “ključnim za jačanje demokratskih institucija Turske”. Također treba napomenuti da je 2023. broj prijedloga zakona donesenih predsjedničkim dekretima bio šest puta veći od onih donesenih saborskim prijedlozima.
Predsjednik Erdogan također se zalaže za reviziju ustava iz 1982., donesenog nakon vojnog udara 1980., koji propisuje da se nikome ne smije dopustiti iskorištavanje vjere u svrhu osobnog ili političkog utjecaja. Umjesto toga, namjerava ga zamijeniti onim koji je “građanski, liberalan i uključiv”. S obzirom na gušenje neistomišljenika, koje je poprimilo brojne oblike, uključujući strogo kažnjavanje svega što proizvoljno opisuje kao vrijeđanje predsjednika i novi zakon o dezinformacijama, teško je zamisliti što Erdogan misli pod “liberalnim”.
Učiteljica u Antaliji privedena je i otpuštena s posla zbog kritičkog govora koji je održala na Dan Republike: “Oni (AKP) pokušavaju iskoristiti sve blagodati Republike i uništiti je. S jedne strane su oni koji su prije stotinu godina žrtvovali svoje živote da se Republika upiše u ustav, a s druge su oni koji je danas pokušavaju srušiti i natjerati sve da vjeruju u bajku o Stoljeće Turske”.
Odgovor na europski model sekularne demokracije
Što se vanjske politike tiče, parametre AKP-a definirao je u uvodnom govoru na Istanbulskom forumu 2012. godine ideolog Ibrahim Kalin, koji je kasnije postao Erdoganov glavni savjetnik i glasnogovornik. U lipnju je Kalin imenovan šefom Turske nacionalne obavještajne organizacije, MIT. Kao što je objasnio Kalin, čini se da europski model sekularne demokracije, politike i pluralizma ima malo privlačnosti u arapskom i širem muslimanskom svijetu.
Ova su stajališta ponovljena na Forumu u Dohi prije gotovo dvije godine, gdje je Kalin pozvao na novu globalnu sigurnosnu arhitekturu u skladu sa stajalištima koje su izrazile Rusija i Kina. Prošlog mjeseca ruski predsjednik Vladimir Putin pohvalio je veze Rusije s Iranom na sastanku u Moskvi s iranskim predsjednikom Ebrahimom Raisijem. To pak može dovesti do novog međudržavnog ugovora.
Činjenica da je Sjeverna Koreja isporučila Rusiji balističke projektile za upotrebu u Ukrajini ne sluti na dobro. Turski Erdogan također je zauzeo jasan stav podrške Hamasu, nazivajući ih “mudžahedinima”, oslobodilačkom skupinom, a ne terorističkom organizacijom. Nakon zračnih napada na mete hutista u Jemenu, Erdogan je optužio Sjedinjene Države i Veliku Britaniju da pokušavaju pretvoriti Crveno more u “more krvi”.