Tragedija u kojoj su u trajektnom pristaništu Mali Lošinj život izgubila trojica mornara, dok je jedan teško ozlijeđen nakon što je na njih pala rampa trajekta Lastovo teška 10 tona, potresla je čitavu Hrvatsku. I dok se utvrđuje uzrok ove strašne tragedije, brojne su reakcije na ovu nezapamćenu pomorsku tragediju.
Jedna od njih je spisateljica Vedrana Rudan, koja je u tekstu pod nazivom “Lopovi i ruzinavi brodovi” na svom blogu otkrila kako je za Jadroliniju radila deset godina, opisavši svoje iskustvo. “Čitam o nesreći koja je zadesila pomorce Jadrolinije i srce me boli. Ne znam jesu li već šefovi Jadrolinije i ostali uključeni u priču izrazili porodici stradalih “duboku sućut”, ako i jesu ja znam da im se zaista za njih i njihovu sudbinu je*e, ono baš je*e”, napisala je Rudan u uvodu, pa opisala kako stvari u njoj funkcioniraju.
“U toj sam groznoj firmi radila gotovo deset godina, poznajem je dobro iako godinama nisam ulazila u lijepu zgradu iza čijih zidova ogromne pare vrti nekolicina lopina velikog kalibra. Kad danas na portalima čitam kako je problem Jadrolinje jer krntije koje prevoze putnike u Hrvatskoj kupuju “nestručni ljudi” sjetim se kakvi su ljudi kupovali Slaviju i ostalu kramu”, kaže spisateljica pa objašnjava kako je u to vrijeme bila urednica lista “Jadrolinija”.
Prva žena predsjednica sindikata pomoraca Jadrolinije
“Bila sam urednica lista “Jadrolinija”, bila sam prva žena predsjednica sindikata pomoraca Jadrolinije, pomorci su inzistirali da me “uprava” stavi na listu iako su se drugovi tome opirali. Ono što sam tada vidjela vide i danas svi koji ulaze u onu zgradu”, ističe Rudan pa podsjeća kako su u Jugoslaviji također kupovali “stare krntije”, samo su tada bile švedske.
“Tko je kupovao stare švedske krntije? Ekipa direktora kojima je jedina kvalifikacija bila što su, neki od njih, bili “prvoborci”, mlađi samo članovi partije. Neobrazovanim starcima i onim mlađima jedino je bilo na umu kako u svoje džepove strpati ogromnu proviziju kod kupovine islužene, željezne rage i kako pod jaja baciti kakvu dobru curu koja se vukla u jednoj od mnogobrojnih kancelarija na četvrtom katu”, slikovito je opisala spisateljica.
“Na žene, one mlađe, gledalo se kao na ku*vice koje će dati odmah ili malo kasnije, na pomorce kao na najveće neprijatelje. Kao i danas tako i pred četrdesetak godina imali su bijedne plaće, nemoguće radno vrijeme a tko bi se zamjerio šefu kadrovske službe “grijeh” je morao krvavo platiti.”
‘Kočijaški rječnik je bio normalna komunikacija’
“Manja plaća, prebacivanje na trajekt koji je prometovao daleko od kuće, kočijaški rječnik je bio normalna komunikacija kad bi se neki naivni sirotan iz Splita pokušao za nešto izboriti u riječkoj zgradi”, dodala je spisateljica potom opisavši razgovor s generalnim direktorom zbog teksta kojega je objavila u spomenutom listu.
“O švercu da se ne govori. Jednom je Slavija, kad u Jugoslaviji nije bilo kave, prevozila toliku količinu da se skoro potopila. Slobodna Dalmacija i sve jugoslavenske novine su u tome pisale na dugačko i široko. Ja to u našem listu nisam smjela spomenuti. Srećom, u listu smo imali rubriku “Drugi o nama” pa sam to tako prošvercala”, napomenula je Rudan pa pojasnila što se dogodilo:
“Na razgovor me pozvao generalni direktor. “Zašto si to objavila?” “Pa nisam ja izmislila vijest, svi o nama pišu, uvijek kad netko o nama piše ja to objavim…” “Što si dosad objavila?” “Pa bila je vijest kad je kapetan našeg trajekta porodio jednu putnicu pa je onda putnica bebi dala ime po kapetanu trajekta…” “Tko je u ovoj priči o kavi koga porodio? Koga ti zaje*avaš? Kome je upućena informacija?” “To je stara vijest, ja sam mislila…” “Zašto misliš? Zašto misliš da mi na petom katu (tamo je on sjedio) ne znamo što se dešava na Slaviji?””
Rudan iskreno progovorila o sinu: ‘U mene je ušao strah, jeza, brojala sam minute…’
‘Nije prošlo šest mjeseci i meni je ponuđen posao koji se ne odbija’
“Nije prošlo šest mjeseci i meni je ponuđen posao koji se ne odbija. Trebala sam sletjeti naviše i postati direktorica jedne riječke izdavačke kuće. Odbila sam. Onda su mi predložili da odem na Radio Rijeku, naglasili su mi da odbijanja nema. Postala sam urednica na Radio Rijeci bez dana novinarskog iskustva, bez natječaja. Drugu koji je sve organizirao obećali su da će postati direktor u Jadroliniji ako me skine s njihova vrata. Do mirovine je radio tamo”, opisala je Rudan o tome kako joj je ponuđen drugi posao nakon tog incidenta.
“Sjećam se i kako su od radnika Jadrolinije tražili da se odreknemo 0,3% plaće u koristi NK Rijeke. Minirala sam taj prijedlog, ne morate mi vjerovati ali jesam, jer sam predložila i da 0.3% od plaće odvojimo za NK Hajduk, ionako su naši pomorci uglavnom bili Dalmatinci.”
Spisateljica pojašnjava zašto se prisjetila ‘svoje mračne prošlosti’. “Ne bih se vraćala u svoju mračnu prošlost da ne znam kako će se rasplesti ova tragedija. Za nesreću će biti odgovoran “ljudski faktor”, islužene trajekte opasne po život putnika i dalje će za debelu proviziju kupovati članovi Partije koji o pomorstvu ne znaju ništa. Oni samo znaju kako zarađivati na krvi pomoraca ili putnika koji će nastradati na “Oliveru”, primjerice, najnovijoj Jadrolinijinoj akviziciji”, uvjerena je, pa je potom prozvala ministra Olega Butkovića.
Vedrana Rudan se okomila na poznatu Hrvaticu, jasno dala do znanja što misli: ‘Ta gospođa je…’
“Žao mi je nesretnika koji su izgubili život služeći zlikovcima za sitnu lovu. Nitko ih ne može vratiti njihovim porodicama. Djeca su ostala bez očeva koji su njihovim gospodarima bili potrošna roba. Nešto kao stare tenisice. Naš ministar već pere svoje krvave ruke, direktori će ostati u svojim foteljama, a Jadranskim morem će i dalje ploviti ruzinavi brodovi. Željezne ubojice kojima na daljinu upravljaju kriminalci”, zaključuje spisateljica Vedrana Rudan.