Vaš reporter nije mlad čovjek. Glupo je reći da je štošta vidio u životu. Ali, za ovu priču o nesreći na našoj Banovini, o satrtoj Petrinji i okolici, Sisku, Glini, okolnim selima bitno je reći da je pisac ovih redaka bio i na početku i na kraju Domovinskog rata. Zašto je to bitno reći a opet nije pretenciozno? Zato, jer je u jeku najveće agresije na ove krajeve, pa i tijekom oslobađanja, naša Banovina nije izgledala tako.
Zlom sudbinom prirode Petrinja, taj prekrasan grad, postao je poput napuljskih pompeja. I to je bolno i strašno.
Ipak, u ovoj tamnoj priči naših života ima jedna svjetlost, možda će se nekome takvo opisivanje i zamjeriti. Da nije bilo, nažalost, smrtno stradalih ljudi u ovoj nesreći, ovdje u Petrinji svjedočimo sliku Hrvatske kakvu i inače želimo vidjeti. Prgave, ponosite, dostojanstvene ljude, željne pomoći i prijateljstva.
U uništenu Petrinju u roku od nekoliko sati dogodila se migracija naroda. Od Zagreba do Petrinje vozilo se u kolonama, kao i iz okolnih hrvatskih gradova. Mahom u kolonama su bila i vozila s rotirnim svjetlima, ona bolnička, vatrogasna, policijska te vojno-građevinska mehanizacija…Uz njih vozili su se kombijima mladići “naoružani” lopatama, i alatom za otkopavanje ruševina. Bili su tu navijači iz Zagreba, Osijeka, Rijeke, Splita, oni isti koje tako često grdimo, a koji su uvijek tu, kao onomad u Zagrebu pred rodilištem u Petrovoj, da pomognu i da pokažu da hrvatski čvojek nije loš.
To je ona Hrvatska koju želimo gledati i u svakodnevnom životu. Nije to ona naša domovina iz političke kaljuže ili iz korporacijskih laži, to je ona Hrvatska sitnog dobrog predanog čovjeka baš kako je nekad pisa Antun Gustav Matoš: “Ljudina koja je sprema pomoći svakom u nevolji.”
I toj našoj domovini, definitivno je nedostajalo u ovih 30 godina smaostalnosti. Možda smo se malo bahatili, uzjogunili, umislili. Da, ako je biti samostalan, ali ajde ti budi društven, koristan, pomozi čovjeku u nevolji, ne gledaj samo sebe, već gledaj zajednicu. Kao da smo to zaboravili i onda se moraju događati tragedije da živnemo, da probudimo uspavanu dobrotu u sebi, da konačno ne budemo onaj filozofski – čovjek je čovjeku vuk – već da budemo samo ono; budi čovjek.
Gledajući taj entuzijazam u Petrinji, gdje zajedno ruševine otkopavaju policajac iz Krapine, vartogasac iz Istre, neki momci iz Dalmacije, stotine Zagrepčana, zasuze nam oči. To je ta Hrvatska koja je pobijedila u ratu, to je ta naš domovina koju sudbina kroz stoljeća šiba , a svakih nekoliko stoljeća samo malo pogladi, to je ona Hrvatska za kojom težimo, koju moramo imati i koja sad polaže ispit svoje čovječnosti.
Humanost, predanost, domoljublje, sve se to u ovom času, kada Petrinja proživljava iskonsku tragediju, slilo u srca ovih ljudi koji su pohitali prema hrvatsko Banovini. To je ono što nam treba. Našu domovinu može izvući samo dobrota i solidarnost, a ne kojekakve laži, obmane i suluda obećanja. Najgore je što su ljudi stradali, izgubili živote, to se nikad neće preboliti, ali Hrvatska ima snage grad na Petrinjčici učiniti nakon dvije tragedije u trideset godina svojim,,nećemo reći, kraljevskim gradom, dovoljno je reći, svojim ponosom.
U ovom treneutku kada cijela Hrvatska pomaže Petrinji spoznali smo da još uvijek živimo u poratnoj domovini, u kojoj su dobri ljudi valjda većina, koju je ona zla manjina u ova bremenita vremena tako s užitkom bacila niz stepenice.
Ima onaj slogan: ‘Volimo Hrvatsku!’, proširimo taj slogan u ove dane i mjesece: ‘Volim Hrvatsku i Petrinju!’
Danas je Hrvatska Petrinja, kao što je Petrinja 1991. godine bila Hrvatska.