Parafrazirajući filmsko uprizorenje prošlosti u prenesenom značenju, moglo bi se u današnjim vremenima primjene jednosmjerne uznemirenosti po puno puta iskušanom obrascu usmjeravanja vječne krivnje prema Hrvatskoj za sve u prošlosti, sadašnjosti i u prostornom okruženju ponovno ustvrditi: na zapadu (Hrvatskoj) ništa novo.
Uvijek ista sadržajnost, politička prozirnost, plačljiva uvrijeđenost, planska selektivnost, dokazana uigranost, ideološka nasljednost, interesna povezanost, anacionalna odmaknutost i još puno toga sličnog te općenito neprihvaćenost hrvatske slobode u nacionalnim prostornim okvirima, kreće podržavana uigranim najamnim novinarstvom praktički na svaki oblik hrvatske povijesne ili ratne simbolike u javnoj eksplikaciji slikom, pjesmom ili izgovorom.
Primjena optužujućih vulgarizama kao usvojenog napadnog standarda kojima se preko pojedinaca prenose optužbe na hrvatsku ukupnost, dosegnula je razinu pomno smišljenih uvreda i potvrda osobne izgubljenosti u državi koju nisu željeli i koju svojim postojanim nastojanjima ne mogu sukladno ideološkoj nasljednoj limitiranosti promijeniti ili vratiti na kontrolirane ideološke postavke državne zajednice jednosmjerne kontrole svega prema zapadu (Hrvatskoj).
Napadni vulgarizam
Vremenski odmaci to nezadovoljstvo, unatoč urednoj pozicijskoj zbrinutosti u hrvatskoj slobodi, neovisno o usvojenim demokratskim standardima i općim vrednovanjima u razvijenim zemljama nisu smanjivali niti su tijekom minulih godina bile moguće promjene u smislu barem objektivnog vrednovanja uzročno-posljedičnih zbivanja ratne i vojne agresije na Hrvatsku prihvaćenih praktički na svim političkim svjetskim i europskim razinama. Posebno nije bio moguć isti ili barem približno isti napadni vulgarizam u javnoj primjeni prema korištenju simbolizma i retorike u postupanju s posljedicama koje su nedvosmisleno ustvrdili ukupna hrvatska i europska politička i ostala javnost.
Šterc: ‘Svi dosadašnji izbori u Hrvatskoj, pa i oni iz 2000. godine, potvrdili su baš isto’
Preskakanjem naravno vremenskog agresijskog razdoblja na Hrvatsku i svih zbivanja u njemu te isto tako preskakanjem donedavnog poslijeratnog i prijeratnog totalitarnog razdoblja u drugim prostornim okvirima i zajednicama gotovo kao zakonitost. Pripisivanje mladim hrvatskim generacijama koje više i ne doživljavaju takvu prošlost odgovornost pri svakom podizanju nacionalnog sklada i zanosa nije slučajnost, a još je manja slučajnost korištenje uvredljivih vulgarizama.
Svaki javni skup na kojem se hrvatski idealizam potvrđuje među mlađim generacijama pjesmom, zahvalom, nacionalnom simbolikom, zajedništvom ili željom za Hrvatskom bez priziva na bivše prostorno zajedništvo, na kojem se u velikom mnoštvu svjesno, planski ili provokacijski poneki put vidi uzdignuta ruka, kapa, zastava ili bilo kakva spremnost po uhodanom se obrascu iz istog smjera proglašava dernekom, urlanjem, nazadnjaštvom, fašizacijom, ustaštvom i sramotom za zemlju.
Ustaljenim modelom usmjeravanja krivnje svi nezadovoljnici hrvatskom slobodom, državnom samostalnošću, zadržavanjem nacionalnog identiteta, hrvatskim zajedništvom i idealizmom i sličnim vrijednosnim mjerilima, jednostavno su shvatili kako je jednosmjernom uznemirenošću po istom obrascu preskakanja povijesti i pripisivanja odgovornosti za slike i riječi umjesto postupanja, uvijek u javnosti moguće uz ideološku podršku javnog mrežnog sustava povezanog po istim mjerilima Hrvatsku optuživati za sve i vraćati u prošlost.
Isti obrazac
Nikad, ali baš nikad iz istog smjera nisu upućivani takvi vulgarizmi prema skupovima s eksplicitnim prevladavanjem simbolike s kojom je vojno napadana i razarana Hrvatska. Primjena je istog obrasca učestala i prema svakom pojedincu u stručno-znanstvenom i javnom djelovanju po bilo kojem pitanju od nacionalnog razvojnog i sigurnosnog interesa pa je teško i nabrojiti pojedinca koji je izostavljen iz ustaljenog obrasca, ali je uvijek izostavljena prema promicateljima ideološkog anacionalnog zajedništva uz atribuciju njihove naprednosti.
Istovremeno ni jedno drugo izrazitije protuhrvatsko djelovanje na kojem sve njihovo navedeno optužujuće prevladava nikad nije s istim vulgarizmima atribuirano niti ih je dovodilo do sramoćenja življenja u zemlji koja im je omogućila slobodu djelovanja kakvu ne bi mogli ni zamisliti u ideološkom okruženju koje nasljeđuju bez kriterija i promiču kao novi europski modernizam. Primjera ima podosta, a najupečatljiviji je kumrovečki skup sa simbolikom, zanosom, porukama, pjesmama i ukupnom atmosferom koja je bila sve ono što je nosilo i dizalo volju početkom vojnog kretanja na Hrvatsku.
Primjeren bi zato bio od historiografa, historičara, jednosmjerno potištenih i uvijek spremnih na plač te vječnih tragača po Hrvatskoj za izdizanjem povijesnih neprimjerenosti isti pristup, makar im se jasno uočljive pojedinačnosti na jednoj strani i ukupnosti na drugoj (njima bliskoj) činile istima. Bio bi kad bi konačno mogli prihvatiti Hrvatsku kao svoju zemlju i u noj graditi vrijednosni sustav primjeren ukupnoj hrvatskoj populaciji, a posebno hrvatskoj mladosti neospornog hrvatskog prostornog identiteta. Selektivnost u primjeni modela optuživanja potvrđena je dosad i u nizu ostalih primjera na kojima se nastoji izgraditi opća slika Hrvatske kao nasljednice, umjesto Hrvatske kao pobjednice u ratu koja kao i svaka druga zemlja slavi svoju teško izborenu slobodu praznikom i obilježavanjem povijesnih zbivanja kao porukom za generacije koje dolaze.
Uostalom, u svakoj su uvjetno rečeno uređenoj zemlji upravo takve prilike osnova građenja i zadržavanja nacionalnog identiteta, a jednosmjerno osporavanje na nasljednim ideološkim osnovama apsolutno svakog povijesnog simbolizma nije ništa drugo nego jednostavno rečeno izravno protuhrvatsko političko djelovanje. Počeci agresije na Hrvatsku, uza sva nastojanja zaustavljanja samostalnosti, i događaji koji su uslijedili prava su slika na koju bi se jednosmjerno uznemireni po istom obrascu uvijek trebali referirati u prosudbama, usporedbama, javnim izričajima i naročito ustaljenim osudama, ali naravno preskakanje istih postalo je pravilo od kojeg se ne odstupa.
Egzaktna neumoljivost službenih podataka uvijek se u pravilu nastoji minimalizirati, iako su upravo oni bili osnova haške presude o etničkom čišćenju na koje se u svim oblicima osuda hrvatskog djelovanja uvijek proziva Hrvatska kao nasljednica pri svakoj minornoj vidljivosti u mnoštvu s dominantnim pokazivanjem nacionalnog idealizma. Priložena tablica objavljena u znanstvenom radu koji je kao i još nekoliko drugih bio osnova sudačkog promišljanja jasno potvrđuje sastav stanovništva hrvatskih okupiranih područja prije agresije, dok su podaci UNHCR-a bili dodatna potvrda o sastavu stanovništva početkom i za njezina trajanja.
Radić otkrio gdje je puklo s Penavom: ‘Ovo nije stranka koju smo stvarali, sve je krenulo krivo’
Komu je više sporno nakon priznavanja Hrvatske u granicama potvrđenim Badinterovom komisijom kako se mogu nazvati vojne i ostale jedinice koje nisu nakon 15. 2. 1992. bile hrvatske?
Procjena je kako je na okupiranim hrvatskim područjima ostalo oko 10.000 stanovnika koji nisu bili srpske etničke pripadnosti, a poznato je i što se dogodilo odmah na početku agresije s gotovo 250.000 ostalih stanovnika (oko 200.000 Hrvata i oko 50.000 ostalih). Za jednosmjerno uznemirene to kao da se nije dogodilo niti su ikad to mogli nazvati pravim imenom, kao što je i usporedba takvog postupanja s pojedinačnim slikama hrvatske današnjice bez postupanja jasnoća namjere.
Jasnoća namjere
Nema prilika u kojima se u hrvatskoj pojavnosti ne koristi od istih jednosmjerno zabrinutih izjednačavanje formalnog simbolizma bez postupanja s ratnim postupanjima i u kojima se ne nastoji etničko čišćenje pripisati Hrvatskoj kao povijesnoj nasljednici. Haška se presuda u tom pogledu gotovo i ne spominje i rijetke su ili nepostojane u javnom obraćanju tvrdnje zasnovane na presudama Haškog suda već u prvom stupnju. Hrvatska je već u prvostupanjskoj presudi od osam točaka optužnice oslobođena optužbe za etničko čišćenje, dok su u drugom stupnju optužbe oslobođeni i hrvatski generali.
Pripisivanje Hrvatskoj i posebno hrvatskoj mladosti građenja i očuvanja identiteta na nasljednim temeljima dalje prošlosti nije naravno slučajnost niti je to ne znanje historiografa, političara i ideoloških nasljednika, već svjesno, planski i ustrajno primirivanje hrvatske slobode kad već ono nije moglo biti provedeno početkom devedesetih godina prošlog stoljeća na drugačiji način.
Pripisivati neznanju nije moguće ni planski i slobodni odlazak okupatorskih vojnih formacija kakav se nije dogodio praktički u povijesti s okupiranog teritorija druge države prilikom njezina oslobađanja, ali je zato uvijek moguće uz hrvatsku političku toleranciju djelovanje po istom ustaljenom obrascu uz pozicijske nagrade. Moguće je samo zamisliti kako se frizirala povijest za prošla vremena kad se to čini i danas uz još živuće sudionike ključnih zbivanja.