Nekomu tko je proživio hrvatske devedesete učinit će se da je odabir naslova nove hvaljene BBC-jeve dokumentarne serije “Trauma Zone”, o režimskoj smjeni u Rusiji, ponešto dramatičan i pretjeran.
Nakon krvavih devedesetih, koje su kod nas obilježile genocidne čistke, pokolji u Škabrnji i Vukovaru i rijeke prognanika, naši su kriteriji za definiranje traume poprilično visoki. No sirov dokumentarni materijal koji su BBC-jevi reporteri snimali u toj zemlji u posljednjih 35 godina, a na temelju kojih je snimljena ova serija, zaista opravdava svoj naslov. Za ono što je ruski narod prolazio od 1985. do kraja devedesetih trauma je više nego prikladan opis.
O ovoj se seriji u Britaniji govori u superlativima. Prikazivanje je počelo u listopadu, a sad se može u cijelosti besplatno pogledati na YouTubeu i drugim internetskim platformama. Snimio ju je poznati dokumentarist Adam Curtis i puni joj je naziv “Rusija 1985. – 1999., Trauma Zone: Kako je bilo proživjeti kolaps komunizma i demokracije”. Temelj na kojem je autor gradio sedam jednosatnih dokumentaraca ove serije čini arhivski materijal BBC-ja, snimljen u Rusiji od šezdesetih do danas. Riječ je o desecima tisuća sati sirovog materijala, od kojega je samo mali dio iskorišten u programu britanske televizije. Curtis je iz ovog bogatstva uzeo razdoblje od 1985. godine, kad je na vlast došao Mihail Gorbačov, do uspona Putina 1999. godine.
U međuvremenu, dogodile su se stvari koje su istodobno i mučne i urnebesne, koje gledatelja šokiraju, nasmijavaju, uzrujavaju, ali najviše od svega – slamaju srce.
Pojedinačne žrtve
Evo nekih komadića radnje koji se kaleidoskopski bljeskovito smjenjuju u Curtisovoj doku-seriji. Pritisnuti bijedom i glađu, Rusi preživljavaju prodajući svoju imovinu na ulici. Moskovske ulice pune su takvih trgovaca, očajnika koji u rukama drže uglancan par cipela, kristalnu vazu i guraju ih pod nos prolaznicima, pokušavajući ih nagovoriti na kupnju. Inflacija je pojela novac, ljudi više nemaju čime platiti kruh, meso, krumpire. Na policama nema više ničega, u redovima se ljudi tuku, obuzeti nemoćnim gnjevom. Iz tvornica je pokradeno sve što se pokrasti moglo, gangsteri odvoze nove automobile ravno s proizvodne trake, na toj pljački nastaju prvi oligarsi. Komunizam je konačno doživio fijasko i to je jasno svima osim Gorbačovu koji palom sustavu pokušava udahnuti život birokratskom reformom centraliziranog plana proizvodnje. No kancelarije su prazne, činovnice lakiraju nokte po uredima, na kolektivnim farmama više nema žitarica, tvornice više nemaju čime isplatiti radnike. Zemlja zapada u apatiju, pa u kaos. Uskoro, u parkovima više nema stabala – sva su posječena i ispilana za ogrjev.
Uz ove priče o neizbježnoj propasti režima koji više ne može ispuniti obećanje o dostojanstvenom životu svim građanima, odvijaju se i priče o pojedinačnim ljudima čiji su životi izravno pogođeni pogrešnim odlukama partijskih moćnika. Tako vidimo kako se kula od karata urušava kroz sve svoje drhtave slojeve, odozgo prema dolje – od vlasti gladnog političkog vrha preko novih oligarha koji se bezočno bogate krađom državnih resursa pa do ljudi koji polako shvaćaju da ih je iznevjerila i komunistička ideologija i njezini ideolozi.
Adam Curtis poznati je britanski dokumentarist koji je za BBC počeo raditi 1980. godine i otad je nanizao impresivnu kolekciju nagrađivanih dokumentaraca o politici, tehnologiji, kulturi i umjetnosti u Europi. Cijene ga zbog njegove erudicije i britkih komentara. Zovu ga Picassom našeg vremena i znanstvenikom među dokumentaristima.
Vlastita tuga
Propitujući stanje europskog društva, utječe se sociologiji, psihologiji, filozofiji i političkoj povijesti, no ono čime je stekao prepoznatljivost i naklonost šire publike njegovo je specifično korištenje arhivskih materijala, koje kreativno kolažira i “podebljava” promišljenim, često ironičnim komentarima. Curtis je kritičan prema velikim srednjostrujaškim medijima – tvrdi da su skloni tome da teške stvari koje se događaju ljudima diljem svijeta predstavljaju pojednostavljeno i paraliziraju ih hraneći u njima osjećaj da su nemoćni i da se u vezi s ljudskom patnjom ništa ne može učiniti. Kratki dokumentarac “Oh Dearism” jedan je od njegovih radova u kojima je najizravnije obradio tu temu.
No u ovom impresivnom dokumentarističkom portretu režimske smjene u Rusiji, Curtis je na neki način učinio baš ono što zamjera srednjostrujaškim medijima. Kaleidoskopskim kolažiranjem prizora iz života Rusa i njihovih političkih vođa, od kojih bi se mnogi mogli okarakterizirati kao puki čemer, uvukao je gledatelje u svijet pun nemoći i njome uzrokovane frustracije.
No ovdje to ipak ima edukacijsku ulogu. Mi koji smo devedesetih u Hrvatskoj bili potpuno zaokupljeni vlastitom mukom i tragedijama u neposrednoj blizini, propustili smo dobar dio priče o ruskoj muci u tom periodu. “Trauma Zone” je velika lekcija iz propuštenog gradiva – i to bez dociranja, bez gotovih zaključaka i komentara autora.
“Snimljeni materijal toliko je moćan da nisam htio nametati svoj glas ni stavove, nego jednostavno pustiti gledatelje da sami dožive ono što se događalo jer je upravo iz toga – bijesa, nasilja, očaja i korupcije koja je tako duboko prožimala društvo – proizišao Vladmir Putin”, rekao je Curtis u nedavnom intervjuu za Guardian u povodu premijernog prikazivanja dokumentaraca na BBC-ju.
Ljepota užasa
“Trauma Zone” daje najširi kontekst i najjasnije objašnjenje Putinova uspona, koji u svjetlu ruske invazije na Ukrajinu intrigira zapad.
Adam Curtis je BBC-jevom arhivskom materijalu koji mu je dan na korištenje mogao pristupiti s namjerom da (melo)dramatičnom glazbom pojačava učinak nekih osobito potresnih scena na gledatelja, da naracijom “podeblja” poruke prikazanih povijesnih obrata, da posegne za trikovima kojima se suvremeni dokumentaristi redovito služe, ulazeći tako s predumišljajem ili nenamjerno – u prostor manipulacije. No odlučio se za pristup tako ogoljen i jednostavan, da se prosječnom gledatelju dokumentaraca mora učiniti čudnim, hladnim i sirovim – jednostavno je odlučio kolažirati snimke o životu u SSSR-u bez interveniranja u njihovu formu, bez naknadne obrade i narativne nadgradnje.
Gledate, recimo, red za kruh u trgovini. Snimka je drhtava, lica ljudi koji čekaju su smrknuta i zabrinuta, u krupnom su kadru – čini vam se da stojite u tom redu, s tim ljudima, između depresivno praznih polica u Moskvi 1989. Ili pak gledate prosvjed ispred zgrade parlamenta: kamera je nervozna kao i uniformirani ljudi koji metalnim šipkama nasrću na prosvjednike, stvar za nekoliko sekunda eskalira, začas su ljudi prebijenih kralježnica na podu, krv šiklja ulicom, prodoran ženski krik u neposrednoj blizini.
Za Curtisa, kada je riječ o njegovim redateljskim odabirima, zona traume je ujedno i zona igre, a gledatelj je u njegovu eksperimentu pokusni kunić kojega podvrgava šok-terapiji. Tu “terapiju”, ako je tako cinično možemo nazvati, provodi gurajući nam pod nos snimke pomno odabrane u brutalan, ali dinamičan kaleidoskop. Minutu-dvije pratimo zbivanja na kolhozu, prizor je gotovo pastoralan, na zajedničkoj farmi vrijeme je kosidbe, ljeto je u Sibiru i zelena prostranstva nalikuju na slike naših naivaca.
Kolektivna trauma
Izlažući gledatelja istini o životu ljudi u Rusiji osamdesetih i devedesetih godina, Curtis uključuje i gledatelje u njihovu kolektivnu traumu. Na koncu, iz ovog iskustva čovjek izlazi s velikom empatijom prema Rusima, narodu koji su u posljednjih dvjesto godina izdale sve ideologije i njihovi ideolozi.
“Cijelu povijest smo preživljavali, a ne živjeli”, piše Svetlana Aleksijevič, bjeloruska nobelovka čiji je dokumentaristički roman “Rabljeno doba” književni blizanac Curtisovoj seriji. Oba su djela u svome području ispričala grandioznu priču o istoj temi, “padu crvenog čovjeka”, i oba su toj temi pristupila kroz isječke iz života običnih, malih ljudi, na čijim je plećima iznesen teret povijesnih promjena u SSSR-u.
“Sovjetska civilizacija… Žurim se zabilježiti njezine tragove. Poznata lica. Ne ispitujem ih o socijalizmu nego o ljubavi, ljubomori, djetinjstvu i starosti. O glazbi, plesovima i frizurama. O tisućama detalja nestalog života.
To je jedini način da strpam katastrofu u okvire onoga na što smo se navikli i pokušam nešto ispripovijedati. Povijest zanimaju samo činjenice, a emocije ostaju izvan kadra. Nemaju običaj pripuštati ih u povijest. A ja pak gledam na svijet očima humanista, a ne povjesničara.
Divim se čovjeku”, kaže nobelovka, koja je svoj grandiozni “roman glasova” gradila od isječaka svjedočanstava ljudi koji su proživjeli osamdesete i devedesete u SSSR-u.
Predznak katastrofe
Cijeli literarni opus Svetlane Aleksijevič ukršta se s motivima iz Curtisovih dokumentaraca. Naime, njegova “Trauma Zone” nije tek “obična” serija o političkim prevratima koji su obilježili kraj 20. stoljeća. Iako na jednoj razini djeluje i kao dokument političkog sloma, više je zaokupljena time da kroz živote običnih ljudi pokaže posljedice političkih odluka na “vrhu”. To je ono što povijest čini intrigantnom i univerzalnom.
Zanimljivo je da je Aleksijevič započela svoju karijeru knjigom “Rat nema žensko lice”. Radila je na njoj četiri godine, putovala u sve zakutke Sovjetskog Saveza i prikupljala svjedočanstva žena koje su kao vojnikinje sudjelovale u Drugome svjetskom ratu. Bilo ih je oko milijun. I u Curtisovoj seriji prisutne su žene – a izloženi njihovim pričama, dolazimo do istog zaključka do kojeg je došla i Svetlana Aleksijevič: da rat nije ženska stvar, da je rat muška stvar, teren muške energije, u kojem žene mogu biti jedino žrtve.
Već u prvoj epizodi serijala pratimo tako obitelj u Vladivostoku. Godina je 1985., mjesto radnje je obiteljski stan u jednoj zgradi, prijatelji i znanci okupili su se da isprate mladića u vojsku. Kućni tulum se zahuktava, gosti plešu u dnevnom boravku, a u skučenoj kuhinji ispunjenoj cigaretnim dimom, majka mladog ročnika sva je stisnuta od zebnje. Prijateljica je tješi, kaže “to je njegova sveta dužnost, brzo će se on vratiti, dvije godine začas prođu”. Ali majka se ne da uvjeriti, kaže “sad je drugo vrijeme”… I u pravu je, drugo je vrijeme.
Jadni mladić
Sovjetska invazija u Afganistanu (ili sovjetska intervencija, kako je zovu) traje već šest godina, to je posrednički rat SSSR-a i SAD-a, u kojemu mudžahedini vode. Iz tjedna u tjedan, s ratišta se vraćaju stotine ubijenih vojnika. “Za što ginu”, pitaju se majke. Svetlana Aleksijevič pisala je o njima u knjizi “Zinkjungen” (naslovom se aludira na poginule mladiće koji su iz Afganistana dovoženi u pocinčanim kutijama). “Ideš poljem nakon bitke. A oni leže… Svi mladi, tako lijepi. Leže i gledaju u nebo. Žao ti je i ovih i onih”, lamentirala je čemerno jedna žena čije je svjedočanstvo Svetlana Aleksijevič zabilježila u toj knjizi.
U ratu u Čečeniji i Gruziji, pocinčane kutije prevelik su luksuz – odande tijela mladih ruskih vojnika dolaze u običnim crnim vrećama za smeće, iz kojih se po prikolicama kamiona razlijeva gusta krv – sve to vidimo u krupnom kadru. Posebno poglavlje ove ženske traume odvija se u sobama za identifikaciju mrtvih, gdje majke nestalih pregledavaju sate snimki masakriranih tijela i na njima se trude prepoznati svoju djecu. Paralelno s mrtvima s ratišta, izranjaju i mrtvi iz masovnih grobnica iz Drugoga svjetskog rata, prije njega i poslije njega. Čini se da je cijeli SSSR velika grobnica, a kosti ne miruju – malo prokopaš i ispod površine izroni bedrena kost neke žrtve gladomora u Ukrajini, neke žrtve gulaga… A onda dođu pljačkaši grobova i iz rake izbacuju kosti kao ona dva majmuna u “Odiseji u svemiru” – ovo je stvaran prizor, zabilježen kamerom BBC-ja, nakon njega ostaneš bez riječi, bez daha.
Mihail Kalašnjikov iznenađujuće je emotivan u razgovoru s novinarom BBC-ja. “Nisam ovo htio, ovo je užasno”, govori taj stari čovjek kroz suze, komentirajući ulogu koju je njegov izum AK 47 odigrao na bojištima devedesetih.
Puška kao simbol
Jesu li za tragičnu propast zemlje više krivi mlitavci ili zlikovci? To se na primjeru Rusije može sagledati kroz likove Gorbačova, Jeljcina i Putina. Ako je Putin zlikovac, Gorbačov je u toj dihotomiji teži mlitavac, čovjek paraliziran vlastitim idealima i vjerom u utopiju komunizma. Svetlana Aleksijevič, koja je po ocu Bjeloruskinja, a po majci Ukrajinka, o takvim vječnim komunistima govori sažaljivo kao o romantičarima ropstva i robovima utopije. Otac joj je bio jedan od takvih. U svome govoru u povodu dodjele Nobelove nagrade za književnost 2015. godine ispričala je ovaj susret s njim: “Do Afganistana sam vjerovala u socijalizam s ljudskim licem. Odande sam se vratila slobodna od svih iluzija. ‘Oprosti mi, oče’, rekla sam kad smo se sreli, ‘odgojio si me da vjerujem u komunističke ideale, ali dovoljno je jednom vidjeti kako do jučer sovjetski učenici koje ste ti i mama poučavali (moji su roditelji bili seoski učitelji) na tuđoj zemlji ubijaju njima nepoznate ljude, da bi se sve tvoje riječi pretvorile u prah. Mi smo ubojice, tata, razumiješ?!’ Otac je zaplakao”.
Bio vođa naroda diktator ili mlitavac, šteta za sudbinu naroda je jednaka – Gorbačov je to pokazao. Nakon njega, došli su oligarsi, demoni privatizacije i pljačkaši ruskog bogatstva. Potom je došao Putin. Na snimkama iz sredine devedesetih čini se gotovo kržljav, nizak, plah i bez trunke karizme.
Prostitutke su postale simbol sovjetske Rusije
U nestašici i bijedi, ljudi preživljavaju kako znaju, neki se utječu kriminalu, neki prostituciji, a neki prosjačenju. Prebrzo odrasla djevojčica prehranjuje sebe i majku prosjačenjem na raskrižjima, nema ni pet godina, a već je naučila sve o pokvarenim ljudima, škrcima i izrabljivačima, koji su ipak dovoljno glupi da je njima moguće manipulirati…
Ima scena koje su prosječnom gledatelju teško podnošljive. Nije ovo film za djecu. Gledate, na primjer, smirujuće prizore iz bjeloruske šume, visoko drveće kroz čije se krošnje utješno prelamaju zrake sunca na zalasku. Iz uljuljkanosti u te prizore, snimljene dok se samo desetak kilometara zračne linije dalje ljudi ubijaju u uličnim borbama, trgne vas idući segment, za koji ničim niste pripremljeni: leš mladog čovjeka ostavljen nasred ceste, snimka tijela s odrubljenim glavama u Čečeniji, snimanje pornografskog filma u nekoj depresivnoj sobi, s krupnim kadrovima genitalija i istog golog mesa kakvo ste maločas vidjeli na onim snimkama čečenskog masakra.
Jedino je Jeljcin spasio Rusiju: U Moskvi se mogu ponositi pijanim predsjednikom
A Jeljcin? On se od čovjeka koji je donio demokraciju prometnuo u običnu pijanduru. Način na koji ga suradnici na državničkim susretima pokušavaju zaštititi prikrivajući pred kamerama stranih izvjestitelja njegovo teturanje, podsjeća pomalo na napore suradnika aktualnog američkog predsjednika da prikriju dementna vrludanja Joea Bidena. Neki novi Adam Curtis jednog će dana te snimke smatrati osobito vrijednima u dokumentarističkom kolažu o izazovima demokracije dvijetisućitih.