Osim što je posvećen Mariji, kolovoz je mjesec u kojem započinje devetnica najmlađem hrvatskom blaženiku Miroslavu Bulešiću. Molitva u trajanju od devet dana započinje na dan Velike Gospe, a završava 23. kolovoza. Pobožnost devetnice blaženom Bulešiću nastala je na temelju blaženikovih propovijedi i Duhovnog dnevnika.
Inače je Miroslav Bulešić rođen u istarskom selu Čabrunićima 1920. godine u obitelji Mihe i Lucije rođene Butković. Prve molitve i istine katoličke vjere spoznao je još kao dijete iz molitvenika “Oče, budi volja tvoja”, knjige koju je za duhovne potrebe hrvatskih vjernika u Istri u 19. stoljeću sastavio čuveni biskup Juraj Dobrila.
Sa samo deset godina Bulešić se odlučio za sjemenišno školovanje pa je godinu dana proveo u pripravnici Alojzjevišće u Gorici. Potom ulazi u sjemenište u Kopru.
Primao prijetnje
Tijekom studija godinu dana proveo je u Francuskom zavodu, a tri u sjemeništu Lombardo. Školovao se na Papinskom sveučilištu Georgiana, gdje je studirao filozofiju i teologiju, a zanimljivo je i da se za njegovo uzdržavanje u Rimu zauzeo zagrebački nadbiskup, kardinal Alojzije Stepinac. Na blagdan Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije 1942. godine Bulešić je osobno u bazilici svetog Petra nazočio papinoj posveti svijeta Bezgrešnom Srcu Marijinu, a već početkom iduće godine na poziv svojeg biskupa vratio se u rodnu Istru da bi primio svećeničko ređenje. Za svećenika je zaređen početkom travnja 1943. godine u Svetvinčentu, o čemu je pisao i u svojem dnevniku.
Uveo pobožnost
“Ako me hoćeš k Sebi, evo me pripravna. Moj život TI sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost i ako me TI učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja”, pisao je objašnjavajući nadalje da želi umrijeti samo za slavu Božju i spasenje svoje duše, kao i duša svojih vjernika. Protivnicima je pak poručivao kako je njegova osveta samo oprost. Nakon kontinuiranih optužbi i kleveta, Bulešić u propovijedi na Božić 1944. godine, obraćajući se vjernicima, sasvim jasno poručuje da se ničega ne boji jer zna da obavlja svoju dužnost.
Grlić Radman o zadržavanju Severine i hrvatskom ‘špijunu’: ‘Takva praksa treba prestati’
“Miran sam pred Bogom i pred ljudima. Puštam vama da sudite i da prosudite moje djelovanje. Znajte da ću se ja uvijek držati svoje vjere i svojeg poštenja koje neću prodati ni za kakvu zemaljsku cijenu – bez straha ću svakome kazati ono što je pošteno i što nije pošteno. Prema tim ću načelima živjeti, a to su načela Kristova”, govorio je. U jesen 1945. imenovan je župnikom u Kanfanaru, premda je kraj rata dočekao u Baderni. U novoj župi oživio je crkveno pjevanje i uveo pobožnost prema Srcu Isusovu i Srcu Marijinu, promovirajući zajedničko moljenje krunice, česte ispovijedi i pričest, posebice za mlade i djecu, što u vrijeme komunizma nije bilo nimalo jednostavno. Unatoč tomu, Bulešić je u svojim nastojanjima ustrajao, pa i uspio privući značajan broj župljana da dolaze na svetu misu.
Svjesni da župnik Bulešić odvraća mlade od partijskog djelovanja, članovi Komunističke partije zaključili su da, dok je on živ, narod neće ići za njima, ni dolaziti na njihove sastanke, pa su ga preko rodbine pokušali nagovoriti da se vrati u Italiju u kojoj je studirao, ali on za to nije želio ni čuti već je zaključio da je u njegovoj župi veća potreba za svećenicima te da tu treba i ostati. Pri tome je ostao i onda kada su mu prenosili prijetnje da će ga ubiti. “Ako me ubiju, ubit će me za vjeru i Boga”, govorio je blaženik koji se u Kanfanaru ipak nije dugo zadržao jer je postavljen za podravnatelja i profesora u pazinskom Biskupijskom sjemeništu, gdje je predano radio s prvim generacijama sjemeništaraca.
Paralelno s time, kao tajnik Svećeničkog zbora svetog Pavla zalagao se za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve u novoj komunističkoj državi, borio se da mlade svećenike zaštiti od komunističkih napada, ali i da očuva Zbor svećenika od manipulacija vlasti. “Tri mjeseca prije svoje smrti, u kasno proljeće 1947. godine, Miro Bulešić mi je govorio o bijelom i crvenom mučeništvu. On se tada već pripremao na mučeništvo”, posvjedočio je sredinom 90-ih nadbiskup mons. Josip Pavlišić, koji je s Bulešićem surađivao u pazinskom sjemeništu. O mučeništvu je Bulešić progovarao i u svojem dnevniku. “Biti svećenik znači biti mučenik”, zapisao je. Odvažan kakav je bio početkom proljeća 1947. godine, Bulešić je uz pjevanje i molitvu cijelog sjemeništa veliko raspelo koje je iz atrija Biskupijskog sjemeništa uklonila skupina komunističke omladine vratio na mjesto na kojem je bilo, a već krajem lipnja iste godine u svojem dnevniku obraća se Bogu te piše: “Ja želim, ako je Tvoja volja, čim prije doći k Tebi.”
U to je vrijeme bio relativno mlad, ali i iznimno ugledan, neslomljiv svećenik. To je pokazao i u kolovozu 1947., kada su komunisti upali u župnu crkvu u Buzetu kako bi spriječili krizmu. Bulešić je svojim tijelom branio sakrament. “Ovamo možete proći samo preko mene mrtvog”, rekao im je smireno stojeći na stepenici pred oltarom. Unatoč tomu što je bio odvažan, mučenje nije uspio izbjeći, a o njemu je službeno izvješće za Biskupski ordinarijat u Trstu 1947. godine napisao dr. Ukmar.
“Po završetku krizme u crkvi i mise koju je služio vlč. Bulešić, uputili smo se prema župnoj crkvi. Nakon četvrt sata, kada su bili krizmani i oni koji su naknadno prispjeli, bilo je to oko jedanaest sati, pobunjenici su ušli u kuću i ubili nožem velečasnog Bulešića koji je bio pored vrata. Osobno sam izašao iz župnog ureda u predvorje i vidio ga mrtva kako leži na tlu među zlikovcima koji su zaposjeli kuću. Povukao sam se u spavaću sobu, gdje sam nakon minute, i sam teško izudaran, ostao ležeći u krvi. Smatrajući da sam mrtav, ostavili su mene i potražili župnika, ali ga nisu pronašli jer se sakrio. Dvadeset sati sam ostao sam u nesvijesti”, pisao je Ukmar.
Tjelesni ostaci
Bulešić je ubijen ubodima nožem u grlo, a prema riječima očevidaca, osjetivši da umire, zazivao je: “Isuse, primi dušu moju.” Vlasti nisu dopustile da ga se pokopa u rodnoj župi u Svetvinčentu, nego su izdale nalog da ga pokopaju u Lanišću. Njegovi su tjelesni ostaci tek 1958. godine preneseni u njegovu rodnu župu, gdje je pokopan pored glavnog ulaza u crkvu mučenika svetog Vincencija, odakle je tek dvijetisućitih prenesen u župnu crkvu, u kojoj ga i danas štuju.
Krajem 90-ih u Porečkoj i Pulskoj biskupiji provedeno je službeno istraživanje o životu i mučeničkoj žrtvi Miroslava Bulešića te je izvješće 2004. godine predano Kongregaciji u Rim. Dopisom od 12. veljače 2013. godine Državno tajništvo Svete Stolice priopćilo je da je papa Benedikt XVI. dopustio da se obred proglašenja sluge Božjeg Miroslava Bulešića obavi u Porečkoj i Pulskoj biskupiji 28. rujna 2013. godine.