Hrvatska naiva slovi kao najvažniji segment svjetske naive; uz francuske klasike, Henrija Rousseaua i njegove sljednike, to je zasigurno najvažniji segment tog fenomena. Svi veliki majstori naše naive danas su u grobovima, od klasika jedino je prisutan još Mijo Kovačić. A brojni nastavljači, koji danas još stvaraju, teško da se mogu nazvati umjetnicima, iako ima časnih izuzetaka. Slično je ili identično i izvan naše zemlje…
U Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti nedavno je promovirana knjiga “Moji ljudi / Razotkrivanje ili fragmenti i iz intime”, autora Vladimira Crnkovića, povjesničara umjetnosti i likovnog kritičara, najboljeg poznavatelja hrvatske naïve. Riječ je o opsežnom djelu na 248 stranica s više od 100 kolor-reprodukcija, te 20 fotoportreta.
U promociji knjige su sudjelovali Mira Francetić Malčić, ravnateljica HMNU-a, recenzent i akademik Tonko Maroević, dr. Petar Prelog, iz Instituta za povijest umjetnosti, te Marijan Špoljar, donedavni ravnatelj Muzeja grada Koprivnice. U toj uzorno oblikovanoj knjizi, čiji dizajn potpisuje Boris Ljubičić, osim iz zbirke Muzeja naive, reproducirana su djela iz brojnih muzeja i galerija: Gradskog muzeja, Požega; Moderne galerije, Zagreb; Muzeja Charlotte Zander, Muzeja grada Koprivnice; Muzeja Matije Skurjenija, Zaprešić; Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka; Muzeja suvremene umjetnosti, Zagreb; Muzejske zbirke Ivana Generalića, Hlebine; Podravke d.o.o., Koprivnica; Strossmayjerove galerijae HAZU, te iz više privatnih zbirki iz zemlje i inozemstva.
Knjiga obuhvaća 28, što kraćih, što dužih esejističkih priloga, odnosno stručnih studija u kojima se raspravlja o nekoliko prominentnih i najvrsnijih umjetnika hrvatske naive – Ivanu Lackoviću, Ivanu Rabuzinu, Ivanu Večenaju, Matiji Skurjeniju, Ivanu Generaliću, Martinu Mehkeku, Miji Kovačiću i Franji Vujčecu – te trojci vrsnih autora hrvatske moderne umjetnosti: Vanji Radaušu, Marijanu Detoniju i Željku Senečiću. U šest je priloga riječ o analizama, interpretacijama i vrednovanju ključnih novonabavljenih djela za fundus Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti u posljednjih desetak godina.
Slijede zapisi o nekolicini likovnih kritičara, povjesničara umjetnosti, galerista i muzealaca – Josipu Depolu, Jurju Baldaniju, Vladimiru Gossu, Nadi Vrkljan Križić i Charlotti Zander – te o dvojici prevoditelja: Williamu E. Yuillu i Edi Dermitu, koji su svi višestruko zaslužni za promociju, interpretaciju i prezentaciju naše naive. Svi su tekstovi više ili manje povezani s problematikom naive i srodnih pojava, odnosno s institucijom zagrebačkog Muzeja naive.
Samo je jedan prilog bio napisan za objavljivanje unutar programa Muzeja – opsežna interpretacija slike Matije Skurjenija “Životinjski svijet” – no kako taj tekst do sada nije objavljen, uvršten je u knjigu. Većina ostalih zapisa nastala je dok je autor radio u Muzeju naive, no svi su publicirani izvan nakladničke djelatnosti institucije – u raznim časopisima (Podravski zbornik, Informatica museologica, Forum, Peristil, Kaj), zbornicima (Lackovića, Rabuzina, Ivana Generalića, Kovačića) ili novinama (Vjesnik, La Voce del Popolo).
Samo su dva kraća priloga svojedobno bila objavljena i na web stranici Muzeja naive.
Predstavljanje knjige bio je povod za razgovor s autorom projekta, Vladimirom Crnkovićem.
Kakav je danas status i kakvo je značenje hrvatske naive u svijetu, a kakvo u Hrvatskoj?
– Duboko sam uvjeren da je naiva danas postala već povijesna kategorija – podjednako u nas i u svijetu. Dvadesetak godina surađivao sam s Muzejom Zander u Bönnigheimu, pokraj Stuttgarta, najvećim muzejom naive i artbrutističkih tendencija u svijetu, te gotovo desetak godina sa Slovačkom narodnom galerijom u Bratislavi, na projektima Insite, izložbama samoukog stvaralaštva – naive, autsajderske umjetnosti i art bruta – što znači da sam dobio i imam širok i dubok uvid u taj segment moderne likovnosti. Svi veliki majstori naše naive danas su u grobovima, od klasika jedino je prisutan još Mijo Kovačić. A brojni nastavljači, koji danas još stvaraju, teško da se mogu nazvati umjetnicima, iako ima časnih izuzetaka. Slično je ili identično i izvan naše zemlje.
Osim toga, hrvatska naiva slovi kao najvažniji segment svjetske naive; uz francuske klasike, Henrija Rousseaua i njegove sljednike, to je zasigurno najvažniji segment tog fenomena. Tu još valja uvrstiti i naivu s područja bivše Jugoslavije, ponajprije iz Srbije. To je već zarana prepoznato, pa je već potkraj 1952. godine otvorena u Zagrebu, Seljačka umjetnička galerija, koja je 1956. promijenila ime u Galerija primitivne umjetnosti, a 1994. bila je preimenovana u Hrvatski muzej naivne umjetnosti. To je prvi muzej naive osnovan u svijetu.
I još jedna osobitost te naše umjetnosti: Ivan Generalić i njegovi sljednici, autori tzv. Hlebinske škole, smatraju se za najbravuroznije slikare u tehnici slikanja na poleđini stakla u svjetskim okvirima. A slikanjem u toj tehnici bavili su se, među inim, Wassilij Kandinsky i Gabriela Münter, zatim, u manjem opsegu, August Macke, Franz Marc i Paul Klee u Njemačkoj na početku 20. stoljeća. U Hrvatskoj je prve suvremene slike na staklu počeo raditi Krsto Hegedušić dok je boravio na postdiplomskom studiju u Parizu, 1927. godine, zatim Željko Hegedušić i Edo Kovačević u “zemljaškom” razdoblju. Prva poznata Generalićeva slika na staklu nastala je 1932. godine. To su dodatni argumenti za iznimnost te likovne pojave, kao što to svjedoči i o značenju institucije koja skuplja, prezentira, interpretira i promovira takvu umjetnost.
Dakle, hrvatska naiva je od iznimnog značenja?
– Sve navedeno daje hrvatskoj naivi iznimno značenje. Usudio bih se konstatirati da je među brojnim muzejima naive, koji su osnovani u posljednjih nekoliko desetljeća, naš svakako među najpoznatijima – ne samo jer je prvi osnovan, kao što rekoh davne 1952. godine, nego i zbog iznimne vrijednosti i raznovrsnosti njegova fundusa. Prizvao bih tek nekoliko izložaba koje sam osobno osmislio ili na kojima smo participirali u posljednjih dvadesetak godina: izložbu klasika hrvatske naive u Museum of Fine Arts u St. Petersburgu, na Floridi, 2000. godine, vidjelo je 50.000 posjetitelja; veliku kritičku međunarodnu izložbu naive u Torinu 2002, u Palazzo Bricherasio, gdje je naša kontribucija bila među najvažnijima unutar tog projekta, razgledalo je više od 70.000 posjetitelja; a putujuću izložbu Japanom 2005. i 2006, gdje su naši autori sudjelovali s japanskim slikarom Taizijem Haradom, vidjelo je također više od 70.000 ljubitelja umjetnosti. Zaključno, trijenalne izložbe u Bratislavi 1994, 1997. i 2000. godine razgledalo je oko 20.000 posjetitelja po projektu. Neskromno ću ustvrditi da su to respektabilne brojke. Statistički su podaci u principu svagda uvijek najuvjerljiviji argumenti za opravdavanje neke teze. Njih osporavati, vrlo je teško. No, s druge strane, svjestan sam da sve što je uspješno, popularno i medijski eksponirano, ne znači ujedno da je i istinski umjetnički vrijedno. Međutim, za mene osobno, vrhunska naiva uvijek je bila i jest vrhunski umjetnički fenomen.
Kakva je situacija s posjetima Muzeja naive u Zagrebu danas?
– Posjeti Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti iz godine u godinu rastu: prošle godine stalni postav razgledalo je više od 22.000 posjetitelja, što je za naše muzejske institucije visoka brojka. Nažalost, dio naše kritike i nadalje ne uvažava – ili ne razumije – tu umjetnost, te je bez argumenata ignorira i prešućuje. Posljednja dva takva primjera bijahu sintezne i kritičke izložbe “Pedesete godine u hrvatskoj umjetnosti”, što je održana u Domu HDLU-a 2004., te nedavna izložba “Šezdesete u Hrvatskoj” / Mit i stvarnost, u Muzeju za umjetnost i obrt. Na prvoj bila je samo jedna slika na staklu Ivana Generalića, na drugoj jedno platno Ivana Rabuzina i u katalogu jedna reprodukcija Matije Skurjenija. I to je sve. Na prvoj nisu, dakle, bile slike ni Emerika Feješa, ni Matije Skurjenija, ni Ivana Rabuzina koji su upravo u tom razdoblju stvorili niz ključnih djela. Ironija, apsurd, ili groteska – ne znam kako to nazvati – jer je upravo u tom desetljeću svijet prepoznao našu i naivu s područja bivše Jugoslavije kao vrhunske vrijednosti. Podsjećam samo na izjave više eminentnih sudionika s kongresa AICA-e u Dubrovniku 1956., a u svezi izložbe “Primitivni umjetnici Jugoslavije” / Les primitifs yougoslaves održane u tamošnjoj Umjetničkoj galeriji. Drugi je takav primjer odabir umjetnika za jednu od najvažnijih kritičkih izložaba prošlog stoljeća, priređenu u Bruxellesu 1958., u okrilju Svjetske izložbe, pod naslovom “50 Ans d’Art Moderne” (Pedeset godina moderne umjetnosti), gdje su iz bivše Jugoslavije sudjelovala samo tri autora: Krsto Hegedušić, Petar Lubarda i – Ivan Generalić. I to uza sve najveće i najpoznatije umjetnike prve polovine 20. stoljeća. Na spomenutoj nedavnoj izložbi u Muzeju za umjetnost i obrt, u projekt nisu bili uključeni ključni umjetnici druge generacije Hlebinske škole, koji su upravo u tom desetljeću dosegli maksimume svojih stvaralačkih dometa – Dragan Gaži, Ivan Večenaj i Mijo Kovačić, a tu se morao naći i Ivan Lacković s crtežima. Da ne krenemo sada u dalju prošlost, pitam se kojom se kritičkom metodom mogu osporiti vrhunski dosezi naše naive iz ta dva desetljeća, iz pedesetih i šezdesetih godina? Kako i čime osporiti vrijednost slika Ivana Generalića – Jogenj (1953), Obešeni pevec (1959), Poplava (1959) ili Rogati konj (1961)? Ili Feješovih djela Sv. Marko, Venecija (1956) i Milano (1958), odnosno Skurjenijevih Pastir Kostja (1959) i Pomrčina Sunca (1959)? Jednako tako zar Rabuzinove slike Na bregovima – prašuma (1960), Šuma cvijeća (1960) i Otoci (1963) nisu samo vrhunci hrvatske naive, nego i naše moderne umjetnosti, kao i svjetske umjetnosti? Ako to svijet prepoznaje i priznaje, zašto to mi sami negiramo, ignoriramo, prešućujemo? Da apsurd ili grotesknost o tome budu veći, dovoljno se podsjetiti kako su neke od navedenih autora i djela podržavali neki od najviđenijih kritičara tog razdoblja – pomišljam ponajprije na Miću Bašičevića i Radoslava Putara – na čije se procjene i danas mnogi kolege pozivaju, tvrdeći da su oni bili u svojim procjenama i vrednovanjima daleko ispred svog vremena, prepoznavajući brojne pojave novih likovnosti.
No, kada su posrijedi autori i djela iz naive, to se sve jednostavno ignorira. Zašto je tomu tako? I kako to prevladati? Jednako se tako pitam, kako i čime osporiti vrhunske domete Gažija (Stara Vilma, 1966), Večenaja (Dobrota i zloba, 1966), Kovačića (Veliko stablo, 1966) i Lackovića (crtež Selo, 1968)? Ako nam mnoge od tih slika nisu dostupne, jer se nalaze u inozemstvu, zar je to argument da ih se ignorira, prešućuje, zatire? Vjerujem da je vrlo simptomatično da su uglavnom svi pobrojani umjetnici upravo tijekom šezdesetih godina bili podržavani od nekolicine iznimnih i respektabilnih galerista: Rudolfa Zwirnera iz Kölna, Brune Bischofbergera iz Züricha, te Dina Tega iz Milana. Završno ću kazati sljedeće: Duboko vjerujem u tu umjetnost, kao što vjerujem u svaku istinsku i veliku umjetnost. Upravo stoga što sam uvjeren da je naiva izniman umjetnički fenomen – jednako kao što su to impresionizam, fovizam, kubizam, nadrealizam, i da dalje ne nabrajam, što je, nota bene, Bašičevićeva teza iz pedesetih godina – smatram kako bi bilo nužno da Hrvatski muzej naivne umjetnosti dobije novu zgradu, svoj novi dom, jer je u sadašnjem stalnom postavu izložena tek trećina od onoga što bi taj Muzej mogao i morao izložiti i prezentirati javnosti. Sve to bilo bi veliko obogaćivanje naše metropole i naše kulture općenito. Naiva je, naime, jedan od neprijepornih brendova naše kulture i umjetnosti – kako se to sada “modern” kaže – i to već desetljećima. To treba shvatiti i to valja i ubuduće podržavati. Sve to pretpostavlja, dakako, i daljnje sustavno popunjavanje i nadograđivanje zbirke Muzeja kapitalnim djelima.
Na koje umjetnike i koja djela pomišljate?
– Treba se koncentrirati na skupljanje ponajviše vrhunskih djela najvažnijih umjetnika, ponajprije, naravno, naših hrvatskih autora. I nadalje su u inozemstvu, u stranim kolekcijama, uglavnom u Njemačkoj, Švicarskoj i Italiji brojne antologijske slike Ivana Generalića i Rabuzina, Mije Kovačića i Večenaja, Dragana Gažija i Skurjenija – koje je evropsko tržište umjetnina šezdesetih godina naprosto “usisalo”. No, jednako tako treba se koncentrirati i na vrhunska djela svjetske naive. Djela Rousseaua i Séraphine Louis nisu nam dostupna zbog enormnih cijena, ali već slike Bauchanta, Bomboisa i Vivina trebalo bi pokušati nabaviti. U vezi s tim i osobno sam otpočeo već određene radnje i pregovore, ali ih nažalost nisam dovršio. Valjalo bi nabaviti i dodatna djela Bogosava Živkovića i Milana Stanisavljevića iz Srbije, pa slike Save Sekulića (koji je i hrvatski umjetnik, rođen je u Bilišanima kod Obrovca i prvih je tridesetak godina proživio na našim prostorima). Iz Italije valjalo bi nabaviti dodatnih respektabilnih djela Pietra Ghizzardija, iz Poljske Nikifora, iz Slovenije Tisnikara i Horvata Jakoga itd. Time već zalazimo i u autsajdersku umjetnost, odnosno artbrutizam, ali sve su to fenomeni koji su u fokusu interesa Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti. Eto, to bi trebao biti program, tzv. strateški plan, a što će se od toga ostvariti, pokazat će budućnost.
Vaša najnovija knjiga, osim stručne, ima i intimističku notu, posvećena je ljudima čija ste djela istraživali, vrednovali i promovirali, koje ste poznavali i uvažavali, s kojima ste surađivali i prijateljevali. Napisali ste da je “susret s Lackovićem” obilježio cijeli Vaš život i na neki način uveo Vas u čudesan svijet naive. Što nam možete reći o tom umjetniku i njegovim djelima?
– Ivana Lackovića ili Ivu, kako sam ga zvao, upoznao sam u rujnu 1966. godine, dakle još kao student, kada sam u zbirci Nikole Antolkovića, na Gornjem gradu, prijatelja roditelja moje prve supruge, vidio jednu njegovu malu sliku na staklu. Opčaran finim sfumaturama toga malog nokturna, potražio sam slikara u Ilirskoj ulici na Trešnjevci. Igrom slučaja, bio je to susret koji je obilježio cijeli moj život, do dana današnjega. Kamo svrstati takvo stvaralaštvo, o tomu tada, dakako, nisam razmišljao, uvijek me zanimalo samo jedno: postoje li određeni naboji koji neku oslikanu površinu – bilo na platnu, papiru, dasci ili staklu – mogu uzdići na razinu umjetničkog djela? Što je to naiva, tada, naravno, nisam podrobnije znao, iako sam se sjećao Gamulinovih predavanja o Henriju Rousseauu, Bauchantu, Bomboisu, Séraphini Louis, Vivinu, kao i o našem Ivanu Generaliću. Sjećao sam se i seminara Vere Horvat Pintarić o Rabuzinu, što je bilo vrlo inspirativno, a znao sam već tada i za Smajića, Viriusa i Feješa. Vrlo se dobro sjećam i izložbe “Naivna umjetnost Jugoslavije”, što je u jesen 1962. bila postavljena u Radničkom sveučilištu Moša Pijade, u sjajnom, upravo tada novootvorenom arhitektonskom zdanju arhitekata Nikšića i Kučana s Bernardijevim interijerima. Vidjeti izložbu u takvom modernističkom i avangardističkom prostoru, bila je velika novost za našu metropolu, a za mene osobno i izniman doživljaj.
Već pri prvom susretu s Lackovićem dobio sam na uvid i njegove crteže, koji su me odmah zadivili. Potom su zaredali mnogobrojni susreti s umjetnikom i sve dublje poniranje u njegovo stvaralaštvo. Možda će Vam se činiti bizarnim, no svoj prvi tekst o tom autoru napisao sam 1967., dok sam služio vojni rok; objavljen je u prvoj umjetnikovoj grafičkoj mapi (serigrafija) godinu dana kasnije. Anatole Jakovsky i Giancarlo Vigorelli s pravom su Lackovića proglasili najvećim majstorom crteža svjetske naive (premda bih osobno radje koristio formulaciju: jedan od najvećih). A onda, kada sam 1968. priredio svoju prvu autorsku izložbu, “Naive Kunst aus Jugoslawien”, pod okriljem Von der Heydt-Museuma, što je prikazana u Kunst und Museumsvereinu u Wuppertalu i u Kunsthalle Bremen, bavljenje tom vrstom umjetnosti protegnulo se domino efektom do dana današnjega. Zato sam i ustvrdio da poznanstvo s Lackovićem bijaše susret koji je obilježio cijeli moj život.
Kakva je bila uloga Charlotte (Lotte) Zander i njezine galerije, kasnije i Muzeja Zander, u promociji hrvatskih umjetnika naive?
– Kako bih odgovorio na to pitanje, prvo moram ponešto reći o gospođi Zander, koju sam upoznao i vidio prvi put, 1. svibnja 1968. u Heidlbergu, u kojem je živjela tada s obitelji. Sa suprugom sam doputovao na unaprijed dogovoren sastanak kojem je prisustvovao i dr. Günter Aust, direktor Von der Heydt-Museuma, koji je bio suorganizator spomenute izložbe “Naïve Kunst aus Jugoslawien”. Sastanak je upriličen jer smo imali problema sa Skurjenijevim djelima – umjetnik je upravo tada održavao samostalnu izložbu kod Brune Bischofbergera u Zürichu, pa nismo mogli dobiti dovoljno relevantnih slika za naš projekt. Na autorov prijedlog stupili smo u kontakt s Lotte Zander, jer nam je Skurjeni kazao kako ona u svojoj zbirci ima dvadesetak njegovih kapitalnih slika, te je predložio da se od nje pokuša posuditi nekoliko djela. Zato je sastanku i nazočio dr. Aust. Kada smo stigli u ladanjsku kuću obitelji Zander, ponešto udaljenu od grada, gdje je zbirka tada bila smještena, doživio sam golem šok, u pozitivnom smislu, dakako. Ne samo da sam vidio brojna Skurjenijeva vrhunska djela, nego jednako tako i mnoge relevantne slike Ivana Generalića, Emerika Feješa, Ivana Rabuzina, Ivana Večenaja, Kovačića, Gažija, Lackovića i da više ne nabrajam. Tada smo načinili i korekciju popisa djela za wuppertalsku izložbu, pa smo dogovorili posudbu, osim Skurjenija, još nekoliko umjetnina. Bilo je to prvi put da su neki eksponati iz zbirke Zander bili javno izloženi. Tada sam i prvi put shvatio što znači primjereno opremiti i uramiti neku umjetninu.
U usporedbi sa slikama koje smo skupili i potom transportirali iz Zagreba u Njemačku, djela iz zbirke Zander nametnula su se ne samo kvalitetom, umjetničkom vrsnoćom, nego i dojmljivošću i to upravo zbog njihove opreme. Svojedobno sam konstatirao stoga kako sam upravo u Njemačkoj, a potom i u Švicarskoj, kod Brune Bischofbergera, shvatio pravu vrijednost naše naive, kada sam brojne vrhunske umjetnine vidio u okvirima ručno izrađenim i koloristički prilagođenim svakoj pojedinoj slici, čime su ta djela još jače dolazila do punog izražaja (u odnosu prema jednostavnim i minimalističkim, u biti jeftinim okvirima kako su se slike u nas tada uglavnom uramljivale). A sada dopustite jednu digresiju. Točno trideset godina nakon toga mog prvog susreta s Lotte Zander, kada sam početkom svibnja 1998. otpočeo raditi u Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti, samo nekoliko tjedana kasnije upoznao sam Michaela Milkovicha, direktora Museum of Fine Arts iz St. Petersburga, na Floridi. On je došao u Zagreb kako bi dogovorio veliku izložbu hrvatske naive u njegovu Muzeju – koju smo i otvorili dvije godine kasnije, u veljači 2000. To spominjem zato što je gospodin Milkovich zatražio da se sva djela što doličnije opreme, po potrebi restauriraju i obavezno nanovo uokvire, a sve je te troškove podmirio američki Muzej. S time je i započelo moje opremanje i uokviravanje svih najvažnijih umjetnina HMNU-a, osobito svih koje su u stalnom postavu, čime se izuzetno ponosim. Na toj je američkoj izložbi bio i veći broj slika iz vlasništva Muzeja Zander, jer su u toj instituciji, da ponovim, brojni vrhunski primjerci naše naive. Jednako tako, kada smo u Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti koncipirali dvije velike monografske i kritičke izložbe – Crteži i grafike hrvatske naive (2003.), te Umjetnost Hlebinske škole (2005.) – za te smo projekte posudili brojna djela iz Muzeja Zander. Obje su te kompleksne izložbe održane u Galeriji Klovićevi dvori, jer je izložbeni prostor HMNU-a premalen da ugosti takve zahtjevne i velike projekte (sa spot-rasvjetom, zvučnim kulisama itd.). Već iz svega navedenog pretpostavljam da je jasno kolika je važnost Muzeja Zander za našu umjetnost.
Jeste li surađivali s gospođom Zander i dok ste djelovali samostalno? Znam da ste 30 punih godina bili “freelancer”…
– Od kada smo se upoznali, dakle od 1968., dok nas Lotte Zander nije napustila u ožujku 2014., s njom sam bio i ostao ne samo poslovno vezan, surađujući na brojnim izložbenim i izdavačkim projektima, nego smo i istinski prijateljevali. Ako podrobnije prolistate ovu moju najnoviju knjigu, otkrit ćete kolike smo monografije, bibliofilske knjige i kataloge zajedno objavili, kolike izložbe zajedno koncipirali i realizirali. Lotte Zander neprijeporno je najvažnija osobnost izvan Hrvatske koja je podržavala i promovirala našu naivu. Nadam se da i tekst koji sam o njoj sročio može o tomu ponešto posvjedočiti.
Prije nešto više od pola godine, u Muzeju Mimara promovirali ste i predstavili projekt za novu zgradu Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti – na Vranyczanyjevoj poljani sa sofisticiranim i nenametljivim staklenim paviljonom. Meni osobno to se čini kao vrhunsko rješenje i izvrsna lokacija. Zašto, odnosno, tko je zaustavio taj projekt?
– Dijelom Vas moram ispraviti, nitko to nije zaustavio, jer ni arhitekt Mario Pehnec, s kojim sam surađivao na tom projektu i koji je sve to osmislio i u svom arhitektonskom studiju sa svojim suradnicima izveo, kao ni ja osobno, ništa nismo ni očekivali, tek smo željeli inicirati raspravu o jednom urbanističko-arhitektonskom problemu, o Vranyczanyjevoj poljani, te nametnuti raspravu o rješavanju poslovnog prostora za instituciju u kojoj sam proveo 16 punih godina. Jesmo li u tome nešto postigli, pokazat će vrijeme. Ponavljam, zaustavio nije nitko ništa, iako je činjenica da iz nadležnih institucija države i Grada Zagreba nismo do sada dobili podršku. Zašto je tomu tako, ne znam, jer mi nismo ni tražili niti dobili bilo kakva sredstva ili honorar za taj projekt. Sve je to rađeno besplatno i za opće dobro. Čini mi se, međutim, da je to i medijski dijelom bilo krivo shvaćeno, protumačeno i plasirano u javnost – kao da već započinjemo s građevinskim radovima, što je bilo dakako potpuno krivo. Na promociji, arhitekt Pehnec jasno je konstatirao da mu je poznata procedura kako se projekti prijavljuju, kako se tim projektom ne želi izbjeći javni natječaj, te da je sve što predstavlja samo prijedlog strogo privatne inicijative. Iznimno mi je drago što je taj projekt nedavno uvršten na 53. zagrebački salon / Desetljeće 2008 – 2018, da je prošao dakle žiriranje struke i da ga je struka prepoznala, te je autorima priskrbio time određenu satisfakciju.
Jeste li u međuvremenu poduzimali neke nove inicijative u vezi s tim projektom?
– Nakon promocije u Mimari, obratili smo se Gradu Zagrebu, jer je Grad Zagreb vlasnik zemljišta na kome je predviđen taj urbanističko-građevinski zahvat. Željeli bismo provjeriti, naime, je li Grad voljan dati načelnu suglasnost za takav projekt, jer to pretpostavlja i izmjenu Generalnoga urbanističkog plana. A nakon očitovanja Grada Zagreba namjeravamo dodatno kontaktirati i Ministarstvo kulture, pod čijom ingerencijom djeluje Muzej naive, kako bi se dobila podrška i odobrenje za sufinanciranje tog projekta. Kako Hrvatski muzej naivne umjetnosti, osim zbirke nacionalne umjetnosti, ima i respektabilnu zbirku strane umjetnosti – brojnih ključnih autora i djela iz Bosne i Hercegovine, Francuske, Italije, Makedonije, Nizozemske, Njemačke, Poljske, Rusije, Slovenije, Srbije itd. – uvjereni smo, čak i sigurni, da bi se mogla dobiti podrška za sufinanciranje takvog projekta i iz evropskih fondova. U to me uvjerava i znakovit podatak da smo 2007. godine, za velike kritičke izložbe radova stranih majstora iz kolekcije Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti, koja je bila održana također u Galeriji Klovićevi dvori, projekt realizirali pod visokim pokroviteljstvom UNESCO-a.
Kako ste mladost proveli u zgradi u kojoj je živio svojedobno i Vanja Radauš, kakva su Vaša sjećanja na Radauša i njegova djela?
– Moja sjećanja na Radauša nisu brojna, on je boravio u kući u kojoj sam rođen manje od deset godina, i to u mom najranijem djetinjstvu. No, njegov je tadašnji boravak u toj zgradi opisan u dnevničkim zapisima Josipa Horvata, književnika, novinara i historičara, još jednoga cijenjenog stanara tog zdanja, autora knjige “Preživjeti u Zagrebu”, koju i dan-danas s radošću listam, jer me sugestivno vraća u djetinjstvo i mladost, te otkriva brojne detalje koje bez tih zapisa ne bih znao. Horvat priziva pritom i brojne ostale stanovnike te zgrade, ne samo Radauša, nego i Ivu Hergešića, književnika, komparatista i prevoditelja, pa Branka Sokolića, novinara i, nakon Drugoga svjetskog rata, voditelja propagande Zagrebačkog velesajma, mog tetka s kojim sam proživo zajedno prvih 25 godina života i koji je sduboka odredio cijeli moj život, ponajprije u moralnom i intelektualnom smislu. Tu je bila zatim i Miroslava (Fricika) Despot, uvažena povjesničarka i muzejska djelatnica, njezin suprug Dean, odvjetnik, te njihov sin Branko, moj najintimniji prijatelj, filozof i akademik. Moram spomenuti još Slavka Delfina, arhitekta i njegova sina Dubravka s kojim sam u mladosti, jednako kao i s Brankom Despotom, bio nerazdvojan. Svo troje ista smo generacija, zajedno smo rasli, igrali se, drugovali, učili, prijateljevali. Sve to navodim kako bih Vam dočarao atmosferu ambijenta u kojem sam sazrijevao, odakle moja sklonost prema umjetničkom, poetskom, slobodoumnom, stvaralačkom.
No, da se vratim Radaušu i Vašem pitanju. Iako je on nestao iz mog vidokruga već zarana, njegova su brojna djela bila u stanovima svih navedenih stanara te čudesne zgrade, zgrade prepune “istinske duhovnosti”, kako sam ju svojedobno nazvao, pa mi se čini da sam rastao, sazrijevao, zaljubljivao se u likovnu umjetnost okružen i njegovim crtežima i skulpturama. Susrete s Radauševim djelima doživljavao sam kasnije na brojnim izložbama, ponajprije u Umjetničkom paviljonu. Spomenut ću samo jednu: Panopticum croaticum, što je jedna od najimpresivnijih izložaba što sam ih vidio i doživio još kao gimnazijalac, zapravo netom kako sam maturirao. A potom, kao što sam i spomenuo u knjizi, u drugoj polovini sedamdesetih godina, s kolegama Matkom Peićem i Josipom Depolom, bio sam odabran za sudskog vještaka pri podjeli Radauševih crteža između njegovih nasljednika. Tada sam vidio više od 12.500 radova, među njima i niz vrhunske vrijednosti. Oko tri mjeseca radili smo u umjetnikovu ateljeu na Zmajevcu, ne svakodnevno, dakako, nego obično dva puta tjedno, što je sve duboko pohranjeno u mojoj memoriji. Znao sam da je Radauš velik umjetnik, ali da je tako ingeniozan crtač, shvatio sam tek kada sam radio na toj ostavštini…
