Venecijanac Carlo Goldoni pravi je hit hrvatskog kulturnog ljeta. Njegova komedija “La Bottega del Caffe” u hrvatskim prijevodima/preradbama igra na pozornicama Zagreba i Dubrovnika. Inače u Hrvatskoj Goldoni je na scenama još od stare kajkavske preradbe iz 1821. godine “Ljubomirović ili prijatel pravi”, što je kajkavska preradba komedije “Il vero amico”. Dubrovačku “Kafetariju” preveo je, i to kongenijalno, prije gotovo pola stoljeća Frano Čale, veliki književni povjesničar i talijanist iz Dubrovnika.
Čale je preveo na hrvatski jezik i Goldonijeve “Memoare”, on je zaslužan za europsku impostaciju hrvatskog Petrarce i Dantea jer je u sedamdesetim godinama sredstvima UNESCO-a organizirao dva velika svjetska skupa o Petrarci i Danteu u slavenskom svijetu. Zaslužan je kao izvrsni tumač Ive Vojnovića i njegovih drama o sutonu Dubrovačke Republike, a upamćen je kao autor najboljeg komentiranog izdanja sveukupnih djela Marina Držića. Zato njemu posvećujem ovaj tekst o Venecijancima u Dalmaciji.
Sredinom 18. stoljeća duždev providur u Zadru, plemeniti Contarini, pisao je svome Senatu o Dalmaciji ovo: “Čini se prije svega da gajenje književnosti i znanosti kod podanika niže vrste u ovoj pokrajini nije od koristi za državne interese nego je svakako svrsishodnije da ovi podanici ostanu u svojoj rođenoj jednostavnosti.” U ovoj providurovoj rečenici razabire se s kojim se mukama već tada susretao projekt hrvatske državnosti.
Venecijanski vladari
Još u prvim desetljećima 18. stoljeća Mletačka je Republika uvećala svoj dalmatinski teritorij. Obalnim gradovima priključeno je zaleđe. U prvoj fazi Venecija je preuzela šira pripadna područja gradova Knin, Vrlika, Sinj i Vrgorac. Taj je posjed nazvan novom stečevinom iliti nuovo acquisto, a onda je dva desetljeća poslije u njega bila još uključena i najnovija stečevina, to jest nuovissimo acquisto, u koju je pripadao Imotski sa svojom krajinom.
Venecijanski su vladari tijekom 18. stoljeća nastojali istražiti ta novostečena svoja područja pa su ih tretirali kao da su oni svojevrsna venecijanska Amerika. Zbog toga su oni usmjeravali zaleđu dalmatinskom sve moguće iracionalne fantazije, ali i kulturalne perspektive onovremenog racionalizma. U Dalmaciji je, da citiram saborskog zastupnika Nina Raspudića koji se ovom temom vrlo ozbiljno bavio, bio uspostavljen polukolonijalni, poluorijentalni režim koji je afirmirao antičko nasljeđe toga tla, podsjećajući kako je Dalmacija bila kolonija starim Rimljanima, a sada u modernom dobu da je to postala Venecijancima.
Nažalost, administrativni proces nije bio posve uspješan, jer da jest, ne bi venecijanski providur Angelo Diedo 1792. godine, samo pet godina prije propasti Mletačke Republike, rekao za Dalmaciju kako je ona “un caos, che spaventa per la sua vastitâ”, dakle jedan kaotični prostor koji plaši svojom prostranošću. U najvećem broju službenih mletačkih izvješća o Dalmaciji dominiraju u tom vremenu teze kako je upravo loš karakter lokalnog stanovništva, dakle onih koje se sve upornije naziva Morlacima, bio uzrokom nagomilanih ekonomskih i političkih problema. Vlast bi, da je mogla, najradije disciplinirala morlačko stanovništvo silom. Oni bi nasiljem zaustavili običaj krvne osvete, oni bi Morlake naučili oblicima moderne poljoprivrede. Reformski ili, da budemo posve precizni, fiziokratski dalmatinski pokret nije u ovu zapuštenu mletačku pokrajinu stigao izvana niti su ga na istočnoj jadranskoj obali uveli mletački upravitelji. Taj se pokret rasplamsao u sedamdesetim i osamdesetim godinama 18. stoljeća, kad ga je pokrenula domaća elita školovana na dobrim europskim sveučilištima, instruirana na najsuvremenijim saznanjima ekonomije i agronomije. U osamdesetim godinama toga stoljeća počele su po Dalmaciji nicati učene i ambiciozne gospodarske akademije, najprije u Splitu Società economica 1774. godine, u Zadru Accademia economica e letteraria 1787. pa onda godinu dana poslije trogirsko-kaštelanska Accademia dei castelli di Traù.
Robert Adam imao veliku ulogu u razvitku europske slike o Dalmaciji
Inače, znamenitu ulogu u razvitku europske slike o Dalmaciji imao je splitski boravak škotskog arhitekta Roberta Adama, čovjeka koji je stvorio prvi ozbiljni prilog novovjekovnoj promociji Dalmacije, kako one antičke tako i one suvremene. Škot Robert Adam u pratnji vrsnog crtača i proučavatelja arhitektonske baštine, Francuza Charlesa Louisa Clérisseaua, stiže u Split 1757. godine neposredno nakon kraćeg boravka u Rimu, gdje je proučavao tamošnje antičke starine. U trenutku kad stiže pred Dioklecijanovu grobnicu, ona mu se, zajedno s ruševinama monumentalne carske palače, ukazuje kao zamjenica za Pompeje, ona mu je metafora atenskog Panteona, ona mu je, s bliskom Salonom, muzej na otvorenom po svemu nalik na rimski Forum. Robert Adam u drevnom Splitu, kao i u obližnjoj Saloni, prepoznaje ugašeni vulkan antike.
Prosperov na plaži doznao za veliku havariju, ginuli Hrvati: ‘Mali Škot sve mi je ispričao’
Bio je Škot, dijete epohe koja je obožavala ruševine, bio je sudionik vremena koje prošlost otkriva s dotad neviđenim osjetom začudnosti. Sredinom 18. stoljeća nastaje Adamovo golemo djelo o ostacima Dioklecijanove palače koje ima naslov “The Ruins of the Palace of the Emperor Diocletian at Spalatro”, koje je u svoje doba pravim knjižarskim hitom. Robert Adam u toj knjizi tumači svoju pretpostavku kako je izvorna carska palača bila izgrađena u potpunoj simetriji. U tomu, doduše, polazi od krive pretpostavke da je drugi, zapadni dio palače, bio nekoć namijenjen Dioklecijanovu suvladaru.
Kasnije, kad se Adam vratio u Britaniju i kad je živio u Londonu, ono što je vidio u Splitu postalo je zaštitnom oznakom svih njegovih budućih građevinskih pothvata. Robert Adam je naime s braćom u Londonu sedamdesetih godina 18. stoljeća potaknuo gradnju monumentalnog rezidencijalnog bloka s dvadeset i četiri povezane zgrade u župi Saint Martin in the Fields na samoj Temzi. Izvorno ime toga zdanja bilo je Royal Terrace Adam, koje je kasnije po braći Adam nazivano Adelphi Terrace, jer adelphoi na grčkom jeziku znači brat. Kompleks braće Adam inače je bio arhitektonski blizanac južne morske strane Dioklecijanove palače. To je bio sve dok nije srušen 1936. godine. Povijest ove londonske inačice Dioklecijanove palače koju je osmislio Robert Adam dramatična je jer su ovdje dobar dio svojih života stanovali veliki šekspirijanski glumac David Garrick, zatim romanopisac Charles Dickens, koji je mračne scene iz svoga “Davida Copperfielda” smjestio upravo u londonske podrume posuđene iz Splita.
Suvremeni otkrivač Dioklecijanove palače
U Adelphi Terraceu živio je i George Bernard Shaw, koji je valjda zbog toga dvaput i dolazio u Split. Stanovnici Dioklecijanove palače na Temzi bili su još James M. Barrie, pisac “Petra Pana” i otkrivač Neverlanda, zatim John Galsworthy, pisac “Sage o Forsyteima”, i naposljetku Thomas Hardy, autor romana o Tessi.
Slavni Francuz izvrijeđao Hrvate, stvorena ružna predrasuda: ‘Nije imao pojma o nama’
Robert Adam bio je suvremeni otkrivač Dioklecijanove palače, a njegova briljantno opremljena i 1764. godine otisnuta knjiga prvi je veliki prilog otkriću Dalmacije kao dotad slabo poznate kulturne činjenice. Robert Adam splitsku palaču doživljava kao da je fosil, kao da je dinosaurov nožni prst, kao da je priroda sama. On oko nje čuje eolske trube kojih više nema, ali je uspio biti pjesnik grada koji je doživio kao grob i koji je njemu bio idealnim grobljem! To što Adamov splitski fosil nije poput Pompeja bio prekriven lavom njemu nije smetalo jer je za njegov doživljaj vrijeme bilo isto što i lava. Protagonist divne Adamove knjige o ostacima Dioklecijanove palače bilo je vrijeme, vrijeme koje je proteklo, a sada je u trenutku otkrića živjelo tek kao slutnja. Na stranicama Adamove knjige rađao se hrvatski modernitet.
Neoklasicist, on se uzbuđuje nad ruševinama onoliko koliko i Marquis de Sade nad svakodnevnim okrutnostima, onoliko koliko je suze obožavao Jean Jacques Rousseau, ili Morlake pisac deset godina mlađeg “Puta po Dalmaciji” Alberto Fortis.
Hrvatski duhovni, ali i stvarni krajolik postajao je tako sve više vježbalištem europskih intelektualaca, prostorom u kojem su oni mogli uvježbavati svoj ukus. Pa kao što je taj isti krajolik na početku 15. stoljeća bio znanstvenim laboratorijem Europljanima koji su ga poput Ankonitanca Ciriaca de Pizzicolija otkrivali kao punokrvnu humanističku terra vergine, sada na početku novovjekovlja Dalmacija postaje pozornicom na kojoj nostalgični duhovi traže zavičaj izgubljene čovječnosti. Naravno, tek će za koju godinu nakon pojave Adamove knjige stići u Dalmaciju oni koji će ondje tražiti, pa i pronaći potomke onih ljudi pred čijim se očima prije puno stoljeća ugasio sjaj carske grobnice i pred čijim se očima urušavala i grobnica čovjeka koji je poželio postati Bog i pretvarala u hram Boga koji je postao čovjekom. U Splitu, našao je on ono što je tražio. Našao je mjesto na kojem je Orbis romanus bio najtemeljitije srušen, ali i najuvjerljivije i najživotnije očuvan. Naravno, ne kao prostor nego kao vrijeme, što je Adamovoj epohi bilo posve primjereno. Više od prostora njih je zanimalo vrijeme i huk njegove prolaznosti.
Vrlo intenzivan doživljaj Dalmacije
Među podanicima Mletačke Republike koji su se zainteresirali za Dalmaciju vrlo intenzivan njezin doživljaj ostvario je dramatičar Carlo Goldoni. Njegova drama “Dalmatinka” bila je prikazana u venecijanskom teatru San Luca 1758. godine kao svojevrsna povlaštena interpretacija istočnojadranske kolonije i njezinih stanovnika. Ova drama inače pripada nizu piščevih egzotičnih i manje uspješnih scenskih tekstova. “Na premijeri su”, bilježi Goldoni u svojim “Memoarima”, “bili brojni Dalmatinci koji su me obasuli pohvalama i darovima. Ali više od svega mi je polaskalo što se predstava svidjela mom prijatelju Šuljagi kojim se diči ovaj slavni narod.” Inače, taj Stjepan Šuljaga, zvan još i Grmoljez, bio je Goldonijev književni prijatelj i sudionik u polemikama koje su protiv pisca vodili domaći kritičari.
U Goldonijevoj drami “Dalmatinka” ima nešto sakrivenih značenja pa bi se moglo reći da je u njoj egzotična Dalmatinka Zandira alegorijski prikaz hrvatske južne pokrajine, a njezin Radović da je oživotvorenje Venecije kojoj/kojemu se strankinja na početku približava iz zahvalnosti i dužnosti, da bi ga kasnije istinski zavoljela. U još dva dramska teksta Goldoni ima nešto hrvatskih i jadranskih podsjećaja. Tako je njegova komedija “Varalica”, to jest “L’impostore” iz 1754. nadahnuta stvarnim slučajem nekog dubrovačkog pomorskog kapetana, a dramma per musica “La calamita de’ cuori” iliti “Magnet srdaca” povezana je s Dubrovnikom kroz lik lijepe Dubrovkinje, ali i niz izrečenih pohvala Dubrovniku.
Te pohvale, jer je drama napisana 1752. godine, imaju veze s tadašnjim prijateljstvom Carla Goldonija i Stjepana Šuljage, čovjeka koji je s argumentima stao uz Goldonijevu kazališnu reformu, a protiv njegovih zavidnih kritičara. Govoreći Šuljagi o njegovoj domovini, Goldoni mu se oduživao za iskazanu podršku i poštovanje. Carlo Goldoni, autor koji je u svojim djelima spominjao često Dalmaciju, a naročito Dalmatinke, bio je jedan od autora svoga vremena kojeg su kritičari raznih profila napadali češće i više nego druge. Goldoni je svoje kritičare zbunjivao prije svega tematskom i sadržajnom ofenzivnošću svojih građanskih komedija. Napadi na njega polazili su od onih koji nisu htjeli razumjeti razmjere Goldonijeve kazališne reforme i koji su pred neobičnom novošću njegova teatra osjećali nemoć i naravno zavist.
18. stoljeće je bilo dobra kritike u kazalištu
U tim polemikama bio je najglasniji izvjesni Pietro Chiari, inače netalentirani i zavidni suvremeni dramski autor, ali je najneugodniji Goldonijev kritičar bio Carlo Gozzi, inače vrlo značajan dramatičar svoga doba, pisac slavne i bezvremenske drame “Zaljubljen u tri naranče”. Gozzi je Goldonijev iluministički i racionalni dramski svijet odbacivao iz vizure svoje romantičarske bajkovitosti. Njemu se realizam Goldonijeva književnog svijeta činio retrogradnim i estetski suvišnim. Kritički napadi i polemike protiv Carla Goldonija nisu u društvenom smislu uopće bili bezazleni jer su sve te paskvile protiv njega na kraju pisca otjerale iz rodne Venecije u francuski egzil koji ga je književno eutanazirao.
Najiskreniji branitelj piščev, Hrvat Stjepan Grmoljez zvan Šuljaga, za života je objavio čak tridesetak knjižica različitog sadržaja, ali u čak pet od njih piše on apologije kazališnim reformama svoga prijatelja Goldonija. Nije to bilo čudno jer je 18. stoljeće, posebno u kazalištu, bilo doba kritike, vrijeme u kojem je provedeno prvo moderno i sustavno istraživanje filozofije kazališne umjetnosti. Estetika je ušla u kazališni jezik epohe, jer svejedno je li bila riječ o drami ili lirici, glazbi ili kiparstvu, o tim se temama razgovaralo u terminima svakodnevne komunikacije. Kritika umjetnosti prestala je biti povlastica akademija ili dvorova, a biti kritičar postalo je zanimanje onoga koji više nije smišljao manje ili više čvrst estetski organon, nego je kritičar novoga bio onaj koji je pred novim žanrovima i novim stilovima, pred novim književnim ili likovnim djelima, tražio novi jezik. Zanimanje za psihologiju umjetničkog stvaralaštva, kao i pitanja ukusa, došli su u prvi plan i doveli u pitanje čvrste kanone ljepote i istine.
Stjepan Šuljaga, Goldonijev branitelj, bio je u vrijeme habsburške vlasti u Milanu cenzor knjiga, čovjek koji je javno zagovarao toleranciju, što ga naravno nije moglo spasiti tuđih uvreda. Vrijeđalo se njegovo strano podrijetlo, propitivali njegova privatnost i moral. Njegovo frenetično zalaganje za Goldonija i danas ostaje jednim od najizravnijih kritičarskih obrana nečijeg poetskog integriteta! Rođen u Dubrovniku 1719., ovaj je Šuljaga dobio dobro obrazovanje u zavičaju, a na Cipru je bio jedno vrijeme pisar kod svoga strica, tamošnjeg konzula, pa je ondje naučio francuski i engleski. Bavio se trgovinom, a što zbog nasljedstva, što zbog vlastitih sposobnosti, bio je vrlo imućan čovjek, poduzetnik u tiskarskim poslovima, što je odgonetka tajne o broju njegovih tiskanih knjižica.
Nazivali ga magarcem za katedrom
U jednoj od tih knjižica branio je Ignjata Đurđevića i njegovu knjigu o Mljetu kao mjestu gdje je sveti Pavao doživio svoj legendarni brodolom, a u knjižici “Istruzioni” izlaže Stjepan Grmoljez Šuljaga svoje nazore o građanskoj drami i o njezinu realizmu. Zalagao se za građanski teatar u kojem će ostati prostora za smijeh i veselost i gdje se neće prikazivati samo poruga, nakaznost i brutalnost. Šuljaga je protivnik onih koji bi htjeli da se teatar pretvori u sentimentalističku konverzacijsku dramu kakvu je u Francuskoj zagovarao Marivaux. Njemu je ideal bila komedija sa snažnom fabulom, racionalno osmišljenom i gotovo geometrijski uspostavljenom radnjom.
Inače, Šuljaga je u knjizi “Censure Miscellanee” 1755. sakupio sve svoje polemike o Goldoniju, svoje tekstove zbog kojih su ga jednom nazivali čak i magarcem za katedrom. Braneći Goldonija, stekao je on mnogo neprijatelja koji su učinili sve da bude što brže i efikasnije zaboravljen. U tomu su imali uspjeha! Među njegovim spisima, iz njegovih obrana Goldonija, svakako je najkonzistentniji tekst s naslovom “Congresso di Parnasso” u kojem Stjepan Šuljaga kritizira tada već sterilne i posve vulgarizirane oblike commedie dell’arte te traži njihovu racionalističku reformu, afirmira genre sérieux, pri čemu mu je u apologiji Carla Goldonija metom prije svih bio piščev estetski protivnik, mletački grof Carlo Gozzi koji je, za razliku od svoga oponenta koji je jednoj izmaštanoj Dalmatinki Zadniri posvetio komediju, u životu osobno upoznao stvarne Dalmatinke te imao s njima ljubavnih iskustava posve izbliza.
Za razliku od Goldonija koji u svojoj “Dalmatinki” iznosi pozitivne slike dobrih Dalmatinaca i vjernih mletačkih podanika, Carlo Gozzi, polemički neprijatelj Goldonijev, također veliki dramatičar, ostavio je sasvim drugačiju sliku Dalmatinaca koje je, nakon jednog boravka među njima, u nekoliko zapisa posve ocrnio. Gozzi je 1741. godine ušao dobrovoljno u službu novoimenovanog dalmatinskog providura Girolama Quirina. Najviše je mladi Gozzi boravio u Zadru, ali je s providurom putovao i po drugim krajevima Dalmacije te je boravio neko vrijeme u Mletačkoj Albaniji, to jest u Boki kotorskoj.
Objavio tajni zapis i raskrinkao veliku laž: ‘Za sve koji misle da treba denacificirati Hrvatsku’
U ovoj službi proveo je slavni književnik tri godine kojih se intenzivno sjećao u svojim “Uzaludnim uspomenama”, to jest knjizi “Memorie inutili” napisanoj gotovo četiri desetljeća nakon povratka iz Dalmacije. Gozzijev stav prema Dalmatincima karakterizira civilizacijska superiornost koja nema što podijeliti ne samo s Goldonijevim doživljajem nego ni s onim Fortisovim. U njega nema one dobrodušnosti s kojom tretiraju Dalmatince, pa čak i onda kad su im ovi egzotični divljaci. Carlo Gozzi o Dalmatincima piše tekst crn i pesimističan, u njemu on svoje susjede naziva ljudožderskim sojem, naziva ih zvijerima koje laju svoje pjesme i izvode čudne plesove. Dalmatince on uspoređuje s plemenom Lestrigonaca iz Homerove “Odiseje”, inače divovskim ljudožderima. Nije to jedina Gozzijeva usporedba stanovnika istočnog Jadrana s Grcima jer takvih mjesta ima u njegovim zapisima u kojima kaže doslovno da onaj koji čita Homera i Vergilija nalazi sliku Morlaka, po čemu on tim stavom podupire Bajamontijev esej o Homerovu morlakizmu.
Gozziju su posebno odiozni bili morlački običaji naricanja na sprovodima, čudio se njihovu natjecanju u bacanju kamena s ramena, smetala mu je njihova pretjerana konzumacija češnjaka. Premda nije bio blizak fiziokratskim načelima, konzervativni Gozzi ipak primjećuje kako su Dalmatinci, kad je riječ o poljoprivredi, posve neskloni bilo kakvoj novosti i reformi, što je očito bio stav više njegova poslodavca, mletačkog administratora Quirina, nego njegov osobni. Carlo Gozzi u svojim sjećanjima opisuje kako je jednom u teatru nastupao u jednoj posve muškoj amaterskoj družini te je glumio pred providurom ulogu izvjesne Luce, dalmatinske sluškinje iz Šibenika koja je govorila mješavinom ilirskog i talijanskog jezika. Gozzi je sa svojim vojničkim sudrugovima u Dalmaciji ne samo glumio na sceni nego se jednom njih desetak prerušilo u duhove pa su u gluho doba noći budili i plašili zadarske žene i djecu.
Od svih konvencija i predrasuda jedna možda najbolje obilježava Gozzijev doživljaj Dalmacije. Ona se odnosi na sferu seksualnosti i doživljaj prekomorske venecijanske kolonije kao orijentalnog svijeta u kojem dominiraju ljubavne avanture, seksualna frivolnost i sloboda koju pisac očito nije poznavao u svojoj sredini. Tako se Gozziju dogodilo, što ipak nije tajio, da je, kad se nakon tri godine dalmatinske službe vratio u Veneciju, osjetio snažnu nostalgiju za Dalmacijom i seksualnom nesputanošću koju je u nas doživio. Zato sad kad je u Veneciji odlazi na Riva degli Schiavoni te se zanima za brodove koji otud isplovljavaju prema Zadru, a sve kako bi mu se vratilo sjećanje na nekadašnje seksualne i druge slobode.
Opisao dvije dalmatinske ljubavne avanture
Prema svom navodu, književnik Carlo Gozzi došao je u Dalmaciju inocentissimo nei’ fatti d’amore, dakle nevin u stvarima ljubavi, pa mu se, kako se ispovijeda, upravo u Zadru dogodilo da se nasukao na hrid na kojoj je propala njegova nevinost.
Carlo Gozzi opisuje tako dvije svoje dalmatinske ljubavne avanture od kojih je jednu doživio s djevojkom za koju je kasnije doznao da je oboljela od sifilisa pa joj je za vrijeme posljednjeg slučajnog susreta bez riječi na grudi bacio nekoliko dukata i otišao. Druga Gozzijeva dalmatinska ljubavnica imala je samo trinaest godina, bila je djevojčica bez roditelja te je živjela u udomiteljskoj obitelji, imala plavu kosu i velike modre oči, blag i čeznutljiv pogled, bljedunjavo lice s ponešto rumenila. Jedne noći ta ga je mladica, koju je nazivao leptiricom, zamolila neka ostavi otvorena vrata svoje sobe pa kad je on to učinio, ona mu je usred noći došla u krevet podajući mu se, a onda mu je priznala da je poočim već godinama seksualno iskorištava. Kako je taj poočim bio vrlo ljubomoran, on je djevojčici postavio klopku pa je ulovio nekog njezina ljubavnika koji ju je noću posjećivao preko krova. Taj je noćni slučaj završio na sudu i bio je predmet velikih skandala u kojima Carlo Gozzi više nije sudjelovao jer je napustio zavazda po njemu vrlo erotiziranu Dalmaciju.
Toliko za ovaj put o nekim memoaristima, kunsthistoričarima i dramatičarima koje je Dalmacija inspirirala u 18. stoljeću. I toliko uz ljeto u kojem je Carlo Goldoni hit na ljetnim pozornicama Dubrovnika i Zagreba.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala 7dnevno.hr.